Andrej Plenković polako, ali sigurno vuče poteze koji se i očekuju od najveće stranke u Hrvata. Trenutno u Saboru ima famoznih 79 ruku. Dovoljno da mirno vodi Vladu i državu onim smjerom koji se od HDZ-a i njega očekuje.
Naime, kaj? Lijepim vremenima došao je kraj. Slijede političke ciklone i vrijeme je da svatko stane na “svoju” stranu. Na vratima je gospodarska kriza. Vlada subvencijama pokušava spriječiti puni udar rasta cijena nafte, plina i drugih energenata. Inflacija ne jenjava. Dakle, stanje je na rubu pucanja.
To jedino ne kuže naši sindikati javnih službi koji su nezasitni u traženju povećanja plaća dočim se u tim službama ništa ne mijenja na bolje zbog ranijih porasta plaća. S druge strane, komšije se hvale s “raketlama” i samo je pitanje vremena da nam se po tko zna koji put ponovno “nacrtaju” na vratima države.
Zvuči kao pretjerani pesimizam. No, “bumo videli!” rekli bi Zagorci. Ova popularna zagorska uzrečica pretvara se sve više u politički “bijeli križ” koji “opomenu šalje”, pjeva Thompson.
HSS se vratio doma
Stoga je izuzetno važno da se HSS napokon “vratio doma”, u krilo desnog centra s namjerom da uđe u Europsku pučku stranku. Kao što je inače običaj u “pravim” demokracijama sve u pravilu ovisi o čelnom čovjeku stranke. Naime, nakon godina ljevičarenja Kreše Beljaka koji je zapravo ideološki uzurpirao tu stranku, sad je napokon kormilo stranačkog broda preuzeo Darko Vuletić.
Ne znam puno o njemu, ali djeluje kao pravi HSS-ovac koji je već svojim prvim potezima pokazao da vraća stranku u desni centar gdje joj je oduvijek i bilo mjesto. Uostalom, i Stjepan Radić, osnivatelj te stranke još daleke 1904. kao Hrvatske pučke seljačke stranke koja je 1925. dobila današnje ime, nikada nije HSS vodio kao stranku ljevice.
Za Beljakova mandata valjda se okretao u grobu. Koliko dugo će se održati takva nova/stara politika HSS-a, to ćemo tek vidjeti. Naime, godine vladavine Beljaka sigurno su ostavile duboki trag i na promjeni članstva stranke. Ima li još izvornih HSS-ovaca, vidjet će se uskoro.
Uz nepotentne hrvatske desničare pred HSS-om je sjajna budućnost
U svakom slučaju, bilo je krajnje vrijeme da Beljakova era u HSS-u sjedne na rezervnu klupu, a Vuletić stranku vrati klasičnim postavkama. Beljakov zaokret ulijevo doveo je stranku na sjajni izborni rezultat od 1 posto. No, to je hrvatska politička stvarnost. U XX. stoljeću je HSS bio najprihvaćenija hrvatska stranka s velikom podrškom ne samo seljaka nego i cijelog naroda.
S obzirom na stanje političke desnice u Hrvatskoj, koja je nepopravljivo rascjepkana i stoga nemoćna, možda bi HSS u dogledno vrijeme mogao zadobiti podršku većeg broja birača. Naravno, to se može dogoditi samo ako stranka uspije jasno i konzistentno artikulirati htijenje većine Hrvata, od političkih preko socijalnih do temeljnih nacionalnih interesa. Nije to lagani zadatak, ali odlaskom Beljaka otvorio se politički prostor za djelovanje i samo o vodstvu HSS-a ovisi hoće li se nametnuti društvu kao ozbiljan politički čimbenik ili će i dalje ostati stranka na marginama koja nema više što novoga ponuditi današnjem društvu osim povijesnog naslijeđa.
Niccolo Machiavelli je rekao: “O, fratri. Dovoljno je upoznati samo jednog, pa ih sve poznaš.”
Zgodna je i misao Jon Kabat Zinna: “Ne možete zaustaviti valove, ali možete naučiti surfati.”
Krenuli su pregovori oporbe i vladajućih oko izbora tri ustavna suca i predsjednika Vrhovnog suda. HDZ je prvo inzistirao da se za obje te funkcije izbori provedu istodobno, a oporba se, naravno, ušančila u stavu da to neće. Takve situacije su u našem političkom životu skoro pa pravilo. Zašto bi bilo jednostavno ako može biti komplicirano.
I tako je vrijeme prolazilo, mediji su nas zabavljali raznim svojim komentarima i polu-vijestima na tu temu, ali ništa se nije promijenilo. Izgleda da je tek sada HDZ odlučio ozbiljno pristupiti rješavanju tog pitanja jer eto, mandat trojice ustavnih sudaca je upravo istekao. Svakom pametnom je od početka bilo jasno kako o izborima za te dvije funkcije neće biti dogovora vladajućih i oporbe ako i jedni i drugi ne sjednu zajedno, djelomično popuste i nađu neki kompromis. Sad je tu dužnost pronalaska kompromisa s oporbom Plenki dobacio u krilo Malenici pa ćemo uskoro vidjeti je li on sposoban za tako nešto. Kao ministar se baš i nije osobito proslavio.
Abraham Lincoln je zaključio: “Bolje je šutjeti i smatrati se budalom nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju.”
Frederich Neitzsche misli: “Mudar ne kažnjava zato jer je netko loše postupio, nego zbog toga da ne bi loše postupio.”
Antifašistima sve smeta, od crkve, do hrvatske države
Predsjednik Udruge antifašista Franjo Habulin ne prestaje provocirati i lamentirati. Jedna od njegovih novijih izjava je kako je Hrvatska već više od tri desetljeća izložena povijesnom revizionizmu u funkciji indoktrinacije mladih kako bi postali pogodno tlo za širenje fašističkih ideja. Najžalosnije je što Habulin stvarno vjeruje u ovu nebulozu mada za nju nema nikakvog dokaza. Upravo suprotno.
U Hrvatskoj se još uvijek potpuno nekritički govori i tretira razdoblje komunizma i komunističkog antifašizma. I to ne samo u ljevičarskim medijima i u službenoj politici nego i u djelovanju ljevičarskih “istoričara” tipa Klasića, Markovine, Jakovine itd. Međutim, stari i ishlapjeli “antifašisti” lamentiraju na usta svog predstavnika Habulina. On bez imalo srama tvrdi da se taj revizionizam i indoktrinacija mladih: “…ne bi događala bez prešutnog odobravanja države, ali i vrlo bitne uloge Crkve”.
Po njemu se “nastoji provesti nasilno izjednačavanje ustaškog i nacističkog režima sa onim, kako ga nazivaju, komunističkim!” E, pa druže Habulin tko to “nasilno” nešto nameće Hrvatima? Država hrvatska i Katolička Crkva? Izjednačavanje zločina nacističkog i komunističkog režima utvrdile su već odavno u svojim deklaracijama i rezolucijama i Vijeće Europe i Europski parlament. Valjda i oni nameću “nasilno” narodima Europe revizionizam i indoktrinaciju koju samo vi i vaši, na sreću sve malobrojniji, istomišljenici vidite na svakom koraku u toj vama tako mrskoj zemlji Hrvatskoj.
I dok se svijet ljulja od političkih i ratnih potresa koji unose nesigurnost egzistencije za sve narode, pa i za nas u budućnosti, naši “antifašisti” s Habulinom na čelu još uvijek žive u prošlosti te traže krivce za propast Juge i osviještenost mlade generacije koja voli svoju hrvatsku državu i u njoj vide svoju budućnost, a ne fašizam.
Oscar Wilde je jednom ustvrdio: “Jedino grijeh daje boju i živost svakodnevnom sivilu.”
U Islamabadu su upravo neuspješno završili pregovori američke i iranske strane o trajnom miru na Bliskom istoku. Kamen spoticanja je sigurno deblokada prolaza kroz Hormuški tjesnac koji je do sada bio glavni iranski adut. Međutim, zbog iranske blokade prolaska tjesnacem trpi cijeli svijet. Cijene nafte su skočile, nestašica se ponajviše osjeća u Kini, Indoneziji i drugdje na Dalekom istoku. Za Trumpa je otvaranje Hormuškog tjesnaca za slobodnu plovidbu tankera nafte više pitanje njegovog osobnog i prestiža SAD-a jer oni ionako nabavljaju tim putem vrlo malo nafte. Za ostale je to životno pitanje.
Opstanak zapadne civilizacije ovisi o Trumpu
Ali svejedno ne poduzimaju ništa kako bi primorali iranski režim da popusti. Većina samo lamentira nad žrtvama rata. Drugi uvjet Amera je sigurno obvezivanje Irana da neće razvijati svoj nuklearni program. Bar tako kažu Izraelci. Ako bi teokratska iranska vlast dobila atomsku bombu, fanatični šijitski režim bi ju gotovo sigurno iskoristio da se obračuna s kršćanskim zapadom.
Zato, ma što mislili o Trumpu i njegovim potpuno nediplomatskim i ponekad ishitrenim izjavama i prijetnjama, jedno je sigurno: ovim ratom Trump mora prisiliti iranski teokratski šijitski režim da u tom dijelu ustukne i odrekne se razvoja nuklearnog programa. I to bilo pregovorima bilo silom. U ovakvim okolnostima sila može biti opravdana. Tko ne uviđa da je to “conditio sine qua non” opstanka zapadne civilizacije u budućnosti taj je politički slijepac.
Kažu kako su Perzijanci izmislili šah tako da uvijek planiraju nekoliko poteza unaprijed, a Amerikanci su izmislili poker i uvijek igraju na blef. Ali u pokeru se mogu osvojiti veliki ulozi.
Kažu mi da se ponašam sukladno svojim godinama. Što ja znam kako to treba kad imam ove godine prvi put.
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
