Prošla je godina u kroatistici prošla razmjerno mirno, što je i dobro, i loše. Dobro je zbog toga što se nije pojavio nikakav poseban novi prijepor, nije se potpisala neka nova deklaracija o tzv. zajedničkome jeziku, a i trvenja se unutar kruga državotvornih kroatista nisu produbljivala možda ili upravo zato što nije objavljen neki priručnik koji bi mogao ući u školsku uporabu, pa i donijeti nešto više novca nakladniku i autoru. Loše je to što se nijedan važan jezikoslovni prijepor nije riješio.
Pitanje tzv. bunjevačkoga jezika i danas je aktualno iako bi hrvatski Bunjevci trebali štogod naučiti od Hrvata u Crnoj Gori kojih je brojčano desetak puta manje, ali su ipak uspjeli u posljednjih desetak godina suzbiti subetnički separatizam u vlastitim redovima u obliku anacionalnom bunjevstvu srodnoga bokeljstva te zaštititi nacionalno dostojanstvo. Nadalje, treba napomenuti i kako ravnopravnost hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, kao jednoga od službenih jezika u toj državi, ponajprije narušavaju poslovni subjekti i državne/javne ustanove.
Naime, pod krinkom međusobne razumljivosti mnoge se obavijesti i dokumenti (ako ne i glavnina njih) koje korisnicima upućuje dio državnih i javnih služba te poslovnih subjekata pišu na bošnjačkome u Federaciji BiH ili srpskome u srpskome entitetu u toj državi.
Čak i medijske kuće čija je matica u Hrvatskoj svoja bosanskohercegovačka izdanja zaodijevaju „neutralnijim“ izrazima, a pravo na zaposlenje u školama na područjima u kojima su Hrvati većinom imaju nastavnici s diplomom čudnovatoga kljunaša poznatoga pod pokratom B(C)HS – bosanski, (crnogorski) i hrvatski/srpski jezik). Kako je tamo gdje Hrvati nisu većinom, možete i sami pretpostaviti.
Upravo su to neka od ključnih identitetskih pitanja o kojima bi naša diplomacija morala voditi računa tijekom pregovora o pristupanju susjednih država euroatlantskim velezajednicama kojima je Hrvatska već članicom.
Treba li osnovati Zavod za posthabsburšku slavistiku?
Da ne bismo samo kudili, napomenimo kako je u posljednjih nekoliko godina Ministarstvo vanjskih i europskih poslova utjecalo na razdvajanje lektorata za tzv. B(C)HS u pojedinim državama, ali borba za ravnopravnost hrvatskoga jezika na slavističkim katedrama i priznanje pune samobitnosti hrvatskoga jezika pod narodnim imenom još traje i u njoj kroatisti bez čvrste potpore države ne mogu pobijediti.
Kako se domovinskim jezikoslovcima često prigovara da igraju samo domaću ligu, spomenut ću kako nizozemski jeziku nitko u javnome prostoru danas ne zove (povijesnom ili suvremenom) inačicom niskonjemačkoga, ali da hrvatski jezik mnogi slavisti, čak i stručnjaci za južnoslavenske jezike, smatraju jednim od standardnih jezika nastalih na području rasprostiranja pluricentričnoga čudnovatog kljunaša poznatoga pod imenom srpskohrvatski ili B(C)HS. No, čemu se mi čudimo kad je jedan pluricentričar bio u radnoj skupini za izradbu Zakona o hrvatskome jeziku, a pojedini su zaposlenici Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu potpisali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku.
Nemam ja ništa protiv demokracije, ali ako sumnjaš u postojanje jezika kojim govoriš ili književnosti koju poučavaš, onda bi iz moralnih razloga morao ili osnovati nekakve jugoslavenske/srpskohrvatske/B(C)HS studije ili se zaposliti na kojoj od američkih slavističkih katedara na kojima postoje kolegiji iz tzv. postjugoslavenske književnosti. Čudi me tek kako novovjeki Mlečani (da ne rečem Venecijanci) nisu osnovali kakvu katedricu za postmletačke kulturne studije, kako Austrijancima nije palo napamet da osnuju zavod za posthabsburšku slavistiku, a Turcima da osmisle fakultetčić za postaljamiado književnost – učilišta na kojima bi i naša postjugoslavenska zlatna mladež mogla naučiti da povijest ne počinje 1918.
U pogledu Zakona o hrvatskome jeziku, koji je uoči i tijekom donošenja hrvatsku ljevicu pogodio tek nešto blaže od prošlogodišnjih Thompsonovih koncerata, strasti su se smirile, čeka se oblikovanje jezične politike, a medijska je pozornost nestala, što ponovno može biti i dobro i loše.
Vjerujem da je Zakon barem djelomično utjecao na to da se napokon uvede „poticanje učenja hrvatskoga jezika“, ali sam dojma da je i dobromu dijelu hrvatskih medija i političara Zakon o hrvatskome jeziku bio više metom za potkusurivanje nego što su se bavili sadržajem i mogućim posljedicama njegove primjene. Ipak, valja se ufati da će se, kad se budu uvodile nove promjene pri zapošljavanju stranih radnika, imenica učenje zamijeniti imenicom poznavanje jer je to dobro i za strane radnike i za nas domaće.
Ako bih morao izdvojiti dva događaja koja su, izravno ili neizravno, obilježila jezikoslovnu scenu, to bi bilo obilježavanje 1100. obljetnice prvoga spomena Hrvatskoga Kraljevstva i novi prijevod Biblije. Prvi je događaj potaknuo istraživanje starijega sloja hrvatskih narodnih imena, a prijevod je Biblije uvijek jezična poslastica. Ipak, prije nego što se dotaknemo tih dvaju događaja, protrčat ćemo kroz neka zbivanja iz prošle godine koja su se doticala i jezikoslovlja.
Kad hrvatski glavnostrujaški mediji otkrivaju Ameriku
Koliko je važno poznavati vlastitu jezičnu prošlost, najzornije su pokazala dva ovogodišnja događanja različitoga predznaka. Prvi je izložba posvećena Dejanu Medakoviću, jednomu od autora Memoranduma SANU-a, u kojemu, među ostalim, stoji da se hrvatski jezik, čije se narodno ime spominje barem od XIV. stoljeća, „konstituisao“ 80-ih godina prošloga stoljeća. Iz Memoranduma ćemo izdvojiti sljedeću misao:
“Ostrašćena revnost kojoj je cilj konstituisanje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrađuje u protivstavu prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.“ Drugi je događaj senzacionalističko otkrivanje dijela hrvatskih srednjostrujaških medija nečega davno otkrivenog, tj. činjenice da je Stjepan Krasić obznanio kako je hrvatski jezik bio jezikom poučavanja na mnogim europskim učilištima od početka XVII. stoljeća (što su uz njega učinili Vladimir Horvat i Darija Gabrić Bagarić, kako je na vatikanskome radiju jezgrovito obrazložio vrijedni suradnik Hrvatskoga tjednika Marito Mihovil Letica), dakle gotovo 400 godina prije nego što su akademici SANU-a uočili da se hrvatski jezik „konstituiše“.
S jedne mi je strane uistinu drago da su, makar i s velikim vremenskim odmakom, „hrvatski“ i hrvatski mediji „otkrili Ameriku“, pogotovo za života Stjepana Krasića, koji se desetljećima upinje da neke činjenice iz povijesti hrvatskoga jezika postanu dijelom obrazovnih uputnika i sveučilišnih programa.
Nažalost, zbog toga što za neka otkrića od prije nekoliko desetljeća dosad ne samo da nisu čuli mnogi studenti kroatistike, nego i znatan dio njihovih profesora, ona u glavnostrujaškim medijima postaju senzacionalnima. Ipak, i to je napredak.
Kad smo već kod „otkrića“, na koncu mi ovoga odjeljka preostaje prebaciti lopticu i u susjedno dvorište preko podatka, koji je u novije vrijeme široj hrvatskoj javnosti podastro Slobodan Prosperov Novak, a koji sam na temelju novijih spoznaja prošle godine u Hrvatskome tjedniku opširno razložio.
Naime, autor je malog rječnika novopazarskoga govora, što je ujedno prvo leksikografsko djelo napisano u Srbiji, Hrvat, Dubrovčanin Šimun Budmani 1734. Dometnemo li tomu da je Vrančićev rječnik od Karadžićeva stariji više od dva stoljeća, svaki bi nevjerni Toma morao shvatiti tko je iz čijih priručnika mogao „krasti“ riječi i druge jezične jedinice te koji je jezik prije „konstituisan“.
Zašto je važno čitati podrubnice
Ove se godine zbilo i nešto donedavna nezamislivo. Naime, u prvome svesku dnevničkih zapisa Budvanina don Antuna Kojovića, koji je priredila srpska povjesničarka književnosti Zlata Bojović, glasovita po svojatanju bokeljskoga i dubrovačkoga odvjetka hrvatske književnosti, pojavila se, zahvaljujući upornosti don Roberta Tonsatija, sljedeća napomena:
“Sequenza ilirica je ilirska posljednica, odnosno posljednica na hrvatskom jeziku. To znači da se vjerojatno pjevalo U se vrijeme godišta. I posljednica i poslanica dio su šćaveta. Šćavet je talijanski izraz koji se odnosi na hrvatske liturgijske misne dijelove lekcionara na čakavštini ili na ikavici, osobito u Istri.
No, očito, u ovom kontekstu nema riječi o čakavštini već o drugoj jezičnoj baštini, koju Kojović ističe u odnosu na službenu latinsku. Ne može se izjednačiti sa srpskim jezikom, jer naziv ilirski ima dugu i jasnu tradiciju kao sinonim za hrvatski jezik. Šćavet u ovom kontekstu znači da je cijela služba čitanja (i posljednica) bila na hrvatskom jeziku.”
Don Robert je svima pokazao kako se hrvatsku baštinu ne brani ispraznicama i komemoriranjem hrvatstva, nego osobnim primjerom, minucioznom akribičnošću i ustrajnošću. Kad se tako dela, i to izvan granica Republike Hrvatske, gdje je to neusporedivo teže, onda se i brda pomiču, tj. Zlata Bojović nehotice počne raditi za hrvatsku stvar.
Kako je Kozo postao Tomislavovac
Vrijeme je i za jezikoslovni osvrt na obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, tj. valja štogod napisati o osobnome imenu Tomislav. U povijesnim su vrelima zabilježeni likovi Tomislao, Tomislauo i Tamisclao, latinizirani likovi osobnoga imena prvoga hrvatskog kralja. Hrvatski se lik Tomislav navodi znatno poslije, u književnim djelima Jerolima Kavanjina i fra Andrije Kačića Miošića iz XVIII. stoljeća.
Poput većine imena hrvatskih narodnih vladara ni narodno ime Tomislav nema kontinuitet potvrđenosti, pa je ponovno oživljeno tek u XIX. stoljeću. Narodnomu imenu Tomislav srodna su zarana potvrđena narodna imena Tomidrag i Tomidrug, koja također sadržavaju osnovu *Tom-, a u vrelima se još spominje i narodno ime Tomimir. Etimolozi narodno ime Tomislav drže složenim od antroponimnih osnova Tom- (< tomiti ‘pritiskivati, mučiti’) i -slav (< slava), a katkad se, zbog bliskozvučnosti, ono povezuje i s kršćanskim imenom Toma.
Narodno je ime Tomislav potvrđeno i u drugim fondovima osobnih imena. Tako su u makedonskome fondu osobnih imena u XV. i XVI. stoljeću potvrđeni likovi Tomisav i Tomislav, a u bugarskome je u istome razdoblju potvrđen samo lik Tomislav. U literaturi se navode i starije potvrde za lik Tomisław u poljskoj te lik Tomislav u češkoj antroponimiji, a potvrde su u slovenskoj, srpskoj, ruskoj i slovačkoj te mađarskoj antroponimiji (Tomiszláv) novijega datuma.
Narodno je ime Tomislav po posljednjim je dvama popisima bilo peto po čestoći u Hrvatskoj s tim da je broj njegovih nositelja pao s 39105 po popisu iz 2011. na 34433 po popisu iz 2021. Ime se prvoga hrvatskog kralja najčešće nadijevalo od 70-ih godina XX. stoljeća, dakle u razdoblju uoči, tijekom i nakon hrvatskoga proljeća, kad je u Gradu Zagrebu, Zagrebačkoj i Požeško-slavonskoj županiji bilo na prvome, a u cijeloj Hrvatskoj na trećemu mjestu po čestoći nadijevanja.
Samo u Istarskoj županiji ni u jednome od popisnih razdoblja tijekom XX. i XXI. stoljeća osobno ime Tomislav nije ni jednom bilo među deset najčešćih osobnih imena. Nakon 2000. ime se sve rjeđe nadijeva te, primjerice, 2024. nije bilo ni među 50 najčešćih muških imena koja su se te godine nadjenula.
Odrazi su narodnoga imena Tomislav u hrvatskoj toponimiji razmjerno rijetki. Na hrvatskome narodnom prostoru s tim se osobnim imenom može povezati tek ojkonim Tomišlje u Borču kod Kalinovika u istočnoj Hercegovini. Tomišlje su do Drugoga svjetskog rata stoljećima nastanjivali hrvatski planištari, koji su ljeti boravili u Popovu i Zažablju, a zimi u gorama sjeveroistočne Hercegovine.
Novijega su nadnevka ojkonimi Tomislavovac na Pelješcu i Tomislavgrad na razmeđu Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Tomislavovac u Crnoj Gori na Pelješcu (odnosi se na šumoviti krajolik Pelješca, a ne na državu Crnu Goru) u povijesnim se vrelima prvi put spominje 1393./1396. pod latiniziranim likom Cosel.
Poslije se spominje pod hrvatskim imenom Kozlo, a otkad se provode službeni popisi stanovništva, naselje se naziva Kozo. U povodu 1000. obljetnice Tomislavove krunidbe stanovnici su Kozla uputili molbu Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine SHS da naselje promijeni ime u Tomislavovac, što je odobreno 1927.
Tomislavgrad se, pak, u srednjovjekovlju i tijekom austrougarske vlasti nazivao Županjac, za osmanlijske okupacije Nova Tvrđava (Sedidžedid) i Županj-potok, od 1918. do 1928. nazivao se Duvnom, a u veljači 1928. na zamolbu je mjesnoga stanovništva u čast 1000. obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva prozvan Tomislavgradom.
Iako je u kraljevskom ukazu stajalo da je grad dobio ime po Tomislavu Karađorđeviću rođenomu 19. siječnja 1928., svima je bila jasno da je ime dobio po prvome hrvatskom kralju, koji se po legendi okrunio na Duvanjskome polju, pa se na zlurade napise o navodnome imenovanju Tomislavgrada po jednome od Karađorđevića nekih naših ljevičarskih aktivista ni ne treba osvrtati.
Nakon Drugoga svjetskog rata komunističke su vlasti u službenu uporabu vratile ime Duvno, a na referendumu provedenom 12. kolovoza 1990. Duvnjaci su presudili da službeno ime njihova grada ponovno postane i ostane Tomislavgrad.
Nasuprot tomu, selo je Andrašvar u sjevernoj Bačkoj, na zahtjev srpskih kolonista, promijenilo ime u Tomislavci u rujnu 1929. u čast princa Tomislava Karađorđevića, pa eto prigode našim jugonostalgičarima da ondje iskažu svoju odanost Karađorđevićima kad im već Duvanjsko polje nije na srcu.
Biblija za mlade?
Na koncu tek nekoliko rečenica o novome prijevodu Biblije. Kako sam čitao tek ulomke objavljene u medijima i kako ne poznajem jezike s kojih se Biblija prevodi, ne bih ulazio u kakvoću prijevoda. Reći ću tek kako se i po nekim jezikoslovnim teorijama svaki jezik znatnije mijenja nakon trideset godina, a kako je od posljednjega prijevoda Svetoga pisma prošlo više od pola stoljeća, naravno da je novi prijevod dobrodošao.
Kako razmjerno redovito svetkujem dan Gospodnji, i to u različitim crkvama, od crkve svetoga Vinka Paulskoga u Zagreba do crkve svetoga Roka u Donjoj Lastvi kod Tivta i barske konkatedrale, i sam čujem koliko se mlađi, poglavito u Zagrebu, ali i na Braču, muče ne samo s jezičnim oblicima poput aorista i imperfekta, nego i s mnogim još mojemu naraštaju sasvim običnim riječima. Međutim, muče se mladi i s matematikom, pa je još nismo ukinuli jer obrazovanje nije samo zabava. Jedina stvarčica koja je meni malčice zasmetala jest ustrajanje na tome da se novi prijevod Biblije prikaže kao prijevod blizak jeziku mladih.
Budući da sam nedavno u Splitu slušao predavanje o jeziku mladih uistinu mladoga Roka Karamana, za čije mi je primjere gotovo trebao prevoditelj, sve sam svjesniji razmjerno nedavno izrečene misli Zorana Ferića kako je njegovim učenicima jezik njegovih (Ferićevih) romana i pripovjedaka podjednako teško dohvatljiv kao i jezik Šenoe ili Gjalskoga. Uostalom, nije tako lako odrediti što je jezik mladih jer nisu ni oni jednoobrazna zajednica.
U pogledu uporabe tzv. arhaičnih oblika napominjem kako su se ne tako davno objavljivali radovi o aoristu koji je oživio u SMS porukama, pa nisam siguran koliko je i starima i mladima uputno uskratiti jednu izražajnu mogućnost jer nikad ne znate kad vam ponovno možete zatrebati.
No jedno su oglašivači, a drugo su prevoditelji, pa ako se s načinom reklamiranja novoga prijevoda Biblije i ne slažem, vrijednim prevoditeljima čestitam na tome što su se samim činom prevođenja upisali u povijest i veselim se čitanju. O svemu ćete drugom opširnije čitati u štivu ili štivima Marita Mihovila Letice kad za to dođe vrijeme.
Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik, 15. siječnja 2026.
