KAZIMIR MIKAŠEK: HDZ i SDP nikada nisu bili isti, a poglavito nisu danas

svibanj 28, 2020 maxportal
Share Button

Već više od 20 godina na hrvatskom političkom nebu vijori se parola HDZ=SDP, a ta mantra uvijek je postajala sve glasnija s približavanjem bilo kojih izbora što je bjelodano i danas u ovom predizbornom vremenu.



Ta parola, koja je izmišljena u ne znam kojoj kuhinji, u načelu je uvijek silno naštetila HDZ-u i omiljena je na desnom političkom spektru na kojemu se do dana današnjeg nije pojavila neka dobro organizirana politička snaga, stranka ili udruga, koja bi na temelju jasnih ideoloških stajališta, na temelju legitimnog svjetonazora i dobro razrađenog programa postala relevantan politički faktor sa svojim prepoznatljivim izbornim tijelom, poglavito u onom dijelu biračkog spektra koji ne izlazi na izbore, a potencijalno je vrlo jak.

Umjesto marljivog rada na terenu, građenja infrastrukture što je uvijek mukotrpan posao, sve desne, konzervativne i kršćansko-demokratske  snage u Republici Hrvatskoj u pravilu temelje svoj politički rast na raskolu HDZ-ovog biračkog tijela upravo tvrdnjom da su HDZ i SDP isti, da je riječ o dogovornom duopolu, da je riječ o dva plućna krila iste partije i da taj duopol treba pod svaku cijenu srušiti.

U pravilu „desnica“ uvijek ruši i slabi HDZ dok SDP sa svojim stabilnim biračkim tijelom od oko 30% uvijek ostane neokrznut, pa mu se dogodi da zahvaljujući ratu na „desnici“ dođe na vlast ni kriv ni dužan. Upravo to se dogodilo na zadnjim predsjedničkim izborima kada je politički mrtvac Zoran Milanović nakon brojnih političkih poraza i nevjerojatnih gafova osvojio Pantovčak zahvaljujući razbijanju HDZ-ovog biračkog tijela.

Da je u drugom krugu predsjedničkih izbora postojala dobra volja desnog biračkog tijela Milanović bi Pantovčak mogao samo sanjati. Na raskolu desnog biračkog tijela, u drugom poluvremenu iste utakmice, Davoru Bernardiću, Kreši Beljaku, Anki Mrak Taritaš, kao i SDP-ovim lijevo liberalnim satelitima prostire se crveni tepih na putu prema Banskim Dvorima i to je zapravo jedini model na kojemu SDP može graditi svoj optimizama.

Zavadi pa vladaj!

Nije mi namjera sricati hvalospjeve HDZ-u koji je u svojoj povijesti imao niz prisiljenih ili neprisiljenih, manjih ili većih pogrješaka. Nerealizirani model Tuđmanove pomirbe između „partizana i ustaša“ doveo je do toga da su se „partizani“ vrlo uspješno interesno pomirili unutar sebe, to su pomirenje iskoristili za pljačku u pretvorbi i privatizaciju i konačno su silno obogaćeni 2000. godine preuzeli kontrolu nad Republikom Hrvatskom, gurnuvši „ustaše“ u vječiti međusobni sukob koji traje do dana današnjeg.

Taj sukob objektivno sprječava bilo kakvo snaženje HDZ-a i zahvaljujući sukobu na desnici HDZ-u nikada nije uspjelo komotno pobijediti na bilo kojim izborima, već je bio prisiljen ulaziti u neprincipijelne koalicije koje su mu silno naštetile, ali nikada ne toliko da bi zbog toga nestali s političke scene.

HDZ i SDP nikada nisu bili isti! Nije HDZ razoružao teritorijalnu obranu b Hrvatske, niti je HDZ u UN-u tražio embargo na uvoz oružja za obranu od velikosrpske agresije. Budimir Lončar bio je produžena ruka neojugoslavenske ljevice sa sidrištem u SDP-u! Naprotiv HDZ je učinio silne napore da klasičnim švercom, jer to je bilo jedino moguće, naoruža hrvatsku vojsku.

SDP u to vrijeme proglašava HDZ „strankom opasnih namjera“ pa sukladno tome 25. lipnja 1991. prigodom izglasavanja Deklaracije o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske napušta sabornicu ne želeći sudjelovati u toj odluci.

Prije ključne sjednice Ivica Račan je predložio amandman Vladimiru Šeksu, predsjedniku Ustavne komisije i višestranačke radne skupine koja je pripremala strateške zakone i deklaracije. SDP-ov amandman je glasio „da se Hrvatska proglasi samostalnom i suverenom državom i da se pokrene postupak razdruživanja od Jugoslavije, ali i da se istovremeno pokrene i postupak udruživanja u neki novi savez Jugoslavenskih republika“!

Tim političkim potezom SDP sa Ivicom Račanom na čelu, kristalno jasno se stavio na potpuno suprotne pozicije vizionaru Franji Tuđmanu i iskazao svoj isključivi stav o budućnosti Republike Hrvatske u nekom novom obliku Jugoslavije. Taj stav je trajno determinirao SDP-ov pogled na Domovinski rat, iz tog stava jasno je vidljivo tko je branio, a tko nije branio Hrvatsku pred velikosrpskom najezdom. HDZ je učinio još jedan korak više, pa da „Deklaracija o samostalnosti i suverenosti“ ne bi bila mrtvo slovo na papiru, osnažena  je čl. 141. Ustava Republike Hrvatske kojim se „zabranjuje ulazak Republike Hrvatske u balkanske, a osobito u neke nove jugoslavenske asocijacije koje bi mogle dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva“!

Stjepan Mesić i Josip Manolić predlagali su petogodišnji konfederalni ugovor Republike Hrvatske s bivšim republikama propale Jugoslavije i na tom tragu su pokušali izvesti državni udar rušeći predsjednika Tuđmana. Kontinuitet tih politika na vidjelo je došao nakon što su ljevičari osvojili vlast 2000. godine kada je počela brutalna detuđmanizacija, umirovljenje generala i s braniteljskom populacijom.

Taj kontinuitet SDP-ove neojugoslavenske agende vidljiv je i dan danas u nevjerojatnim hvalospjevima diktatoru Titu, panegiricima bivšoj Jugoslaviji i otvorenom pozivu na obračun s „ustašama“ kojih na Bleiburgu nije dovoljno pobijeno, a Titova Udba nije savjesno obavila svoj posao do kraja. Neki uvaženi članovi SDP-a će uvijek, pa i dan danas između Tita i Tuđmana birati Tita, između Pešte i Beograda birat će Beograd, između Beča i Beograda birat će Beograd, između Bruxellesa i Beograda birat će Beograd!

Taj SDP-ov kontinuitet vidljiv je iz prvih poteza predsjednika Zorana Milanovića. Maknuo je biste hrvatskih velikana s Pantovčaka, a u Jasenovcu i Okučanima  otvorio je novi razdor i rat između „ustaša i partizana“!

To je ta ključna ideološka razlika i bez obzira što SDP-ovci otvorenim jugonostalgičarskim izričajem, barem  etički krše članak 141. Ustava Republike Hrvatske oni to nesmetano i nekažnjeno čine sa sve većom strašću. Dok je HDZ na vizijama predsjednika Tuđmana uvijek radio na jačanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske unutar Europske unije i globalno, što je svesrdno činila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, što čini i premijer Andrej Plenković iz dana u dan, SDP uz pomoć velikosrpske pete kolone u Republici Hrvatskoj proizvodi nepostojeće ustaštvo i fašizam i blati vlastitu državu u međunarodnim krugovima rušeći ugled Republike Hrvatske, a tobože je brani od nekog novog ustaškog totalitarizma.

Jesmo li mi ikada čuli da bilo tko iz HDZ-a uključujući i današnje vodstvo HDZ-a veliča NDH i Antu Pavelića? Ili da bilo tko iz HDZ-a veliča diktatora Tita? To se nije dogodilo nikada! Nikada nitko u Republici Hrvatskoj  nije suđen i osuđen zbog veličanja Pavelića i NDH!

Postavlja se opravdano pitanje kada će bilo tko odgovarati za veličanje diktatora Tita i Jugoslavije što je, ako ne u kaznenom, ali onda u etičkom smislu protivno 141. čl. Ustava Republike Hrvatske? Kada će se donijeti zakon „Lex Tito“? Kada će se zakonom zabraniti veličanje Tita i njegove diktatorske tvorevine i konačno agresorske Jugoslavije? Kada će se zakonom zabraniti veličanje svih totalitarnih režima? To se neće nikada dogoditi uništenjem HDZ-a, a može se dogoditi jedino u nekoj novoj Domoljubnoj koaliciji u kojoj HDZ neće ovisiti o ucjenama s lijevog političkog spektra.

HDZ i SDP nikada nisu bili isti! To je lažna formula koja koristi desnici za razbijanje HDZ-ovog biračkog tijela. Uz snažnu potporu HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka „referendumu o braku“, u Ustav Republike Hrvatske je donesena odredba o prirodnom braku između muškarca i žene. Gospođa Željka Markić je otvoreno priznala da bez podrške HDZ-a taj referendum ne bi uspio. Nekoliko mjeseci nakon toga, SDP koji je pokrenuo neviđenu medijsku hajku protiv referenduma o braku, na prijedlog Arsena Bauka donosi zakon o istospolnom bračnom partnerstvu čime osvetnički derogira referendumsku odluku o braku muškarca i žene. SDP-u nije bila potrebna nikakva Istanbulska konvencija da u genderističkom smislu mijenja većinski svjetonazor u Republici Hrvatskoj zbog šačice glasova gender udruga.

Zbog ishitrene ratifikacije Istanbulske konvencije ( i loše složene izborne liste) Andrej Plenković je već platio političku cijenu na izborima za zastupnike u Europskom parlamentu, kao i na predsjedničkim izborima. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je optužena da je poduprla ratifikaciju Istanbulske konvencije, to joj je bio veći krimen od Vučićevog posjeta Zagrebu, a rezultat bijesa desnice protiv predsjednice je predsjednik Milanović na Pantovčaku koji će nam valjda pomoći da se Istanbulska konvencija deratificira, ili će možda na granici sa Srbijom podići željeznu zavjesu?

Istanbulska konvencija u svojim podlogama objektivno daje mogućnost uvođenja rodne ideologije, no do danas nije predložen niti usvojen ni jedan zakon u Hrvatskom saboru kojim bi se otvorilo vrata ulasku rodne ideologije u školski ili bilo koji institucionalni sustav. Nema „roditelj 1“ i „roditelj 2“ i neće ga nikada biti, jer to hrvatski narod neće dozvoliti! 

SDP je i bez Istanbulske konvencije derogirao referendumsku odluku o braku, a što će se dogoditi ako zauzmu Banske dvore nakon što su osvojili Pantovčak možemo samo zamisliti? Zbog šačice glasova genderističkih udruga SDP je spreman učiniti sve, a to su više puta dokazali  sudjelujući u duginim povorkama diljem Republike Hrvatske. Jeste li ikada vidjeli bilo kojega člana HDZ-a da sudjeluje u duginim manifestacijama?

Istanbulska konvencija je lov na vještice, ona  je bila desničarski malj u lovu na glavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a danas je to malj za lov na glavu Andreja Plenkovića!

Marakeški sporazum definira smjernice za pristup migrantskoj krizi zasnovan na ljudskim pravima,  odvajaju se migranti i izbjeglice, a u dokumentu je jasno navedeno da nije obvezujući za svaku državu. U praksi, država može odlučiti što želi, a što ne želi konzumirati iz Marakeškog sporazuma.

Globalni Marakeški kompakt kojega na desnici,  sudeći po njihovi izjavama, nitko nije ozbiljno ni pročitao još je jedan eklatantan primjer lova na vještice bez ikakvog argumentiranog utemeljenja.

Pad Andreja Plenkovića i HDZ-a jedini je način za rast kojekakvih pokreta koji svojim radom do sada nisu učinili baš ništa da bi se pokazali kao vjerodostojna konzervativna ili kršćansko demokratska politička snaga. Njihov rad se svodi isključivo na rušenje HDZ-a, jer u nedostatku programske inspiracije mogu rasti jedino na razbijanju HDZ-ovog izbornog tijela.

Ako im to uspije kao što im je uspjelo na predsjedničkim izborima imat ćemo kompaktnu lijevo liberalnu vlast na oba hrvatska brda, a desnica će ostati u dubokoj oporbi i umjesto da mijenja Hrvatsku i kompromisima dođe na vlast, raspast će se kao što su se raspali i svi „savezi za Hrvatsku do sada“.

Kazimir Mikašek-Kazo

Komentari
Share Button