Hodak: Potop Vatrenih i povratak ‘jugovića’, a o Biliću ni riječi

Hrvatska Engleska 7:0! Kakva sramota! Čitam komentare “stručnjaka” i običnih građana. Svi se slažu da je to bilo nevjerojatno jadno. Ljevičari naravno opravdavaju glavnog i odgovornog jer on je ipak naš “dečko”, a to što smo tako sramotno igrali i popušili – “Ha, događa se!” Sad su mrzitelji Hrvatske napokon dobili što su priželjkivali – lošu repku koja nema što tražiti u Europi.

Mediji u nedjelju nakon utakmice forsiraju komentare onih koji umiruju “duhove” ni ne spominjući razloge zašto je došlo do takvog preokreta u igri naših ponajboljih reprezentativaca. U svakoj normalnoj zemlji, nakon ovakvog poraza nacionalne vrste izbornik bi sam odmah (makar i ne bio kriv) iz moralnih razloga dao ostavku. Svugdje, osim u Hrvatskoj.

Nitko se u medijima i među javnim djelatnicima ne usuđuje ni spomenuti ostavku izbornika Slavena Bilića kao da je on “sveta krava” koja se eto tek popi*ala. Istodobno se sve glasnije optužuje tzv. desničare da oni pretjerano paničare i kritiziraju. Kao da je većina navijača i građana koji su gledali ovaj užas od igre zapravo zadovoljna. Pa mogli su nam dati i 11 golova. Dobro smo i prošli.

Međutim, evo komentara jednog od navijača Igora Peternela: “Ovaj horor u Rijeci sasvim je logičan i nimalo slučajan. Upravo je dokrajčena još jedna, posljednja prava hrvatska priča. Nogomet! Počelo je preuzimanjem Dinama od stranke Možemo!, nastavilo se političkom eutanazijom Zlatka Dalića, ustoličenjem provjerenog asa duboke države, Slavena Bilića pa provokacijom zvanom novi stadion. Ovo u subotu navečer bio je grand finale – završni čin uništenja nogometa koji je smetao jer je bio previše nacionalan, ‘za dom spreman’ i s rukom na srcu.” Potpisujem u cijelosti.

Veliki nogometni mag Bilić uspio je da u samo dvije utakmice (Španjolska i Engleska) njegova izabrana vrsta “popuši” 11 golova. Poslije utakmice je između ostalog izjavio: “Pao nam je fokus, kolektivni voljni element. Stalno gubiš duele, vraćaš se u krilo vrataru, primaš gol za golom… bio je to kolektivni blackout.”

Na pitanje kako objasniti ovakvu nemoć Bilić je slegnuo ramenima i rekao da nema odgovor na to pitanje. Pa tko treba momčadi uliti snagu, povjerenje i motivaciju za igru. I sam priznaje da ima dobre igrače, ali eto…

‘Bit će to nastavak potopa’

Hrvatska nogometna repka koja je još do jučer bila, pod vodstvom Dalića, respektabilna momčad koju su s poštovanjem uzimale i najjače nacionalne reprezentacije u Europi, preko noći je postala ruglo kojem se s nevjericom podsmjehuju ne samo oholi Englezi, nego i Španjolci, Talijani i drugi Kako ćemo tek proći u uzvratnoj utakmici sa Španjolcima koja se igra u Splitu!? Ako netko još uvijek vjeruje da će se “dečki zbrojiti” i da će krenuti s nekim planom i zajedništvom, bojim se da se jako, jako vara. Bit će to nastavak potopa. Bili živi pa vidjeli….

Friedrich Rückert je jednom rekao o cilju naših akcija: “Budala ga vidi na kraju, pametniji u sredini, a samo mudri vide cilj već na prvom koraku.” O hrvatskoj državi se govori doslovno svašta. I ne samo govori već i piše, ali i radi. To je skoro pa jedinstven slučaj. Da nam je netko poklonio državu, rekli bi “hajde, nema veze”. Ali kad se za tu državu prolilo toliko krvi, po čemu smo skoro jedinstveni u Europi, onda u toj i takvoj državi moraju vrijediti malo drugačiji kriteriji koje uspostavlja i kontrolira sama država.

Film Lordana Zafranovića

I da vas dalje ne zamaram ideologijom, krenimo na konkretni primjer. Naši vječni prijatelji i “braća” Srbi mnogo vole da snimaju filmove pa ih usput posvećuju svima oko sebe, a naročito nama Hrvatekima. Po izlizanoj formuli “najte kaj zameriti” snimaju ih i naši glumci kod komšija. I to prave četničke pamflete koje nam onda lagano prodaju i prikazuju u našim kinima i na televiziji. Ono što je baš “zgodno” je to da te “pamfletiće” za našu “braću” snimaju i režiraju “naši” hrvatski kadrovi.

Ovih dana održana je srbijanska premijera filma “Zlatni rez – Djeca Kozare” koji je režirao famozni Lordan Zafranović. Klasičan filmski slučaj projiciranja srpskih grijeha na Hrvate. I sam Sigmund Freud, da je živ, duboko bi se naklonio našem Zafri kako mu psiha radi.

Vanja Vinković u Hrvatskom tjedniku ogolila je “našeg” Lordana do kože: “Filmskim srbosjekom napokon se riješio i ono malo hrvatske duše koju je možda imao!” Možda je, a možda nikada i nije!? Nema nam druge nego se vratiti stotinjak godina unazad i citirati legendarnog Antuna Gustava Matoša i njegove legendarne misli.

Bila su to davna vremena kad je genijalni A.G. Matoš napisao: “Kako Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda.” To se naravno odnosilo na vrijeme na razmeđi iz 19. i 20. stoljeća kad se Hrvatska dijelila između Beča i Budimpešte. Nakon nesretne 1918. godine počelo je otvoreno ulizivanje ili bolje rečeno prostituiranje s Beogradom koje na žalost kod nekih traje i dan danas.

Hrvatski jugovići koriste svaku priliku koja im se ukaže. Bilo da se radi o politici, športu ili kulturi. Oni se moraju očešati o Beograd kao nekad o Beč i Budimpeštu. Kompleks Juge traje i dalje i što je najgore ne vidi mu se skori kraj.

U Lijepoj našoj su sada isplivali na površinu oni koji su jednom trenutku lansirali zgodnu i “simpatičnu” parolu. Oni koji prate nogomet sjetit će se: “Dabogda sve izgubili.” Ta parola se pojavila u vrijeme kad je Dalićeva repka izborila finale nekog prvenstva, mislim svjetskog. Odahnuli su kad smo u finalu izgubili od Francuza. I tako su naše Jude strpljivo čekale i na kraju su ipak dočekale svoj trenutak.

Međutim, nogomet nije kraj želja naših “jugovića”. Jedna smo država, jedan glavni grad, imamo jedno more, jedan smo narod, ali s brojnim Judama. Opet se javlja otrcana parola o bratstvu i jedinstvu. Ministar Ivan Anušić, u kojeg vjerujemo i od koga najviše očekujemo, kaže otvoreno:

“Imamo odgovor na naoružavanje Srbije.” I dodaje neakademski, onako u glavu: “Retorika Beograda je agresivna, napadačka i vrlo neprijateljska.” Jasnije ne može. Izgleda da bi ministar Anušić mogao biti i “ratni ministar”.

Tužibaba Nino Raspudić

Što više reći…!? Ništa drugo doli se dobro naoružati. Famozna “peta kolona” čeka k’o pripeta puška na dogovoreni znak. A onda će se naći drugovi koji će krenuti ”oslobađati” navodno ugnjeteni narod i evo nama po tko zna koji puta opet famoznog “bratstva i jedinstva”. Prilično crn scenarij. Volio bih da pretjerujem. Nakon crnih oblaka obično se pojavljuje sunce. Možda tako bude i s Hrvatskom. Dobra stvar je to što ovaj puta nećemo biti iznenađeni i nemoćni. Napokon!

Na kraju samo kratka notica o našem saborskom zastupniku Nini Raspudiću koji je k’o prava tužibaba denuncirao vlastitu zemlju briselskoj Komisiji zbog smeća u Gospiću. Bravo Nino, od dobrog novinskog komentatora, pretvorio si se u isfrustriranog zastupnika koji s Možemo!, SDP-om i Dalijom Orešković tužaka Hrvatsku u EU, vjerujući valjda da su oni vrhovna vlast u Hrvatskoj koja će riješiti problem smeća.

Oscar Wilde je jednom napisao da je “glupost najveći grijeh”.

Zvonimir Hodak /Foto: Hina