IVICA ŠOLA: Kampanja za kriminalizaciju Katoličke crkve i stare metode obračuna

prosinac 24, 2019 maxportal
Share Button

Svijetom je ove godine snažno odjeknula vijest kako je za pedofiliju u Australiji osuđen najviše rangirani čovjek u crkvenoj hijerarhiji, bliski suradnik pape Franje, kardinal Pell.



Kako sam u prošloj kolumni najavio da sasvim nužna beskompromisna borba protiv pedofilije jednim dijelom postaje manipulacija. A slučaj kardinala Pella to zorno pokazuje, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Naime, kada ga je papa Franjo postavio za vatikanskog “ministra financija”, iz Australije je stigla vijest da je kao nadbiskup Melbournea u sakristiji u deset minuta (!?). nakon mise 1994. godine, silovao dva dječaka. I krenula je medijska haranga. Jedan od sada odraslih ljudi, onda dječak, jasno je rekao da Pell to nije učinio.

No sud je presudio na temelju iskaza samo jedne žrtve, dok je druga negirala taj događaj.

Iako se Pell mogao, kao vatikanski državljanin, pozvati na imunitet i sve ignorirati, on se time nije koristio, već je zamolio Papu da ga pusti da tu znanstveno-fantastičnu optužbu, mislio je, s lakoćom riješi. Papa se složio jer je i sam vidio da se radi o, najblaže rečeno, neodrživoj optužbi.

Tkogod je ikad bio na misi, zna što se deset minuta nakon mise događa, to jest u prepunoj sakristiji to je de facto neizvedivo, i to u deset minuta. Zato ću ponovno “plagirati” Georgea Weigela koji je ustao u Pellovu obranu i suludu osuđujuću presudu, Weigela koji u SAD-u vrišti protiv seksualnih zločina i zločinaca u Crkvi. Weigel tako navodi “deset nevjerojatnih stvari koje su se trebale dogoditi u trajanju od deset minuta” nakon mise, koliko samo jedna navodna žrtva tvrdi da je trajalo Pellovo seksualno zlostavljanje.

Brzinsko zlostavljanje

Prvo, nadbiskup Pell prvi put napušta svoj višedesetljetni običaj i ne ide pozdraviti ljude nakon mise. Drugo, Pell, koji uvijek, ama baš uvijek, kao i svaki biskup, u sakristiju ulazi s ceremonijarom ili sakristanom, ovaj puta ulazi sam. Treće, sakristan, koji je uvijek u sakristiji prije i nakon mise, a zato se i zove sakristan, nekim čudom nestaje. Četvrto, ceremonijar, koji pomaže nadbiskupu skinuti misno ruho, također nestaje.

Peto, sakristan, koji svugdje na svijetu i na svakoj misi, nakon mise nosi u sakristiju liturgijske knjige i posuđe, ovaj put prvi put u životu to ne čini. Šesto, ministranti, kao i sakristan kojem pomažu u niže navedenom, također isparavaju, nestaju. Sedmo, svećenici koji su služili misu zajedno s nadbiskupom Pellom, ne idu svući svoje misno ruho u sakristiju, već ga svlače, prvi put u povijesti, na ulici ili tko zna gdje. Osmo, najmanje 40 osoba u procesiji nije primijetilo da dva dječaka koji pjevaju u koru napuštaju procesiju koja se formira nakon mise.

Deveto, dva dječaka, korista, počinju piti misno vino, te potom bivaju zlostavljani od Pella dok su vrata sakristije otvorena, a Pell još u misnom ruhu. Na sudu je iznesena još jedna stvar, jedini, žrtva koja je teretila Pella kaže da je vino bilo crno, a misa se služi bijelim vinom. K tome, u misnom ruhu: misnica, alba, reverenda, osobna odjeća…, nije jasno kako kroz sve to “izvući penis”. Neizvedivo. Možda je nadbiskup Melbournea bio Chuck Norris, a ne Pell?

Deseto, dva dječaka, nakon što su deset minuta seksualno zlostavljani, u “praznoj” sakristiji nakon mise (!?), prolaze kroz dvoja zatvorena vrata, bez da ih je itko od prisutnih primijetio, priključujući se probi zbora, a da ih nitko nije pitao gdje su bili deset minuta, niti se sjeća da ih nije bilo deset minuta.

Medijski pritisak

Dvadeset ljudi tako je svjedočilo u Pellovu korist, a kardinal presudio na temelju samo jednog koji ga je teretio, jednog od dvije žrtve. U jednom, presudila je ulica, mržnja prema Katoličkoj crkvi kao takvoj jer su suci (porotnici) podlegli medijskom pritisku.

No, ima sudaca koji se tome odupiru. Naime, u isto vrijeme u Australiji sudac Roy Ellis oslobodio je nadbiskupa Wilsona za isti krimen kao Pellov, obrazlažući da on mora suditi ne “prema medijskim impresijama već sukladno vladavini zakona” te zaključuje: “Ne mogu presuditi nadbiskupa Wilsona samo zato što je katolički svećenik.”

Instrumentaliziranje ove problematike i žrtava, kao i “žrtava”, u široku kampanju kriminalizacije Katoličke crkve kao takve potom je na sljedeći način prokomentirao Giuliano Ferrara, jedan od najboljih poznavatelje ove problematike žrtava i “žrtava” svećenika pedofila, pa piše: “Protiv kapetana Dreyfusa prije jednog stoljeća se digao cijeli pakao da bi ga se bacilo u pakao jer su preko njega željeli uništiti cijelu njegovu rasu (Židove)…

Protiv kardinala Pella danas se digao cijeli pakao da bi njega povukli u pakao, jer preko njega dominantno novo jednoumlje želi na koljena baciti cijelu Crkvu i njezin (moralni) polog koji je… posljednja zapreka globalnoj homologizaciji ‘nove vjere’”, misleći na panseksualizam, bioetičke i ine manipulacije (političke i financijske) moći na matrici posvemašnjeg relativizma i nihilizma, a kardinal Pell je bio simbol otpora takvom “novom svjetskom poretku”, kako ga neki nazivaju.

Mirne savjesti tvrdim: Pell je žrtva histerije u kojoj katolički svećenik, kao nekoć Židov, ne može biti nevin, zaključuje Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.

R.I. /Foto: Knjižara Nova

 

Komentari
Share Button