HODAK: Kad je počeo rat otišao je u svoje Orašje, a ne na Brijune ili Beograd. I zato smo ga voljeli

siječanj 7, 2019 maxportal
Share Button
Piše Večernjak o odlasku Ive Gregurevića: “Bio je glumac od glave do pete”. Karizmatičan, prirodan i raskošno talentiran… Krleža na daskama “koje život znače”. I Krleža je bio čovjek od glave do četrdeset i pete, a nakon toga postao je šahovski partner čovjeka koji je nakon četrdeset i pete skidao glave.

 



Nakon Šovagovića otišao je još jedan velikan, legendarni Netjak. Nije bio holivudska zvijezda, kako je to nedavno Večernjak napisao za Radu Šerbedžiju. Niti su mu ponudili “ostrvo Breoni“ u doživotnu koncesiju.

Kad je buknuo “građanski“ rat i on je otišao na istok. U Orašje, Donju Mahalu. Zabrinut za svoj kraj, svoje ljude. I Rade je otišao na istok. Sve do Beograda. I Sven Lasta je otišao, malo istočnije, u Sunju koju je obranio od ”braće” Igora Mandića. Godine 1992. napisao je pjesmu: “Piše Sunja Vukovaru“:

Jučer su se vratile dvije rode,
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
Zenge sa svojim smiješnim imenima…“.

I ode nam tako Ivo, a ostali smo s Frljićem, Brešanom, Rajkom Grlićem, Daliborom Matanićem, Antonijom Nuićem, Vilijem Matulom, Uršom Raukar, Radom i familijom, Kerempuhom koji sve više podsjeća na Jazavca pred sudom… Oni nas iz dana u dan upozoravaju da Hrvati bježe u Irsku, Njemačku, Španjolsku… pa, kao i čika Rade, čak sve do Hollywooda.

Naravno da lažu. Hrvati se iseljavaju. Bježalo se samo iz njihova “samoupravnog“ komunizma.

Oni bez ”pasoša” ginuli su na granicama. Sad je na djelu demokracija s posebnim potrebama. Kupiš F-16, a dobiješ nešto treće. Biraš HDZ, a dobiješ HNS i Vrdoljaka. Usput, dobiješ pride i Pupovca. Glasuješ za Hasanbegovića, a dobiješ Ninu Obuljen. Istanbul i Marakeš postaju civilizacijski test. Zatucane desne krkane, ognjištare, klerofašiste ne možeš prekrstiti u ”gay friendly”. Ne daju se krstiti ni s tri prsta. Ne priznaju da je Maršal bio ”gay friendly”.

Kad im Urša Raukar pristojno i smireno objasni da su sad druga vremena i osobito druge “potrebe“, pobjesne kmečeći kako je “on“ u NOB-u strijeljao preko 80 “friendly“ suboraca. Na ”vi” su s logikom.

Ako nam Ameri ne dozvole uvoz F-16 Barak, možda zatraže da probamo uvesti barem Baracka Obamu. Olajavaju miroljubive Srbe gdje god stignu. “Nekad Srbija do Tokija, a sada Srbija k’o Nokia”.

Oduševljeni nakon vijesti da više nema granice između Kosova i Albanije, tvrde kako su osobno čuli Ramusha Haradinaja koji je navodno rekao: “Nekada su željeli veliku Srbiju, a za uzvrat su dobili veliku Albaniju…“. Tvrde za sebe da su “veliki“ Hrvati. K’o da je “male“ Hrvate na krstitkama držao kum, a “velike“ viljuškar.

Na fejsu se otvoreno, usprkos Istanbulskoj konvenciji, obrušavaju na žene s plitkim humorom, pa pitaju znate li “pet životinja koje žene najviše vole? Kunu u novčaniku, lisicu oko vrata, krokodila oko pasa, jaguara u garaži i majmuna koji to sve plaća“.

Ha, ha, i to je desničarima humor. Kao da nikada nisu čuli za News bar. Da ih podsjetim, to je jedna super duhovita grupa slobodoumnih, liberalnih i progresivnih humorista koji se iz dana u dan obračunavaju s desničarima, klerofašistima i svim ostalim neprijateljima demokracije, kako je to lijepo znao reći bivši stanovnik današnjeg Trga Republike Hrvatske u Zagrebu. Imaju oni i drugih kvaliteta.

Tako su s HRT-om, dok je tamo stolovao Goran Radman, sklopili “direktnu pogodbu“ te bi bili za tri, četiri emisije naplatili preko dva milijuna dinara. Financijski genij je eksplodirao u našim ”baristima”. Sad su naši humoristi objavili tekst o liku kojeg nam predstavlja Boris Vlašić, autor ultraljevičarskih “Oštrih rezova“ u Jutarnjem.

Po starom boljševičkom običaju naš Bora ne može ni izgovoriti, a kamoli napisati ime lika zbog kojeg je sutkinja Snježana Šagud donijela nepravomoćnu presudu protiv progresivnih humorista. Citirat ću da vidite kako naš Bora “oštro reže” iliti reži:

“Sutkinja Snježana Šagud neki je dan presudila da je portal News Bar koji je objavio neistinite tekstove objavio neistiniti tekst o izvjesnom liku koji, vjerujući da se bavi novinarstvom, intervjuira prijatelje i istomišljenike i s njima raspravlja o nekim, naizgled, političkim temama. Onako, kao u svakoj birtiji, ali pred kamerama. Taj isti je svojedobno završio pred sudom zbog neke afere s prostitutkama i kokainom, ali sve to je dobro završilo. Kokain je nestao, cure su dobro“.

Taj “izvjesni lik“ je Velimir Bujanec, lik čiju svaku emisiju, a ima ih tri tjedno, putem lokalnih TV mreža gleda preko 300 tisuća ljudi. Uzmimo da kvantiteta nije u uzročnoj vezi s kvalitetom. No uspoređivati novinara Bujanca i novinara Vlašića je čista lijeva utopija. Bujanec tri puta tjedno dovodi pred kamere relevantne osobe iz javnog i političkog života s kojima s desnog (potpuno legalnog) aspekta češlja probleme ove države.

Boris Vlašić je notorni ljevičar koji ne vidi dalje od Ante Tomića, Vedrane Rudan i Jurice Pavičića. Opsjednut je Donaldom Trumpom i desnicom. I sad, nakon presude Snježane Šagud, koja je, usput rečeno, nepravomoćna, naša lijeva perjanica piše: “Mora da je nešto neurološki krivo s tim sudstvom“.

Kad je ne tako davno Karolina Vidović Krišto, majka četvero djece, odletjela na ulicu s HRT-a pa ju je nakon toga još tužio tadašnji ravnatelj Goran Radman kojem je sud dosudio na ime nematerijalne štete viši iznos od ovog kojeg je sutkinja Šagud dosudila Bujancu, Vlašiću naše sudstvo nije pokazivalo neurološke probleme.

Srećom po Karolinu Vidović Krišto u oba predmeta sudovi su u konačnici presudili u njenu korist. Ako u slučaju netalentiranih humorista News Bara sud uvaži njihovu žalbu svi neurološki problemi našeg pravosuđa će sigurno za Vlašića odmah nestati. Kao da ih je netko taknuo čarobnim crvenim štapićem. I pravosuđe će ozdraviti. A lijevi mediji?

Thomas Jefferson, bivši predsjednik SAD-a, je napisao: “Stablo slobode ponekad treba zalijevati krvlju domoljuba“. Zašto samo domoljuba?

Ovo s Modrićem već polako podsjeća na desničarsku diverziju. Atak na inače opće poznatu ljevičarsku dobrotu i blagost. Nakon što je “malo govno“ pobralo sve nagrade, ali baš sve što se u jednoj godini mogu pobrati, ognjištari ne posustaju. Najbolji igrač svjetskog klupskog prvenstva u prosincu 2017. godine, pa najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji, zatim najbolji igrač Europe u izboru UEFA, najbolji igrač svijeta po FIFA-i, pa Zlatna lopta Ballon d’or u Parizu i sve to im nije bilo dosta. Koja lakomost.

AIPS, najpoznatije Međunarodno udruženje sportskih novinara, ne nogometnih novinara nego novinara koji prate sve športove, proglasilo je Luku Modrića najboljim športašem svijeta u 2018. godini. Amen.

Zabijen je glogov kolac hrvatskoj Orjuni i crtačima svastike. Luka je prvi hrvatski sportaš u povijesti koji je dobio to priznanje. I to od najveće svjetske organizacije športskih novinara. Luka je prvi s 419 glasova, Novak Đoković drugi s 337 glasova, Roger Federer treći s 219, Kylian Mbappé četvrti s 282 glasa, Lewis Hamilton peti s 266, pa onda tek dolaze Ronaldo i LeBron James itd.

Sad će naši ljevičarski mediji odmah zatražiti izvješće španjolskog tužiteljstva kad se Luka mora pojaviti na saslušanju oko utaje poreza. To je spasonosna tableta za njihove bolove u želucu koje naša Orjuna trpi li, trpi. Na kraju nije ni kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje.

Dobro je što je Papa Franjo optužio one kršćane koji se ne drže moralnih normi u svom životu da su licemjeri i farizeji. Nezgodno je jedino što to dolazi iz usta vrhovnog poglavara katoličke Crkve baš krajem 2018. godine u kojoj je preko 200 milijuna kršćana bilo protjerano iz svojih domova. O tome sam opširnije pisao u prošloj kolumni. I što sada?

Izgleda mi da sa svojim savjetnicima nema problema samo Kolinda. Problema i to ozbiljnih, ali sa sobom, a ne sa svojim savjetnicima, ima još jedan progresivac iz Jutarnjeg – Robi Bajruši. Dok se Boris Vlašić čudi i cvili, Robi, ni trepnuvši okom, tvrdi da je presuda News Baru put u ni manje ni više nego u totalitarizam. Poslušajte ovaj citat našeg Robija (ovo ”robija” nemojte povezivati sa satirom u SFRJ):

“Hrvatska postaje opasnija za demokraciju nego u devedesetima kada je Franjo Tuđman držao pravosuđe na uzdi. Ali i svemoćni Tuđman je izgubio proces protiv Ferala…”.

Zamislite, Tuđman drži pravosuđe na uzdi, svemoćan je i gubi proces protiv Ferala! To je logika Bajrušija! Za njega očito ne vrijedi ona poznata uzrečica: ako želiš pobijediti ne smiješ izgubiti.

No neka naših Bajrušija i Vlašića, neka oni i dalje analiziraju događaje, a neka ih čitaju oni koji ih shvaćaju ozbiljno. U cijelom novinarskom opusu Bajrušija sviđa mi se jedino jedan njegov prijedlog: vrijeme je da ljevičari obuku majice s natpisom “Je suis News Bar“. U kiselom humoru odlično se osjećaju i naš Boris i Robi.

Da malo parafraziram Blaisea Pascala: žao mi je što sam posvetio toliko vremena Vlašiću i Bajrušiju, nisam imao vremena napisati nešto kraće…

Jeste li pročitali nešto o dražesnom demaskiranju CNN-ovog novinara Claasa Relotiusa? On je Vlašić i Bajruši, Gerovac i Pofuk, sve u jednoj osobi. Progresivan, lijevi, mrzi Trumpa, napredan i tvrdi borac za istinu, sveti Gral svih lijevih medijskih blefera. Naš Class je medijski Modrić. Pun trofeja. CNN-ov novinar godine po izboru ponosnog CNN-a za 2014. godine. Prošle godine su ga kao novinara “uglednog“ Spiegela i njemački novinari proglasili novinarom godine. Šteta što je samo jedne godine. Da ne duljim, lijeva medijska ikona otkrivena je kao obični prevarant.

Dobitnik brojnih nagrada većinu svojih reportaža o sirijskoj djeci, američkim desničarima, zarobljenicima u “zloglasnom“ Guantanamu je jednostavno izmislio. O tom medijskom skandalu izvijestio nas je u Večernjaku Silvije Tomašević koji je dopisnik iz Rima još od vremena Marcusa Antoniusa kojem će ovih dana biti rođendan. Rođen je 14. siječnja 1983. godine (prije) Krista.

E, pa sad zamislite da je u takvoj laži uhvaćen Ivkošić ili Ivanković iz Večernjaka ili bilo tko drugi tko misli, gleda ili djeluje desno, kakva bi se tada graja dignula. Ali naš Marcus Silvek Tomašević piše kako je Class izmišljao priče jer je bio pod “velikim pritiskom“. Koja vrsta pritiska je u igri suvremenik Marka Antonija i Julija Cezara ne navodi. Jel’ u pitanju bila lova, nagrade ili slava?

“Priče su mu bile previše dobre da bi bile istinite – majstorski je koristio maštu“.

Sad se prebacite na HND koje svake godine za najboljeg između sebe izbaci po jednog novinara godine. Sve klasa do klase. I tu se majstorski koristi mašta. Pa kad se tu i tamo nađe nekakva sutkinja ili sudac koji neki “ugledni“ portal, kao na primjer News Bar, opali blago po džepu nastaje kmečanje Bajrušija da Hrvatska, k’o bajagi, ide u totalitarizam. Ni više ni manje.

Jeste li čuli ili čitali nešto više o francuskom piscu Michelu Houellebecqu? Dana 4. siječnja izašla mu je knjiga o “žutim prslucima“ u 320.000 primjeraka. Roman se zove “Serotonin“ i predstavlja još jedan sugestivan i plastičan prilog evidentnoj islamizaciji Francuske. To je dosta “skliska“ tema za našu lijevu medijsku falangu. Pred tri godine Michel Houellebecq je objavio roman “Pokoravanje“ u kojem je najavljena pobjeda muslimana na francuskim predsjedničkim izborima 2022. godine.

Dobro, kazat će netko. Pa ne možemo mi dati prostor nekom Francuzu, a zapostaviti recimo Antu Tomića, Vedranu Rudan itd. Ali kad u malo drugačijem kontekstu sagledamo neke činjenice onda magla ipak nestaje. Nesretni Francuz koji tiska svoje knjige u rekordnih 320 tisuća primjeraka je recimo nedavno u Harper’s Magazinu nazvao Trumpa “najboljim američkim predsjednikom“ sa salvama pohvala. On pohvalno misli i piše i o Orbanu. Prema tome priča se iskristalizirala do kraja.

Samo naši ljevičari, bilo novinari, bilo pisci, bilo režiseri, bilo glumci, bilo scenaristi vole obrađivati samo lijeve heroje. O ostalima samo muk, mrak i ignorancija… Kako možemo davati prostor likovima koji hvale Trumpa. To što je lik u listopadu prošle godine u Bruxellesu primio nagradu Društva Oswald Spengler, filozofa poznatog po knjizi “Propast Zapada“ za njih je irelevantno.

Balzac XXI. stoljeća je pomalo pretenciozan nadimak za Houellebecqa i neće ga spasiti od skoro totalne ignorancije u zemlji Ante Tomića, Vedrane Rudan, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i ostalih članova ergele Jagne Pogačnik.

Ministrica kulture Nina Obuljen navodno ima govornu manu. Pri izgovoru guta “Hrvatsko slovo“.

Zvonimir Hodak/Foto:FaH

 

Komentari
Share Button