Nekad su vodili ministarstva, danas vode emisije. Nekad su držali govore u Saboru, danas drže monologe na televiziji jer njihova stručnost raste proporcionalno vremenu provedenom izvan politike.
Postoji jedan poseban trenutak u životu političara; onaj kad shvati da ga više nitko ne želi ni u stranci, ni u koaliciji, ni u susjedstvu, ali ga zato — čudom prirode — žele na televiziji. To je trenutak kad se politička karijera pretvara u medijsku, kao gusjenica u leptira, samo što je gusjenica bila korumpirana, a leptir ima inventarski broj u studiju tv kuća.
U Hrvatskoj je taj ciklus gotovo biološki. Neki narodi imaju migracije ptica, drugi imaju sezonske poplave, a mi imamo – povratak političara na televiziju.
Ne bilo kakvih političara, nego onih koji su u svom radnom vijeku uspjeli izgubiti sve što se moglo izgubiti: izbore, stranke, koalicije, živce, pa ponekad i vlastite birače koji su se u međuvremenu preselili u Irsku.
I onda, kao feniks iz pepela, oni se vraćaju. Ne u politiku, naravno — tamo su već jednom dokazali što znaju. Oni se vraćaju na televiziju, u svoj novi prirodni habitat: studio s dobrom rasvjetom i još boljim honorarom.
Od političke prošlosti do televizijske sadašnjosti
Nekad su vodili ministarstva, danas vode emisije. Nekad su držali govore u Saboru, danas drže monologe u prime timeu. Nekad su se svađali s političkim protivnicima, danas se svađaju s voditeljem koji im pokušava postaviti pitanje. I sve to s jednom zajedničkom karakteristikom: njihova stručnost raste proporcionalno vremenu provedenom izvan politike.
Što su manje radili, to više znaju. Što su manje postigli, to su veći autoritet. Što su više puta izgubili izbore, to su sigurniji da su bili u pravu.
Televizija ih obožava
Naravno da ih obožava. Tko još može tako uvjerljivo govoriti o “nužnim reformama” kao netko tko ih nikada nije proveo? Tko može bolje objasniti “što bi trebalo napraviti” od nekoga tko to nikada nije napravio? Tko može s više strasti kritizirati aktualnu vlast od nekoga tko je nekad bio vlast i ostavio trag… pa, recimo da je trag ostao.
Televizija voli dramu, a oni su drama u ljudskom obliku. Televizija voli emociju, a oni imaju emociju svaki put kad se sjete da su nekad imali kabinet, a danas imaju mikrofon. Televizija voli kontinuitet, a oni su jedino što se u ovoj zemlji vraća češće od božićnih reklama.
Publika ih gleda — iz navike ili iz mazohizma Gledatelji ih ne gledaju zato što im vjeruju. Gledaju ih zato što su dio folklora.
Kao tamburice, ćevapi i političke afere — jednostavno su tu.
A i tko bi odolio gledati nekoga tko je jednom davno bio “budućnost zemlje”, a danas je “stručnjak za sve teme koje postoje”? Univerzalna neznalica. To je kao reality show, samo s boljom dikcijom.
Zaključak koji nitko nije tražio
I tako, dok god postoji televizija, postojat će i njihova nova karijera. Jer u zemlji gdje politička odgovornost traje kraće od roka trajanja jogurta, jedino je sigurno da će propali političari uvijek pronaći put u dnevni boravak gledatelja.
A mi ćemo ih gledati i komentirati, ljutiti se i psovati, smijati se i čuditi. Jer ako ništa drugo, barem su na televiziji čine manje štete nego u politici.
M. Marković/Foto: press
