Dana 7. svibnja ljeta Gospodnjeg 2025. započeo je neslužbeni rat između Indije i Pakistana. Hoće li ubrzo postati i službeni tek ćemo vidjeti. Iduće godine bit će godišnjica prošlog rata između tih dviju “nuklearnih sila”.
Naime, i Indija i Pakistan imaju nuklearno oružje. Time je sve rečeno o tome koliko je ovaj rat opasan za cijeli svijet. Eskalacija bi nas mogla dovesti do tzv. nuklearnog rata s nesagl
Nazdravlje ili “nazdarovie”, kako bi rekli Rusi. Indija je udarila na devet lokacija u pakistanskom dijelu Kašmira. “Nesvrstana” Indija navodno je samo “odgovorila” na “brutalni” teroristički napad od 22. travnja o.g. u Kašmiru. I da ne prepričavam kako je i zašto sve počelo.
Uostalom, ratovi obično i počinju nekom provokacijom, ali na žalost rijetko kratko traju. Iza njih ostaju desetine tisuća mrtvih, veliki broj invalida i uništenih života. Oni koji su ga započeli uglavnom na kraju podijele plijen i idemo dalje. Hoće li čovječanstvo ikada shvatiti da ratovi nikada ne završavaju pravednim mirom za sve zaraćene strane i da u biti ništa trajno ne rješavaju?
U ovom našem dijelu svijeta sve oči su uprte prema Vatikanu gdje je upravo izabran novi Papa – Lav XIV. Izabran je relativno brzo i dočekan s velikim oduševljenjem, ali i očekivanjima. Svaki iole prosvjećeni papa je mirotvorac pa ne treba čuditi ni da je novi Papa nakon izbora u svom naslovnom obraćanju javnosti napose istaknuo potrebu za mirom u dušama, ali i u svijetu.
Je li Papa više Amerikanac ili Peruanac i nije toliko bitno, važno je da posjeduje vrline pravog vođe katolika i autoritet državnika koji može doprinositi miru u svijetu. Neki analitičari i mediji imaju pretjerana očekivanja od novog Pape.
On može biti moralni autoritet, ali ne može prekinuti suludu volju pojedinih naroda da ratovima rješavaju svoje nesuglasice. Rano je za bilo kakve ocjene, a napose su glupe one nekih ljevičarskih novinara koji su odmah pohitali procjenjivati kvalitete novog Pape usporedbama s pok. papom Franjom, njegovim odbijanjem da se vozi u limuzini, nošenjem drvenog umjesto papinskog križa, preseljenjem u dom Sv. Marte i tako dalje.
To je zapravo bio biološki kraj vlasti jugoslavenstva u Lijepoj našoj
Net.hr donosi ekskluzivnu vijest: Ladislav Nemet je prvi Srbin u povijesti koji bi mogao ostati papa. Ladislav je naime beogradski kardinal, a znamo da je sve moguće. Usput rečeno, 4. svibnja 1980. godine u ljubljanskoj bolnici otišao je na vječna lovišta i komunistički papa – Josip Broz Tito. Komunjare su s ogromnom tugom primili vijest za koju su nekako intuitivno znali da je početak kraja njihove strahovlade. Vijest je pak razveselila obični hrvatski puk. To je zapravo bio biološki kraj vlasti jugoslavenstva u Lijepoj našoj, ali ne i kraj jugofila, orjune i sličnih.
U Hrvatskoj ništa nije nemoguće osim korjenitih promjena.
“Ovdje traju od davnine domovi bez domovine”, pjevao je Arsen, pjesnik i slikar. U vrijeme jugoslavenske agresije, zajedno je s Gaby, svaku večer iza Dnevnika pjevao je “Moja domovina”. Na žalost nema ga više. Ta ”naša domovina” danas još uvijek plaća danak ranijih političkih elita u kojima je sudjelovao i SDSS. Tada je Andrej Plenković tražio “novčić u hlebu”.
On je naravno odmah našao skriveni novčić, a potom je velikodušno darovao Miloradu Pupovcu i društvancu puno naših novčića za 40 kulturnih centara. Dokaz je to kako s jednim površnim obećanjem možeš izazvati “propuh” u svojoj političkoj vjerodostojnosti.
“Nenadareni ljudi obično nemaju neprijatelja”, napisao je Oscar Wilde.
Međutim, vjerodostojan je Ivica Marijačić, urednik Hrvatskog tjednika, koji skrušeno javlja kako je nova cijena HT-a skočila sa tri na četiri eura. Bez brige Ivice, u “domovini bez domovine”, vlast potpomaže Pupijeve Novosti, a Hrvatski tjednik se samofinancira pa mora pratiti inflaciju. “Moja domovina” jedva čeka da se napokon jednom raziđu sve te političke magle.
Za citiranje Stipe potrebno je imati dobre živce
Dobri naš stari Stipe Mesić opet se oglasio, ovaj puta na fejsu: “Sadašnja neoustaška atmosfera u državi ide na adresu svakog ministra, a posebno na čast Premijeru.” Na tu njegovu objavu na fejsu reagirala je Marija Glogovec zgodnim uratkom. Naslov “Kapa glavu čuva.”
Donosi pet fotografija našeg Stipice s pet različitih kapa: partizanskom, ustaškom, četničkom, katoličkom i muslimanskom. Sve mu dobro stoje! Zanimljiv je komentar i Jadranke Vidović: “Mesiću, mlade generacije trebaju znati za Domovinski rat i pobjedu Hrvatske, a ne za partizane i ta sranja, Titu i te gluposti.”
Za citiranje Stipe potrebno je imati dobre živce.
“Pametni ne trebaju slušati, a glupi ne trebaju govoriti”, napisao je – tko bi drugi nego – Oscar Wilde.
Kontraverze izaziva 8. svibanj 1945. godine. Za jedne to je Dan okupacije Zagreba, a za druge je to Dan oslobođenja. Ja sam skloniji prvoj varijanti. Moja pak supruga smatra da je taj datum jedino koristan utoliko što se naša ulica, koja je zeleni val od Savske do Draškovićeve, tada zvala jednim nazivom, a ne kao sada kad je rascjepkana na četiri ulice.
Hrvatski tjednik je za prirodni kompromis: “Krvožedni Srbi i Jugoslaveni obilježavaju taj dan kao ‘Dan oslobođenja’.”
Drugi mole na taj dan: “Oslobodi nas Bože takvih oslobođenja.”
Neki povjesničari misle da je tih dana u Zagrebu bio klasični genocid. 0ko 180 tisuća ljudi je poubijano.
Bilo je tu ne samo vojnika i časnika, nego i običnih ljudi poput odvjetnika, liječnika, inženjera, obrtnika, studenata, srednjoškolaca, čak i dvije časne sestre.
Pod padinama Sljemena i uz obale Save leže grobnice onih koji su životom platili bahatost i neljudskost tzv. ”osloboditelja”. Zanimljivo je kako se o tome još uvijek uglavnom šuti. Jedni zbog tuge, a drugi možda ipak zbog srama (ako ga još imaju).
Ove druge šutljivce može se naći među brojnim današnjim “velikim” borcima za ljudska prava i woke ideologiju kao što su Rada Borić, Drago Pilsel, Ivo Goldstein, Zoran Pusić, Ivo Josipović, isusovac Tvrtko Barun, glumac Vili Matula, “istoričari” Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, potom Dejan Jović, Mile Pupovac, Branimir Pofuk, Antonije Šuljić… i tko bi ih sve nabrojao. Tu nedostaje Dragan Markovina koji pomalo napokon počinje shvaćati. Zovu ih “Porfirijevci”.
Hrvatska televizija smatra kako je to “peta kolona”. Meni to pak više zvuči kao reklama. Ja bi ih nazvao, recimo, “Porfirijevi pajdaši”. Oni simboliziraju našu pobjedu u ratu, a kapitulaciju u miru. Jasno oslikavaju hrvatsku političku scenu.
Zgodno je spomenuti kako se Dragan Markovina polagano počeo buditi iz jugo sna. Nedavno je u jednoj kolumni napisao: “Evo vam vašeg liberala, Porfirija, zagrebački ljevičari…. on je mračnjak koji se klanja Vladimiru Putinu i opasniji je od Aleksandra Vučića“.
‘Nobela za Mesića’
Ljevičari se sad “razvrstavaju”, jedni za Putina, drugi za Volodimira Zelenskog. Svi čekaju što će na kraju ispasti. Jedino Stipe Mesić ne čeka. Valjda mu se žuri jer su ga sustigle godine. Ali, kao i svi stari ljudi, uglavnom živi u prošlosti. Tako se naš novopečeni “istoričar” Stipe nedavno upustio u jednu analizu koja više sliči dijalizi: “U Bleiburgu je poginulo samo trinaest zločinačkih vojnika koji su krenuli u proboj”.
Ma Nobela Mesiću za ovo povijesno otkriće! To je naravno odmah izašlo u velikom Stipinom intervjuu u Pupijevim Novostima.
Svi koji su poginuli na Bleiburgu i Križnom putu bili su za Stipu i komuniste “zločinci” samo zato jer nisu nosili partizanske uniforme. Evo kako bi izgledala “historija” po Stipi. Čista revizija istine.
Hrvatska nikada nije znala kamo ide. Zato nikada i nije mogla naći pravi put.
Oscar Wilde je jednom rekao: “Memoare najčešće pišu ljudi koje je pamćenje davno izdalo ili u životu nisu učinili ništa vrijedno pamćenja.”
Sjetite se samo tko je izdao memoare kod nas o svojim zaslugama u doba Domovinskog rata i nakon njega.
Franjo Habulin je šef Saveza antifašističkih boraca, a rođen je dvanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. On je pravi Titov pionir zadužen za obilazak svih šuma u kojima je navodno pukla “prva partizanska puška”.
Uostalom, sad je svibanj, proljetno vrijeme, dobar trenutak da se oda počast svima onima koji su nakon 1945. godine, bez suda i suđenja, proganjali i ubijali Hrvate. O tome nema ni slovca u našim školskim udžbenicima. Pretrpani su NOB-om umjesto da su posvećeni Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države. Tada bi mnogim mladima bilo jasnije kako je nastajala današnja država, tko nas je napao, okupirao jednu trećinu teritorija i zbog koga je 17.000 ljudi izgubilo život. Tada se razni Habulini ne bi mogli baviti revizijom povijesti jer bi svi znali pravu istinu o partizanštini, komunizmu i stvaranju hrvatske države.
Neki kolumnisti čvrsto su odlučili da, kad već ne mogu biti genijalni, barem mogu biti dosadni. I ja sam dokaz da je to istina…
Zbonimir Hodak/ Foto: FaH
