Kako je počela agresija na RH: U Pakracu sam previjao prvog hrvatskog ranjenika. I danas pamtim njegovo ime

ožujak 1, 2019 maxportal
Share Button

Na današnji dan prije 28 godina srpski teroristi predvođeni SDS-om i Veljkom Džakulom poskidali su hrvatske zastave i postavili srpske. Na zgradi općine osvanula je četnička zastava, grad je bio pun srpskih rezervista, hrvatski policajci su bili razoružani.



Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije rano ujutro došla je u Pakrac. Markač i njegovi specijalci preuzeli su Policijsku postaju, dio srpskih terorista je zarobljen, a dio je pobjegao je u okolna brda.

Iako nikad nije formalno definiran početak rata u RH, može se reći da je 1. ožujak 1991. bio početak oružane agresije na RH. SAO Krajina na području zapadne Slavonije proglašena je 28. veljače, a zapovjednik ovdašnje milicijske postaje u Pakracu Jovo Vezmar pokrenuo je mobilizaciju rezervnog sastava policije isključivo srpske nacionalnosti.

Na sjednici Skupština Općine Pakrac 22. veljače 1991. odlučeno je da se općine Pakrac pripoji tzv. SAO Krajini. Plan je bio da se Pakracu priključe susjedna novogradiška, požeška i novljanska područja većinski naseljena Srbima čime bi proširena pakračka općina postala središte srpske paradržave u Hrvatskoj, tzv. SAO Krajine u zapadnoj Slavoniji.

Ustavni sud RH tu odluku poništava 28. veljače 1991. pa su pobunjeni Srbi silom nastoje preuzeti vlast.

Zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar izdaje naredbu o mobilizaciji rezervnih policajaca srpske nacionalnosti i 1. ožujka 1991. naoružani srpski civili počeli su se od jutra okupljati ispred zgrade Općine i policije.

Zapovjednik Vezmar oko podneva je sazvao je sastanak svih policijskih djelatnika na kojemu su srpski policajci razoružali 16 hrvatskih policajaca.

Zgradu policijske postaje i općine okružili su policajci srpske nacionalnosti i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu s Veljkom Džakulom. Sa zgrade policije i općine skinuta je hrvatska zastava i postavljena zastava Republike Srbije.

Popodne oko 15,00 sati Vezmar saziva novi sastanak te gotovo svi policajci srpske nacionalnosti bježe u Pakračke vinograde zbog dojave da dolazi 400 „specijalaca“. Oko ponoć istoga dana desetak oklopnjaka JNA iz Bjelovara raspoređuje se ma području Pakraca s ciljem uspostavljanja primirja.

Jedinice za posebnu namjenu MUP-a iz Zagreba (Sljeme, Lučko, Rakitje) i Bjelovara (Omege) dolaze u Pakrac tek oko 06,00 sati 02. ožujka 1991., pri tome sklanjajući prepreke na svim ulazima u Pakrac.

Markačevi dečki upali su u zgradu policije i zarobili srpske teroriste koje su ondje zatekli.

Specijalci se raspoređuju po centru grada te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Oko 09,00 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda na koju „specijalci“ nasumično uzvraćaju. Sve prestaje kad se iz smjera bolnice pojavila JNA. Oko 18,00 ponavlja se pucnjava, ali u puno žešćem obliku nego dopodne.

U pucnjavi su lakše ranjena 3 hrvatska specijalca.

U Pakrac sam, s kolegom Markom Juričem, došao taj dan u popodnevnim satima. Na jednoj od barikada, napravljenoj od porušenih stabala, sustigli smo kolege s HRT-a Dražena Šimića i pok. Gorana Lederera. Specijalci iz Lučkog razrezali su ih i omogućili nesmetan prolaz.

U pravo su Dražen Šimić i Gordan Lederer tu večer u Pakracu snimili prvi pravi ratni okršaj hrvatskih snaga protiv srpskih terorista i JNA. U sumrak su odjurili u Zagreb odnijeti snimljeni materijal vjerujući da se biti prikazan u središnjem Dnevniku HTV-a. Za par sati bili su natrag. U Dnevniku Pakrac nije ni spomenut.

Kasnije smo čuli da je tadašnji predsjednik Vlade Josip Manolić došao u zgradu HTV-a na Prisavlju vidjeti nemontirani snimak borbi u Pakracu. Nije dopustio da se objavi. Tada smo bili razočarani, a danas sam sklon vjerovati da se nije radilo o klasičnoj cenzuri nego o političkoj odluci da se pokušaju smiriti napetosti u ionako eksplozivnoj situaciji.

U pucnjavi oko 18 sati, kad je rafal ispaljen s pozicije pravoslavne crkve zaparao dva autobusa varaždinskih registracijskih oznaka kojim su u Pakrac došli momci iz Pionirca (tada još MUP-ovci), nastala je opća makljaža. Desetak naši momaka još je bilo u autobusu, iskali su i tukli u mrak. Pucalo su prema šumi, tuklo po zgradama, meci su se odbijali na sve strane.

Kad je netko zavikao “Pazi prozor!”, desetine cijevi okrenulo se prema prozorčiću na lastavici kuće preko ceste. Krenula je rafalna paljba, čahure su padale na sve strane, bili smo pod kišom metaka. I čahura.

Nekoliko minuta kasnije u uredu Auto moto saveza Pakrac papirom sam brisao krvavu glavu ranjenog ratnika. Polegli smo preko stolova i fotelja, zamračili prozore i uz stolnu svjetiljku čistili lice. Oči su bile pune krvi koja se slijevala iz arkade.

– Kako se zoveš?

– Josip Vidmar.

– Josipe, izgledaš k’o upravni govor.

– Šta ovaj priča, bogati?, kazao je Josip.

Josip Vidmar, vjerojatno prvi ranjenik u Domovinskom ratu, s lijeve strane brade imao je dvije brazgotine, a isto je imao i na desnoj strani čela. U tom trenutku asociralo me na oznake „upravnog govora” u tekstu. Josip je bio pun krvi, ali ozbiljnih ozljeda nije imao. Bog mu je spasio život jer su ga milimetri dijelili od pogibelji.

Kao vojnik koji se u JNA natjecao u streljaštvu iz automatskog oružja i postizao vrhunske rezultate ( 59 od 60 u crno) uzeo sam njegov kalašnjikov. Nije bio za uporabu. Zatvarač se nije mogao povući, cijev je bila probušena, Na automatu tragovi zrna. Shvatio sam kako mu je na licu ostao trag “upravnog govora”.

Desetak minuta kasnije u grad su ušli transporteri i prošli prema nogometnom igralištu. Situacija se primirila, ali je do jutra bilo povremenog pripucavanja. Noć smo proveli u zgradi Auto moto saveza.

Dan poslije u Pakrac je došao Stjepan Mesić (tada potpredsjednik SFRJ) i Slavko Degoricija (predsjednik Vijeća općina Sabora RH) i pregovarali s vrhom JNA. Situacija je privremeno smirena, odnosno odgošena do nove srbijanske agresije na Hrvatsku.

Marko Marković/Foto:pxll

 

Komentari
Share Button