”Tko pjeva zlo ne misli” uzrečica je koja je na žalost već odavno izgubila svoj smisao na našim prostorima. U Lijepoj našoj itekako se pazi tko i što pjeva. Mnogi su u našoj ne tako davnoj prošlosti zbog pjevanja “otpjevali”.
Na odsluženju vojnog roka u JNA u Bitoli upoznao sam čovjeka koji je zbog pjevanja malo izmijenjene pjesme “U boj, u boj…” dobio 18 godina zatvora. Danas se to čini suludo.
Očito, tko pjeva itekako zlo misli. Josipa Dabru ipak prati sreća. Da je živio i djelovao pred četrdeset, pedeset godina i da je pričao i pjevao ono što danas priča i pjeva, bio bi ozbiljan kandidat za dvadesetak godina Lepoglave ili “Gradiške stare”.
Međutim, naši jugovići i antife nisu ni tada spavali, ali ni danas. To je dobro jer kad spavaju sigurno sanjaju snove strave i užasa. Tako stalno budni i iscrpljeni od nespavanja, priviđa im se pa buncaju kako kamogod se okreneš sve ustaša do ustaše.
Na drugoj strani, srećom, naši su partizani. Dalija Orešković, Arsen Bauk, Ivana Kekin, Darije Hrebak, Mrak Taritaš, Tomašević, Benčićka, Puljakica i slično novo pečeno jugo-društvance stalno stražare i love ustaše. To ih jedino zanima jer drugih ideja i sposobnosti i nemaju. Oni pak s malo duljim pamćenjem sjećaju se naših dana “ponosa i slave”.
Devedesetih je u euforiji hrvatskog puka stvorena slobodna hrvatska država, potom je slijedio krvavi rat za samostalnost i pobjeda nakon Bljeska i Oluje te mirna reintegracija. Sve se to događalo pod vodstvom jugofilima i antifama omraženog Tuđmana.
Međutim, sada, nakon Tuđmanove ere, stigla nam je regresija, ponovno je oživjelo komunističko ljevičarenje. Novi protagonisti starih ideja žele vratiti kotač povijesti natrag. Problem im je jedino što nemaju nijednu suvislu političku ideju ni figuru koja bi im osigurala masovniju podršku. Jedino što znaju je tražiti tzv. narodne neprijatelje. Najnovije im je dobro došao Josip Dabro.
Srbi bi rekli da se Dabro “šegači” iliti ruga, podruguje. Kome? Pa naravno njima, tj. onima koji svugdje vide samo ustaše. Šteta od takvog pjevanja je opća, ali cilj joj je najvjerojatnije bio isprovocirati antife i jugofile. I nije falio, rekli bi Dalmatinci. Drugovi i drugarice su odmah skočili na svoje rahitične nožice i započeli medijsku i političku hajku.
Najviše ih je razljutio Plenković koji je smirivao strasti svojom izjavom. Zamislite, nije odmah raskinuo koaliciju s DP-om i srušio Vladu da nesposobnoj oporbi omogući prijevremene izbore. Oni bi, u svojoj nemoći i bezidejnosti, još jednom testirali bilo građana. Moš’ mislit’! Međutim, taj film ne budu gledali. Sad ih je Dabro stavio pred nemogući izbor. Ako zakonom zabrane sve komunističke insignije i glorificiranje komunističkih likova, spreman se odreći saborske stolice. Time im je zabio kolac u srce. To bi bilo kao da pijancu oduzmeš alkohol.
Kad dođeš u neke godine, ne vidiš više slova iz blizine, ali vidiš budale iz daljine.
Oscar Wilde je napisao: “Nema većeg grijeha od gluposti.”
Obično je glavni zgoditak u nagradnim natječajima odlazak na inozemno putovanje. Međutim, mnogim hrvatskim braniteljima je glavni zgoditak bio odlazak u Haag. Ali ne na turističko putovanje nego u haški zatvor. Bio sam prvi hrvatski odvjetnik koji branio Hrvate u Haagu.
Moj branjenik je tada bio general Tihomir Blaškić. I Blaškić i ja sjećamo se kako smo bili zaprepašteni formalizmom i općim neznanjem haških sudaca i tužiteljstva o naravi rata koji se vodio na ovim prostorima. Blaškić je instinktivno osjećao da je Haag velika prijevara i nije se želio dobrovoljno predati. Napokon je bio postignut dogovor tadašnjih hrvatskih vlasti i Haškog suda da Blaškić dođe u Haag, ali ne u zatvor nego u kuću u predgrađu Haaga iz koje će svako jutro odlaziti na sudska ročišta.
Taj dogovor je poštivan nekoliko dana, sve dok ga jednog dana nisu vratili u tu kuću nego u pritvor. Toliko o Haškom sudu kojeg su ljevičari i naši lijevi mediji zdušno podržavali i hvalili. Stoga kad Thompson zapjeva “Sude mi…” uvijek se sjetim hrvatskog heroja Blaškića i tretmana Hrvata u Haagu. Osobito Hrvata iz BiH od kojih neki još i danas služe dugogodišnje zatvorske kazne jer su branili svoju zemlju.
Zato su Thompsonove pjesme vječne. On trga iz zaborava (koji je najgora bolest Hrvateka) sve muke i patnje koje su nas kroz povijest pratile, ali i hrabrost i požrtvovnost onih koji su svoje živote ugradili u ovu našu današnju modernu Hrvatsku.
Istina koja šokira
Napokon se netko odvažio izaći s istinom na vidjelo. Školska knjiga je napokon “prodisala”. Izdala je vrijednu knjigu o brojnim grobištima Hrvata u Sloveniji. Da ne bi bilo zabune, naša ministrica kulture za to djelo nije izdvojila ni euro. Mi stariji znamo tu tužnu istinu o partizanskom ubijanju Hrvata kao krvavu “Priču iz davnina”. Knjigu su napisali, naravno, dvoje slovenskih autora Mitja Ferenc i Uroš Košir. Dakle, opet ne hrvatski autori već Slovenci. Za hrvatske autore to je “zona opreza”. Ne bi se “šteli zameriti”.
No, kad se Hrvati ne usude, neka barem Slovenci pomognu. Jedna od najtužnijih stranica hrvatske povijesti zaslužila je da se barem nakratko osvijetli. Genocid koji se uspješno od 1945.g. prikriva, prešućuje i zaboravlja napokon je osvijetljen i dokumentiran. To je istina koja šokira. Tu protok vremena ne znači ništa.
Preporuka: ako vas zanima prava istina o genocidu komunista nad Hrvatima uđite u prvu bolju knjižaru i kupite ovu knjigu koja nosi mračni naslov “Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”. Možda će vam pomoći da se lakše snađete u labirintu pravih i lažnih prijateljstava. Za sve nas bilo bi lijepo kad bi se hrvatska državna vlast napokon probudila i odala počast tim brojnim ubijenim Hrvatima, žrtvama jugo genocida. Prestanimo glumiti.
Stara latinska poslovica kaže: “Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis” odnosno “Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine”.
Pitali našeg političara kako se živi? “Pa, kako se uzme“, odgovori on.
Oscar Wilde je davno napisao. “Kodeks modernog novinarstva je blati javno, ispričaj se privatno.”
Naš “istoričar” Dragan Markovina opet se jednom proslavio svojim izjavama. Tako je nedavno rekao: “Stepinac je zbog savjesti bio spreman otići na robiju. Gdje je bila ta savjest dok su ustaše klale?” Stepinac je očito za hrvatski narod svetac kojeg su osporavali ne samo za života nego ga protagonisti velikosrpske politike osporavaju i nakon smrti. Njihova mržnja prema blaženom Stepincu je patološka. Općepoznata je i dokazana istina da je Stepinac spasio od sigurne smrti brojne Židove i Srbe u NDH, ali to Draganče i “srpski svet” nikada neće priznati jer bi onda morali priznati i njegovu svetost.
Zvonimir Despot u svojoj kolumni “Bez pardona” jasno ističe kako je otezanje Vatikana s priznanjem svetosti Stepincu odraz politike traženja kompromisa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a preko nje i s Ruskom pravoslavnom crkvom. “To stvara osjećaj nepravde jer se svetost jednog čovjeka ne bi smjela koristiti kao ulog u međudržavnim ili međukonfesionalnim pregovorima. Stepinac je za Svetu Stolicu trenutačno ekumensko pitanje, dok je za Hrvate on nacionalno i čisto vjersko pitanje”.
Hrvatska Katolička Crkva moli i nada se promjeni Vatikanskog stava do čega će sigurno jednom doći. Pitanje je samo koliko nam u tome još treba strpljenja. Za sada Markovina i slični protagonisti “velikosrpskih” ideja u Hrvatskoj mogu likovati. Ali neće za dugo. Kažu stari: svaka sila je za vremena!
Da bi blaženi Stepinac bio proglašen svecem mora mu se pripisati neko čudo. Recimo, da mu Srbi i Židovi kojima je pomagao zahvale. Ali takva čuda se ne događaju.
Evo i jedan vic za kraj: Priča Mujo kako je imao komšiju koji je stalno govorio “biće bolje”. Nakon puno godina njegovoj ženi dosadilo slušati to i ostavila ga. Kad on izjutra izađe na terasu, otvori pjenušac i izdere se: “Ljudi, jesam li vam ja lijepo rekao: biće bolje!”
Zvonimir Hodak /Foto: Hina
