Josip Jović: Hrvatska po mjeri sina ustaškog poručnika

svibanj 30, 2016 maxportal
Share Button

 



josip jović, mala

Piše: Josip Jović

NA osnivačkoj skupštine Lige antifašista, osnovanoj nešto prije godinu dana, koja je za svojega predsjednika izabrala Zorana Pusića, sina ustaškoga natporučnika, a za zamjenicu predsjednika Vesnu Teršelić, rečeno je kako je na djelu sustavno poricanje i demonizacija antifašizma, poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskoga društva, agresivno poticanje i postupna relativizacija važnosti antifašističke borbe,  netolerancija, nasilje, mržnja, militarizam, kult nacije, prezir prema modernim političkim idejama, sustavno uništavanje dokumenata, spomenika i spomen obilježja antifašizma, izostavljanje sadržaja o važnosti antifašizma za Europu i Hrvatsku u udžbenicima i nastavi povijesti, akcije i manifestacije u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma. Itd., itd.

Okupilo se na tome skupu sve što diše „antifašistički“, zbijenih redova spremno krenuti po šumama i gorama, ako zatreba. A očito je voda došla do grla. Svojom je nazočnošću skup uveličao Ivo Josipović koji je trijumfalno podvukao: ha, jesam li vam rekao da među nama još gmižu ustaške zmije. Bio je tu i njegov glavni savjetnik Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije u vrijeme razaranja Vukovara kao i niz drugih aktivista starije i mlađe generacije te raznih profesija, spolova, nacionalnosti i vjeroispovijesti, nudeći svoju veliku toleranciju i otvorenost nasuprot crnim oblacima nacifašizma, koji su se nadvili nad zemljom.

Nepregledni niz ustaša i ustašluka

Bauk fašizma i njegove domaće inačice kruži Hrvatskom posljednjih mjeseci i godina bez izgleda na smirenje. Detuđmanizacija koja je krenula svom silinom tamo nakon smrti prvog predsjednika u tumačenju, primjerice, Jelene Lovrić izjednačena je s denacifikacijom što znači da je deset prethodnih godina izjednačeno s nacizmom.

Miljenko Jergović, jedan od vodećih lovaca na fašiste napisao je svojedobno kako je patološki ubojica mlade Meksikanke na Marjanu tipični Splićanin i Hrvat. Slavomir Žižek, ovdje redovito predstavljen kao „slovenski filozof svjetskoga glasa“,  česti gost naših tribina i televizija,  okarakterizirao je stanje u Hrvatskoj kao „ustaško kršćanstvo“.

Slavko Goldstein veli u velikom intervju jednim novinama prije izbora kako ne treba čuditi ako HDZ-ova vlast, dođe li do nje, krene s hapšenjima, progonima, represijama i logorima,  s „jednim režimom koji će u suštini biti ustaški“! Inače, za sve ovdje spomenute tipičan je benevolentan odnos prema četništvu.

Zoran Milanović je novu vladajuću koalciju nazvao proustaškom. Srspke Novosti su donijele veliki naslov: Nova vlada-vlada NDH. Oliver Frljić je HNK nazvao ustaškim kazalištem ne poštedjevši čak ni Titovu unuku Sašu Broz. Nesretni gradonačelnik Splita, sada već bivši esdepeovac Ivo Baldsar proglašen je ustaškim gradonačelnikom, Snježana Kordić je hrvatski jezik, slično Abdulahu Sidranu nazvača ustaškim jezikom. Naravno i pozdrav Za dom spremni je nedvojben dokaz prizivanja ustaškog režima, a od toga nije daleko ni kad publika na stadionima počne skandirati U boj, u boj. Prijedlog Željka Reinera da se vrati naziv Hrvatski državni sabor takođe se proglašen ustaškim resentimentom, a onda bi valjda to trebali biti i drugi nazivi s epitetom državni, kao Hratski državni arhiv ili Hrvatsko državno odvjentništvo.

Skupina kulturnih radnika organizirala je pravi ustanak s mirisom linča protiv „ustaškoga ministra“ Zlatka Hasanbegovića, a svoj doprins kampanji dali su i pojedinci s estrade. Mile Kekin je u jednom svom pjesmuljku uskliknuo: pobjedili smo 45 i gotovo, Nini Violić se „gadi svaki oblik patriotizma“. Miran Kurspahić za zločine u Vukovaru, služeći se dokazanim krivotvorinama, optužuje Franju Tuđmana, dok Rene Bitorajac cijeli narod proglašava ksenfobnim, homofobnim i rasističkim.  

Državni vrh na optuženičkoj klupi

Na ovogodišnjoj jasenovačkoj komemoraciji pretvorenoj u političku tribinu u kritici izmišljenog fašizma ovaj se put otišlo korak dalje. Na optuženičkoj se klupi i pod prijekim sudom našao, što izravno što neizravno, sam državni vrh. Tako je Stjepan Mesić istakao „današnju politiku obnavljanja ustaške zločinačke države“, te „ustaški zloduh koji se nadvio nad Hrvatskom“. Čulo se i to kako aktualna vlast tolerira fašizam i ustaštvo. Ostaje krajnje nejasno na što se pri tome točno misli i što bi to vlast trebala činiti? Bi li vlast trebala zabranjivati filmove i povijesna istraživanja, hapsiti navijače koji izvikuju neki (kvazi)ustaški pozdrav?  I kad osuđuje ustaški režim i ističe antifašističke temelje države, opet joj se ne vjeruje. Uspoređivanjem i izjednačavanjem Republike Hrvatske s NDH želi su kompromitirati današnja država, ali se praktički postiže suprotno: afirmira se ona država iz četrdesetih.

Savez antifašista i Srpsko nardono vijeće su na dan komemoracije na Bleiburškom polju na Petrovoj gori pod spomenikom Vojina Bakića obilježili jedan „partizanski proboj“.  Milorad Pupovac je tom prilikom spočitnuo državnom vrhu to što nije s njima već je otišao tamo „gdje je poražena fašistička vojska“. Pričinilo mu „hiljade kukastih križeva i ušatih u“. Valja ovdje podsjetiti kako je baš na Petrovoj gori prije dvadeset i pet godina održan skup sto tisuća Srba iz raznih krajeva bivše države, na kojemu se također govorilo o ustaškoj vlasti, što je, kao što je poznato, bila uvertira za pobunu. Općenito, sotonizacija je redovito preludij agresije.

U Splitu je prošloga tjedna organiziran i trodnevni forum o „fašizaciji Splita“ na kojemu je Mira Lorger ustanovila kako je Mussolini bio mila majko u odnosu na HDZ, požalivši se što radikalna desnica nema isti takav radikalni odgovor s lijeva. Boris Buden je održao cijelo jedno predavanje o do sada nepoznatoj „ustaškoj kulturi“ koja nas zapljuskuje, ali bez definicije što bi to značilo i bez ijednoga valjanog primjera kojim bi to argumentirao.

U akciju su uključene i stanovite međunarodne medijske snage, pojedini listovi i diplomati, koji dobivaju informacije iz domaćih izvora, koji onda te strane reakcije, u stvari vlastite teze plasiraju domaćoj javnosti kao glas europske i svjetske javnosti i politike. Tako se Foreign Policy temeljem razgovora s Žarkom Puhovskim, Nenadom Zakošekom, Miloradom Pupovcem i Dejanom Atanasijevićm raspisao o fašizaciji u Hrvatskoj, a domaće novine to onda prenose kao pisanje uglednog američkog časopisa. Zanimljivo skupo plaćeni veleposlanici u Parizu, Washingtonu itd., nisu reagirali na očite zlonamjerne dezinformacije, već ih na određeni način potvrđuju,  na što je upozorila čak i predsjednica države. Ali ni nakon tog upozorenja nije se dogodilo ništa.

Obračun s fantomima i vješticama

U cijelom tom govoru nema apsolutno ništa za što bi se čovjek mogao uhvatiti, ništa određeno i ništa konkretno. Ostaje neugodan dojam obračuna s fantomima i vješticama. Čisti primjer iracionalne propagande napunjene strastima. Nekim drugima, imaginarnima se predbacuje mržnja, netolerancija i nasilje, što je samo racionalizacija i kanaliziranje vlastite mržnje i netolerancije. Nije, dakako, nepoznato da ono „anti“ sadržano u određenim pojmovima nosi vrlo često duhovne karakteristike onoga protiv čega navodno ustaje. I anti-boljševizam zna biti boljševizam, kao što anti-fašizam, kao što vidimo, može biti fašizam. Anti-komunistički makartizam pretvorio se pedesetih godina u SAD-u u čisti staljinizam.

Jer, „antifašistima“ trebaju fašisti, ako ih nema oni će ih proizvoditi, to je razlog njihova postojanja.  Metode se kreću od pretjerivanja, poopćavanja, stvaranja općeg dojma, od izdvojenih i sporadičnih slučajeva do izmišljanja podmetanja po uzoru na miniranje židovskoga groblja 1991. godine ili kukastoga križa na Poljudu.    

Gdje su i tko su ti fašisti, pita se neupućeni građanin nakon dramatičnih i čak paničnih proklamacija aktivista tzv. lige antifašista, političara, pojedinih novinara i intelektualaca. Ali kad se bolje razmisli i kad se uđe u psihu tih čudnih ljudi, odjednom ćemo fašiste vidjeti i otkriti svukud oko nas: manje-više to su svi svećenici, branitelji, članovi i glasači HDZ-a, svi koji priznaju da je na Bleiburgu i „križnom putu“ izvršen masovni zločin i koji se ne dive Titu, svi koji spominju Udbine egzekucije, svi koji drže da brak može biti samo zajednica muškarca i žene, svi koji su skeptični prema „regionu“, svi koji misle kako ćirilici nije mjesto u Vukovaru, svi koji nisu glasovali za Ivu Josipovića, svih onih osamdeset i nešto posto građana koji su glasovali za neovisnost. Svi koji ne misle kao oni. I mnogi od nas osjetit će se izravno optuženima pred prijekim sudom.

Nema ih mnogo, ali su iznimno glasni

Ta patološka svijest, ta „kompulzivna neuroza“, kako je naziva Zoran Vukman, ta ostrašćenost može biti samo plod neprihvaćanja zajednice  u kojoj se živi, naroda s kojim se živi, njegovih vrijednosti, tradicije i političkih stremljenja, plod kroatofobije  kao najdublje fobije, najcrnjega, najokorjelijega i najnerazumnijega šovinizma, koji u nas postoji. Nema puno pristaša ni bolesnika koji boluju od ove bolesti, ali su iznimno glasni, vladaju medijima i financirani su, što je najapsurdnije u ovoj priči, od države. Naglo probuđena propaganda i  galama o fašizmu i ustaštvu  u svojoj krajnjoj nakani je usmjerena na diskreditiranje i sotonizaciju svega što je nacionalno i hrvatsko, uključujući i hrvatsku državu.

I „suočavanje s prošlošću“ koju provodi Vesna Teršelić i njezina Documenta, a koji su dobili visoko odličje od bivšega predsjednika, nije u funkciji istjerivanja pravde i kažnjavanja zločina niti je time motivirano, već gotovo isključivo u funkciji klevetanja države i borbe za njezinu neovisnost. Zar se već na sva usta ne govori i ne piše o jednom promašenom projektu i o potrebu vraćanja u stare okvire. Večernji list donosi veliki naslov s retoričkim pitanjem: „Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao“, uz zaključak: „hrvatsku državu u svakom njezinu povijesnom izdanju (dakle, i ovom najnovijem-op.a.) možemo smatrati kvislinško-marionetskom“ (čitaj endehazijskom).

 Pakost zbog gubitka vlasti

Histerija o ustaštvu potaknuta je bolnom smjenom na Pantovčaku i odlaskom velikoga „antifašista“, a može se tumačiti i kao strah od daljnjih promjena, strah za pozicije zauzete i sustavno ojačane nakon 2000. godine i kao njihova preventivna obrana. Vratio se HDZ, što će biti ne samo s titoizmom i Titom, koji je eto otputovao preko Romanije iz ureda predsjednice države, ali ne i iz veleposlanstva u Parizu, ne samo s još živim idejama o restauraciji propale države  nego i što će biti s nama, s našim sinovima i kćerima, s našim ministarskim, uredničkim, ambasadorskim, direktorskim mjestima, s našim uhljebljenjem u brojnim nevladinim udrugama, s našim filmskim, književnim i medijskim projektima.

Vladimir Bogdanić, predsjednik Židovske općine Zagreb na HTV-u uživo izjavio je kako mu je ova buna o fašizmu poznata iz 1971.  kada je i sam imao posla s Udbom i KOS-om te kako su snage na isti način raspoređene. Diskvalificiranjem fašizmom, kaže on,  klasična je metoda diskvalifikacije političkih protivnika. Ova izjava, vrlo indikativno, nije odjeknula u javnosti ni blizu recimo difamacijama Ognjena Krausa, koji je zastrašujuće prije nekoliko godina poručio kako između zločinaca i žrtava, čitaj pobjednika i pobijeđenih, ili između „antifašista“ i „fašista“pa ni između njihovih potomaka nikada ne smije biti pomirenja.

S jedne strane, dakle, neskriven je onaj osvetnički, pakosni nagon zbog gubitka vlasti i zbog ukidanja ureda i raznih drugih privilegija. Sve više, međutim, ta dreka o fašizmu upućuje na organizirani projekt obezglavljivanja i demonizacije vlasti (pa i države), kojoj se može prigovoriti sve, osim famozne ustašoidnosti.  

Sami vladajući, kao da su se uplašili i ustuknuli, preko svega prelaze šutke, a posla bi bilo i za državno odvjetništvo jer je na djelu kampanja koja bi se mogla inkriminirati kao uznemiravanje javnosti, širenje lažnih vijesti i sramoćenje države. Ima tu, naravno, posla i za socijalne patologe pa i za psihijatre, ali to je već druga, nepolitička tema.       

Foto:

Komentari
Share Button