Moj prijatelj Roman je ljut sam na sebe: “Mrzim kad propustim početak pornića i onda ne znam kak’ ide dalje…”. To me asocira na jednu nogometnu priču koja polako postaje pornografska u stilu tko tu koga je*e.
Dulje vremena upornošću nosoroga ukazujem na strateški plan Orjune koja nam pred nosom nastoji trajno kompromitirati nacionalnu nogometnu selekciju. Stvari se odvijaju kao u Romanovom porniću s tim da se ipak zna tko tu koga je*e. Drugovi, kakva je to repka u kojoj igraju samo Hrvati? Što je s ostalim narodima i narodnostima? Pa taj Dalić k’o da je pop. Čisti nacionalist! Gdje je tu Piksi, Pančev? I tako specijalci stupaju na scenu.
Održana je bila tekma u Rijeci i “naš specijalac” je nanišanio ogromnu ustašku zastavu s prvim bijelim poljem i ustaškim grbom. Čista provokacija. Međutim, crvena zvijezda na riječkom neboderu nikome nije smetala. Za nju su se drugovi borili.
Na sceni je jedna vrsta lokalne shizofrenije. Nema dana da netko ne pošalje slatku poruku robnoj kući, sudu ili nekoj vladinoj ustanovi kako im je podmetnuta bomba. Nedavno su u Splitu bili evakuirani i županijski i općinski sud. Onda nastupa uvijek isti scenarij.
U roku odmah svi su na cesti, a policija i specijalci pretražuju kako bi otkrili da se radi o lažnoj dojavi. Za to vrijeme nitko od zaposlenih u dotičnoj instituciji ne radi već mirno piju kavicu i čekaju da ih se pozove natrag na posao.
Nova sezona zabrana
Međutim, ipak postoji kvaka 22. Sjeća li se itko ijedne dojave o lažnoj bombi kad nam u goste dođu Lepa Brena, Bajaga, srpske cajke ili četnički pjevači? Hrvatske arene su pune, ali nema dojava o lažnim bombama. Ako netko misli da je to slučajno onda je pobornik one ličke “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne”.
Prema jednakom scenariju sad se traže “meki” načini kako bi se razje**lo nogometnu reprezentaciju Hrvatske pred očima svih. Dokaz da je scenarij uspješno na djelu pokazuje i UEFA-ina kazna hrvatskoj repki tako da će se utakmica s Turskom u Osijeku igrati bez gledatelja. Treba ogaditi hrvatsku nogometnu repku ne samo u Hrvatskoj nego i na međunarodnoj razini tako da intervenira UEFA. I nogometni “početak kraja” je tu! Oni koji ne mogu smisliti ovu državu odlično rade svoj posao.
Počet će nova sezona zabrana, baš kao nekada: “Zabranili Vilu Velebita, Jelačić bana, Zrinskog i Frankopana, Juru i Bobana… ili kako je lijepo objavila Ana Rehak na fejsu: “Sad branite Bojnu Čavoglave i za Dom Spremni…, a o onima koji su unijeli ‘ustašku’ zastavu u Rijeci na stadion nema ni riječi.”
Koja nevladina udruga stoji iz njih? Nacrtali su na Poljudu “svastiku”, objavljivali ogromne transparente s duhovitim sadržajem “da bog da sve izgubili”, pljuckali po Modriću, a sad kad su iznijeli ustašku zastavu na Rujevicu, uspjeli su pasti u anonimnost tako da više nitko niti piše niti istražuje tko je to bio i zašto to radi hrvatskoj reprezentaciji.
Amerikanci su nedavno objavili kako su dvije minute zdravog smijeha s aspekta zdravlja jednake kao četiri kilometra trčanja. Meni se to otkriće svidjelo. Neki dan sjedim u Maksimiru na klupi, svi trče oko mene, a ja se valjam od smijeha!
Država s potrebnim potrebama
Donesen je novi zakon po kojem je ubojstvo žene kvalificirano kazneno djelo. To pozdravljam. Šteta što Jelena Veljača i ekipa nisu to ranije “zacvokotale”. Uvijek sam vjerovao da je ubojstvo ustvari ubojstvo. Dužnost je svih institucija, od policije, državnog odvjetništva do sudova da takva kaznena djela, napose kad su usmjerena prema ženama, strogo i promptno kažnjavaju. Robert Valdec je u “delimi” pa pita: “Hipotetski, rokne li netko onog Zambijca Noaha, je li to femicid ili obično ubojstvo?”
Što se pravne sigurnosti tiče odavno smo postali država s “posebnim potrebama” pa to ovim uvođenjem “femicida” samo potvrđujemo. U ovoj našoj mladoj i nedorasloj demokraciji propisi se uglavnom slabo poštuju ili njihovo kršenje blago kažnjava, a institucije su vrlo daleko od toga da bi radile profesionalno, djelotvorno i objektivno svoj posao.
Zato česte propuste u provođenju propisa i zakona naivno vjerujemo kako možemo popraviti izmjenama i donošenjem novih propisa. Međutim, nasilje nad ženama i djecom, a sve češće i nad starcima, neće se riješiti donošenjem novih ili promjenom već postojećih zakona već samo dosljednom, profesionalnom i brzom provedbom već postojećih.
Ali, mnogo je lakše donijeti novi ili promijeniti postojeći zakon negoli osigurati da sve institucije kvalitetno provode postojeće propise. Zakoni vrijede samo onoliko koliko ih se stvarno provodi. Sve drugo je utopija. Međutim, ima nekada smisla i postrožiti propise ako učestaju neka kaznena djela kao npr.: ubojstvo djece. Dok pišem ovu kolumnu, na naslovnoj stranici Večernjaka čitam vijest: “Vlada mijenja zakone zbog obiteljskih zlostavljača – Spolno zlostavljanje djece postaje zločin bez zastare.” Bravo, Vlada! Napokon!
Priča mi sin jednog mog prijatelja kako mu je ovog ljeta Ciganka gledala u dlan i zabrinuto ga upozorila: “Do trideset pete godine bit će jako teško, bit ćeš često bolestan, nećeš imati para, bit ćeš bez posla, ni jedna žena neće te htjeti za muža….”. “A nakon trideset pete?”, znatiželjno će mladić. “A nakon trideset i pete ćeš da se već privikneš pa će ti biti lakše!”
Jučer uđem u naš kvartovski kafić. Kad tamo, on prazan. Samo jedan tip sjedi do prozora i pije kavu. Nema na stolu ni mobitel ni kompjutor ni slušalice. Očito neki psihopat…
Još jedna zgodna tema…
Zgodna je tema Zakon o hrvatskom jeziku i reakcije onih koji još uvijek “rokću” o srpsko-hrvatskom. Eminentni hrvatski “književnici” kao Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Vedrana Rudan i slični jako su skeptični…
Neki su čak, poput notornog Mate Kapovića, dobili i prostor u Večernjaku da obrazlože svoje neslaganje s donošenjem prvog zakona o hrvatskom jeziku. I tako nas je Mate poučio: “Zakon o hrvatskom jeziku ne samo da je Hrvatskoj nepotreban, već je taj zakon i opasan”.
Mate je inače redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog faksa u Zagrebu. Ma, bravo druže Mate!!! Čuo je naš Mate za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, ali misli on valjda, hvala Bogu, to je već zastarjeli dokument. Zna on i da je Stipe Mesić javno tražio da se sve potpisnike te Deklaracije iz 1967.g strpa u zatvor (čak i Miroslava Krležu koji je tu deklaraciju i potpisao).
Nemam ja ništa protiv toga da Mate ima svoj stav o (ne)potrebi zakonskog reguliranja hrvatskog jezika. Ono što mi je šokantno je da upravo takvi “stručnjaci” sjede i rade na Filozofskom faksu u Zagrebu. K’o da su svi djeca Milana Kangrge i Vojislava Šešelja koji je desetak godina bio uvaženi član Hrvatskog filozofskog društva.
Naš Voja je postao član Hrvatskog društva filozofa 1983.g. a isključen je tek 1992.g. Znači nakon agresije, Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Dubrovnika… Tadašnji čelnik ovog jugofilskog društva Gvozden Flego “objasnio” je drugovima da se do 1992.g. nije znalo koje stavove Šešelj zastupa. Smrad se osjeća i dan danas. Ni danas nitko pojma nema koje stavove zastupaju Goldstein, Klasić, Jakovina, Kapović….
Milanović pojma nema koje stavove zastupa Goldstein pa ga predlaže (ne za veleposlanika nego) za ambasadora Hrvatske. Sjećam se da je svojedobno Škoro prozvao našeg Voju zbog nečega… pa je srpski epski ratnik zaprijetio da će svim Hrvatima koji njega Voju nazovu ratnim zločincem razbiti njušku, a žene ošišati na ćelavo, zaliti katranom i posuti perjem. Evo to je slika nekadašnjih članova Hrvatskog filozofskog društva ili kako su ga 1874.g. nazvali Mudroslovno društvo.
No, unatoč tomu ostao je epicentar jugoslavenstva. Praxis, Korčulanska ljetna škola, neo-marksisti, Stipe Šuvar, Mladen Zvonarević… je li se išta promijenilo? Kapovići, Jakovine, Markovine, Klasići… Kako je napisao Milan Kangrga, “Šverceri vlastitog života”… Švercaj dalje Kapoviću. Da je, recimo, Voja uspio ošišati neku našu žensku “na ćelavo” to bi danas bio femicid i čekala bi ga “brutalna” kazna. Recimo tri dana zabrane dolaska na “ostrvo“ Korčula…
Puna dva mjeseca je vlast u Hrvatskoj žmirila na štrajk pravosudnih službenika(ica) i namještenika(ica). To je apsolutni svjetski rekord u žmirenju. Čestitke!
Miki, vrati se, sve ti je oprošteno
Pokojni Milan Bandić demantirao je tvrdnju kako on nikada nije rekao da “njemu netko radi iza leđa”. Pojasnio je da je rekao kako “ne želi da se netko njemu odmara iza leđa”. Danas ga gotovo više nitko ni ne spominje. Čovjek je bio preko dvadeset godina u vrhu politike, bar u gradu Zagrebu, mnogima pomogao, mnoge zeznuo, ali u svakom slučaju ostavio je trag. Da je danas živ i u oporbi mogao bi se grohotom smijati i svaki dan prozivati Možemo! i Tomaševića što i kako rade, a za što su se zalagali i oko čega su galamili u skupštinskim klupama dok su biti oporba.
Na žalost, Hrvateki imaju kratko pamćenje pa se danas toga više gotovo nitko ne sjeća, a lijevi mediji čkome o velebnim obećanjima Možemo u vrijeme izbora i o stavovima i zahtjevima koje su isticali u skupštinskim klupama dok su bili oporba.
Zagreb u doba Bandića možda jest bio “kantograd”, ali nije sav grcao u smeću i nepokošenoj travi. Zadnje što sam pročitao o njemu je poziv “Milane, vrati se, sve ti je oprošteno…”.
Zvonimir Hodak /Foto: press
