Kažu svi, znamo kakve hoćemo Oružane snage. Kažu, imamo doktrine, strategije, imamo sve, točno znamo što hoćemo od naoružanja i opreme.
Dođu neki sa Zapada i kažu-ukidaj podmorničarstvo. Mi ukinemo. Nakon sto godina tradicije.
Imali smo borbene helikoptere Mi-24 Hind. Došli neki sa Zapada i izdali direktivu da Hindove pretvorimo u gnijezda za svrake i golubove. Svaki je u zrak dizao dvije tone naoružanja. Ni danas takvu borbenu platformu nismo nadomjestili.
Nakon što smo izvršili hindocid još smo, valjda da ispadnemo ozbiljna država, i u neke dokumente pedantno naveli da nam borbeni helikopteri više ne trebaju. Međutim, dojahaše opet sa Zapada i uvališe nam malešne kolibrić-helikoptere kojih se oni rješavaju, jer im više, naravno, ne trebaju. Znaju oni da te kolibriće treba nekome uvaljat dok se na tome još nešto može zaradit posebno na dijelovima.
Nama, kao, baš odjednom trebaju baš takvi izvidnički, neoklopljeni helikopteri. Čudo jedno kako neki sa Zapada nepogrešivo, točno u milimetar, znaju što nam treba.
Imali smo i dijelove jebeno dobrog protuzračnog sustava S-300. Mogli smo ga kompletirati i čuvati svoje nebo. Ali, avaj, opet došli neki sa Zapada i rekli – Predajte na S-300. Predali smo ga klimoglavo. Hvala SDP-u.
Nismo planirali nabavljati ni bunkere na kotačima. Normalno, koji će kurac jedno siromašnoj europskoj državi teški protuminski oklopnjak konstruiran isključivo za vrleti Iraka i Afganistana. Opet dođu neki sa Zapada i uvale nam baš tu i takvu prašnjavu gvođuriju. Preko 200 komada!
Fala braći iz NATO-a, baš su nam trebali MRAP-ovi za borbu protiv talibana, a da nismo to ni znali, uzvratimo mi toplo. Fala što nam otvarate oči, dodamo još dirnuto.
Nismo planirali nabavljati oklopne gusjeničare nazvane po generalu Omaru Bradleyu. Ali, ne miruj vraže, evo ti opet neki sa Zapada i kažu našim vojnim mudracima: „Ma to nama kurca više ne treba, skalamerija, ali zato treba vama Hrvatima- uzimaj!“ Eto, i taj neplanirani darak smiješi nam se preko Atlantika.
Uvaljuju nam zapadni kvazipartneri i helikoptere Crni jastreb dozlaboga skupe. Kao, baš nam trebaju pored silne helikopterske ergele s kojom raspolaže naša vojska i policija. Još od naših vojnih mudraca čekamo čuti po čemu bi crni jastrebovi bili bolji od, primjerice, Mi-171? Što to u Hrvatskoj može famozni Crni jastreb, a da ne može za sjajni Mi-171? Ni zblesirani, strukovno posve degradirani novinari to ne pitaju….
Nema veze, objasnit će to sve lijepo nama oni iz Pentagona. Do tad, mi u šutke, u stavu ravno.
Ne tako davno, gledalo se nabaviti polovne ruske avione, iz neposrednog susjedstva, kod Mađara, posve NATO kompatibilne. Mađari bili voljni prodati, Rusi bili voljni dati suglasnost, smiješio nam se i izdašan offset. Pogađate što se dalje zbivalo? Da, posve ste u pravu dragi čitatelji. Od svega toga ništa bilo nije. Zašto? Pa zato što je tadašnjem hrvatskom obrambenom ministru vojni ataše jedne goleme članice NATO-a digao znakovito kažiprst i rekao – Ne, ne, pec to.
Da je bilo suprotno, danas smo mogli imati generaciju pilota stasalu za siguran prelazak na borbeni lovac 4. generacije, a i današnji naš ministar obrane bio bi na puno manjim muke od onih kojeg su ga zadesile oko mučne nabave borbenog aviona.
Imamo neku čudnu generaciju generala i vojnih planera koji ono što nam doista treba ne nabavljaju, ono nepotrebno objeručke prihvaćaju. Doista živimo u nekim čudnim vremenima.
Dojma smo da razmišljanje vlastitom glavom i posjedovanje osobnog stava, pogubna – i neželjena – osobina u odnosima sa Zapadom.
Kakvu to vojsku pravimo za sutra? Kakve to kadrove za vođenje i planiranje vojske pravimo? Imamo li instant kadrove za grupno naslikavanje u Bruxellesu? Bezidejne, kalkulantske umove koje uopće i ne zanima kome i zašto klimaju glavom. Takvi nismo bili u Domovinskom ratu. Jer da smo bili, države ne bi smo imali.
Dragi čitatelji, neka vas to ne brine. Važno je da mi u svakom trenutku „znamo“ kakve hoćemo Oružane snage. To što Amerikanci, čudo jedno, k’o što pjesma Miša Kovača pogađa u dušu, tako i njihove donacije pogađaju naše obrambeno planiranje točno da ne može točnije, puka je slučajnost.
To što su strateška savezništva važnija od naših stvarnih potreba neka vas ne brine. To što nabavljamo jebeno skupu, ničim opravdanu, tehniku, neka vas također ne brine. To će te sve vi platiti iz vašeg džepa, štovani čitatelji. Pri tome vas nitko ništa ni neće pitati. Ideje njihove, a gorivo, poštovani čitatelji – vaše! Dugo putovanje kroz našu obrambenu pomrčinu se nastavlja.
Nemamo ništa protiv SAD-a. Dapače. Samo smo protiv onih naših karijernih poltrona koji dopuštaju da tuđini kroje našu vojsku i sigurnost. Takvi su zagledani samo u svoj mikrosvijet skupljanja činova. Opet kažemo, takvi nismo bili u Domovinskom ratu…
M. Marković/ foto: morh
