Mlohava čuna – naziv je poznate pjesme „Hladnog piva“ – u crnogorskoj politici rado koriste kada opisuju ozbiljnost i odlučnost hrvatskih političara. Država koja ima takvu diplomaciju neprijatelji ne trebaju.
Marko Marković/Foto:FacebookSBJadran
Dok hrvatska diplomacija iz nekih krajnje bizarnih i mazohističkih razloga zdušno radi na tome da Crna Gora uđe u Europsku Uniju, politička kasta te male državice jednako zdušno provocira i odbija sve hrvatske zahtjeve za povratkom školskog jedrenjaka „Jadran“.
Ne samo da obija nego i posve hladno ignorira. Nije ni za čuditi jer one na Zrinjevcu, ali i na Markovu trgu, samo zanima svijet visokih štikli i elegantnih odjela dok tiho žubore mjehurići u čaši šampanjca. Tako da CG političari, poput im ministra obrane Predraga Boškovića, znaju da su što se službenog Zagreba tiče „u meko“.
Mlohava čuna – naziv je poznate pjesme „Hladnog piva“, a koju u crnogorskoj politici rado koriste kada opisuju ozbiljnost onih u Zagrebu.
Iz Crne Gore stiže jedna zanimljiva čestitka koja se proširila ovih dana društvenim mrežama. Na čestitki se nalazi „Jadran“, a ispod njega, kao na kalendaru „Playboya“ iz pjene valova izlaze obdarene ljepotice s kapicama Djeda Mraza. Povrh svega toga kočoperi se čestitka – Svim mornarima sretna Nova godina.
Ako je vjerovati pričama sa internetskih forumima, autor čestitke je neki dokoni, ali zato politički budni djelatnik crnogorskog Ministarstva obrane koji ne šljivi previše one u Zagrebu pa se bacio na provokacije u photoshopu.
Ali to nije sve.
Na ulasku u Novu 2019. godinu u Tivtu oteti hrvatski jedrenjak poslužio je kao kulisa na koncertu Lepe Brene. Čak su brod stavili i na plakat koji je tjednima prije najavljivao veliki koncert ove srpske folk pjevačice.
Nismo čuli da su se hrvatski diplomatski predstavnici u Podgorici i Kotoru nešto uzbudili oko toga pa uputili barem kakvu prosvjednu noticu. Vjerojatno su bili na godišnjem odmoru, kao što će im i cijeli mandat proći u odmoru. Blago državi koja takvu diplomaciju ima. Neprijatelji joj ne trebaju.
Kada promatramo benevolentan stav Zagreba prema neriješenim problemima sa Crnom Gorom, netko neupućen bi zaključio da nas državica nikada nije napala, da nikad nije topovima tukla po Dubrovniku i Konavlima, da smo s njima oduvijek u idiličnim, milozvučnim odnosima kao Švicarska i Austrija. A znamo da nije baš tako…
Crna Gora je na ime ratne odštete isplatila Hrvatskoj nekih 400-tinjka tisuća eura, iako se procjenjuje da je šteta počinjena u agresiji na hrvatski jug bila kudikamo veća. Crna Gora je tako isplatila Hrvatskoj tek 375 tisuća eura za stočni fond opljačkan u Konavlima, te 30 tisuća eura za nekakav brodić ukraden 1991. godine u Cavtatu.
Problem sukcesije pokretne vojne imovine bivše SFRJ, kao i pitanje povratka školskog broda „Jadrana“, trebalo bi čvrsto nametnuti kao problem koji bi Crna Gora morala razriješiti s Hrvatskom na svom putu u Europsku uniju.
Ako nam našu državnu politiku doživljavaju kao mlohavu čunu možemo li biti optimistični?
Crnogorce nismo spomenuli u tužbi za genocid protiv Hrvatske. A trebali smo. Bezuvjetno (naivno) smo im pomogli kod stjecanja državne nezavisnosti od Beograda. Dali smo im naoružanje. Pomogli oko transporta stotina milijuna eura, preko Čilipa do Podgorice, kada su uvodili tu valutu u svoj novčani krvotok.
Bezuvjetno smo im pomogli kod ulaska u NATO. Zašto stalno sebe bičujemo zbog prevrtljivih i nezahvalnih susjeda koji će nam prvom zgodom opet zabiti nož u leđa?
Što bi rekli Srbi, labavi ne ume da zabavi…
