U Hrvatskoj je više od osamdeset posto deklariranih kršćana, uglavnom katolika. Po toj bi se brojci moglo pomisliti da živimo u zemlji u kojoj vlada ljubav, razumijevanje i praštanje. No, svi znamo da nije tako. Podjele su duboke, nepovjerenje veliko, a javni prostor često otrovan međusobnim optužbama i mržnjom.
Ovih dana, predstavljajući svoju sedmu knjigu „Ljubite jedni druge“, postavio sam sebi i nazočnima u Neumu jedno neugodno, ali važno pitanje: kako konkretno ljubiti Mesića, Daliju, Frljića, Tomaševića – one koji, čini se, udaraju na obitelj, vjeru, Domovinski rat, branitelje i sve ono što nam je sveto?
Isus nam, zapravo, nije donio ništa „novo“ – barem ne u formalnom smislu. Zapovijed ljubavi postojala je već u Starom zavjetu: „Ljubi Boga svim srcem svojim“ i „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“
No, židovski su učitelji s vremenom te dvije temeljne zapovijedi prekrili s čak 613 propisa – o obredima, pranju ruku, suboti, hrani i sličnome – dok se srž vjere, ljubav prema Bogu i čovjeku, izgubila.
Isus je zato provocirao. Namjerno je ozdravljao u subotu, pred farizejima, želeći pokazati da je ljubav prema čovjeku iznad svakog zakona i tradicije. Poruka je jasna: nije zakon taj koji spašava, nego ljubav.
Ali kako ljubiti one koji tebe i tvoje svetinje preziru? Kako voljeti one koji ismijavaju vjeru, rugaju se braniteljima ili pokušavaju redefinirati obitelj?
Don Emilijan Tardif, poznati karizmatik koji je prije Domovinskoga rata dva puta bio u Međugorju, ispričao je dirljivo svjedočanstvo. Na duhovnom seminaru u Dominikanskoj Republici pojavila se mlada prostitutka, teško bolesna od raka gušterače, s manje od 50 kilograma. Stajala je izvan crkve jer ju je bilo sram ući unutra. Kada je pater Tardif molio za ozdravljenje, osjetila je toplinu u trbuhu. Nekoliko dana kasnije nalazi su pokazali – potpuno ozdravljenje.
Vratila se u javnu kuću i svjedočila kolegicama što joj se dogodilo. One su, ganute, zatvorile lokal i pretvorile ga u Dom molitve. I susjedne javne kuće učinile su isto. Kasnije se otkrilo da je svaka od tih žena bila žrtva zlostavljanja od strane vlastitog oca. Te žene, koje bi većina osudila kao „nemoralne“, zapravo su bile duboko ranjene.
Ista se logika može primijeniti i na naše javne „provokatore“. Jesmo li se ikada pitali – što je ranilo Mesića, Daliju, Frljića, Severinu? Što ih je oblikovalo da tako reagiraju na vjeru, Crkvu ili domoljublje?
Možda im nikada nitko nije rekao: “Stjepane, Dalija, Oliver, Severina – ti si ljubljeno dijete Božje. Bog te voli, bez obzira na sve.“
Kako ih voljeti? Samo tako što odvojimo njihove čine od njihove osobe. Kao osobe ih trebamo voljeti, a njihove grešne postupke ne. To jest bit naše vjere.
Znam ponešto o Frljiću
Možda nam Bog upravo kroz njih daje priliku da pokažemo koliko stvarno vjerujemo u ono što ispovijedamo. Jer lako je voljeti one koji nas vole. Ali ljubiti one koji te odbacuju – to je kršćanstvo.
Znam ponešto o Frljiću: dijete je miješanoga braka, obitelj mu je izbjegla iz Bosne tijekom rata. Od koga i zašto – ne znam. Ali znam da Hrvatsku, u kojoj živi, očito ne voli. Zašto? Možda zato što se nikad nije osjećao prihvaćenim. Jesam li ga ikada pokušao razumjeti? Nisam. Možda je i to moja krivnja.
Naša je zadaća ljubavlju pokazati vjeru, a ne samo riječima braniti istinu. Ne smijemo upasti u vrtlog mržnje. To ne znači da trebamo odustati od istine – naprotiv. Trebamo je braniti dostojanstveno, bez vrijeđanja i prezira.
Za one koji, kako Gospa u Međugorju kaže, „još nisu upoznali Boga“, trebamo moliti. I vjerovati da su čuda moguća. Simona je dokaz da su moguća. Zašto ne bi bila i Severina?
Zato, molimo i ljubimo. Jer samo ljubav ima snagu promijeniti srce čovjeka, pa i onoga koji danas, možda, prezire sve što je nama sveto.
Piše: Josip Milić/Foto: Bura
