Da nije bilo razdora na desnom političkim spektru, ljevica danas ne bi imala svog predsjednika na Pantovčaku i to je jasno k’o bijeli dan.
Oslanjajući se na recentna ispitivanja javnog mnijenja tijekom predizborne kampanje više je nego sigurno da će HDZ, Domovinski pokret, Most i Desna liga, zajednički, kada se ukupno zbroji dobiti uvjerljivu natpolovičnu većinu glasova birača u Republici Hrvatskoj.
Desna liga Brune Esih, Karla Starčevića i Generacije obnove trenutno najslabije stoji i borit će se za mandat iznenađenja u 10. i 9. izbornoj jedinici, no bez obzira kako prođu u tim nastojanjima bez sumnje će osvojiti određeni broj glasova onih kojima je ta pravaška opcija tradicionalno prihvatljivija od drugih.
Na ovim izborima će se pokazati da će natpolovičnu većinu glasova dobiti demokršćanska, konzervativna, narodnjačka ili kolokvijalno kazano desna politička opcija koja u relevantnim statistikama ima bazen od oko 86% potencijalnih glasača.
Naime, u Republici Hrvatskoj se oko 86% ispitanika izjašnjava vjernicima ili demokršćanima i na ovim izborima nitko od njih nema opravdanje za neizlazak na izbore pod izlikom da nemaju za koga glasovati. Mogu birati između HDZ-a, Domovinskog pokreta, Mosta i Desne lige s vjerom da je moguće njihovo postizborno zajedništvo.
Svi oni koji su propagirali zajedništvo na desnom političkom spektru u Republici Hrvatskoj, danas bi trebali imati kristalno jasnu svijest da je konačno to zajedništvo moguće i da je moguća velika pobjeda desne koalicije nad lijevim političkim snagama, ali samo ukoliko bude postizborne pameti i razboritosti kako bi se na temelju zdravog kompromisa otklonile razlike između političkih entiteta na desnom političkom spektru.
Te razlike ni približno nisu tako ozbiljne i nepremostive kako nam se to servira u javnosti u trajnoj agendi lijevog mainstreama koji legitimno želi da na desnom političkom spektru vlada vječni sukob ili takmičenje u dokazivanju tko je veći Hrvat, na čemu se uvijek stvarao razdor i bratoubilački rat. Lijevi politički mainstream može profitirati jedino na razdoru na desnici što se već bezbroj puta pokazalo u praksi, a posljednji predsjednički izbori su krunski dokaz da je tome tako.
Da nije bilo razdora na desnom političkim spektru, ljevica danas ne bi imala svog predsjednika na Pantovčaku i to je jasno k’o bijeli dan.
Razlike na političkom spektru od centra prema desno zapravo su kvazi svjetonazorske ili ideološke prirode i u stvarnosti se radi o politikantskom razbuktavanju tenzija oko pitanja koja za recentno stanje u Hrvatskoj i Svijetu uopće nisu od primarnog značaja. Stabilnost Republike Hrvatske kroz buduću Vladu sigurno se neće temeljiti na isforsiranim pojmovima kakvi su Istanbulska konvencija, Marakeški kompakt, a još manje na kritikama oko neprincipijelnih koalicija kakve smo do sada imali.
Kompromis na tim svjetonazorskim temama i skidanje s dnevnog reda tema koje medijski podgrijava ljevica radi svoje političke koristi, može u vrlo kratkom vremenu postizbornog pregovaranja iznjedriti natpolovičnu konzervativnu većinu čime bi se dokazalo da demokršćanska većina osim strasti i domoljublja konačno ima i zdrav razum.
Istanbulska konvencija koja je na desnom je političkom spektru bila najveći kamen smutnje što je HDZ-u nanijelo veliku političku štetu, mogla bi vrlo brzo postati područje za konstruktivne razgovore i zdrave kompromise.
Činjenica je da Istanbulska konvencija do sada nije iznjedrila ništa što bi u Republici Hrvatskoj mijenjalo svjetonazor u kontekstu rodne ideologije o čemu se digla najveća galama. Hrvatska vlada je u čl. 4 Istanbulske konvencije ugradila interpretativnu izjavu kojom se onemogućava bilo kakvo zakonsko uvođenje rodne ideologije u školski i javni diskurs, a istovremeno se još čvršće brani pozicija braka kao zajednice žene i muškarca.
U kompromisnim programskim dogovorima na desnom političkom spektru ne bi trebao biti problem takav osigurač u Istanbulskoj konvenciji učiniti još čvršćim, što bi potencijalnim koalicijskim partnerima HDZ-a bila garancija da je taj prijepor trajno otklonjen, bez apriorističkih zahtjeva da se Istanbulska konvencija deratificira što bi u međunarodnom kontekstu bilo štetno za Republiku Hrvatsku. Ukoliko ne dođe do takvog kompromisa, ukoliko se ne uspostavi demokršćanska većina u budućem sazivu hrvatskog sabor, tada će o rodnoj ideologiji u Republici Hrvatskoj odlučivati ljevica, a na desnici će se tražiti krivca koji im je to omogućio, što će biti temelj za eskalaciju novo-starog razdora.
Donošenje Istanbulske konvencije zapravo je desnim strankama izvan HDZ-a donijelo najveći politički profit i tu činjenicu su Domovinski pokret i Most znalački iskoristili na čemu bi HDZ-u trebali biti zahvalni. Druga točka koja je determinirala rast desnice i pad popularnosti HDZ-a su prijepori oko Plenkovićevih neprincipijelnih koalicija s Miloradom Pupovcem i HNS-om. Nemam namjeru na toj temi braniti poziciju Andreja Plenkovića, jer sam to svojevremeno prilično oštro kritizirao, osim što bih mogao primijetiti da u zadanim političkim okolnostima nakon odlaska Mostovih ministara iz Vlade Republike Hrvatske nije bilo moguće održati Vladu nekim drugim kombinacijama kojih uopće nije bilo u ponudi .
Dakle, premijer Plenković je imao izbor ili jedino moguće preslagivanje ili prijevremene izbore u jeku velike krize oko propasti Agrokora. Plenković je izabrao preslagivanje što je HDZ-u nanijelo evidentnu političku štetu, no međutim kako sada stvari stoje, još uvijek postoji mogućnost da i pored toga budu relativni pobjednici ovih izbora.
Moguće razumno ujedinjenje političkih snaga od centra prema desno razriješilo bi i taj gordijski čvor i spriječilo bi bilo kakve neprincipijelne koalicije, jer se Milorad Pupovac sam eliminirao iz svake moguće koalicije sa snagama desnog političkog spektra.
Dakle, protiv Pupovca se ne treba kazati ni jedna jedina riječ, jer on neće u savez s bilo kakvom novom domoljubnom koalicijom što je vrlo jasno više puta komunicirao u javnosti.
Ako se stvori koalicija od centra prema desno tri Pupovčeve ruke i jedna Furija Radina više neće biti presudne u konstituiranju saborske većine što je bio trn u oku desnici izvan HDZ-a, a taj trn iz oka mogu elegantno ukloniti u savezu na desnom političkom spektru.
Kompromisi na desnom političkom spektru, osobito oni svjetonazorskog karaktera su apsolutno mogući, ali samo bez apriorističkih kadrovskih rješenja s bilo koje strane, bez ucjena koje bi opteretile pregovore do mjere nemoguće misije, a rezultat toga bi bio da bi nakon Pantovčaka ljevica osvojila i Banske dvore.
Kompromisi oko podjele resora mogući su jedino na temelju zbroja osvojenih mandata i logike koju će odrediti hrvatski birači. Najbolji kompromis može se postići čvrsto ugovorenim programskim ciljevima i dogovorom oko prioritetnog donošenja zakona koji će biti od presudne važnosti za stabilnost i budućnost Republike Hrvatske. Vrlo brzo će se vidjeti da svjetonazorski prijepori u usporedbi sa elementarnim ugrozama koje nam prijete nisu ugaoni kamen za ono što bi trebalo kreirati hrvatsku budućnost i opstojnost.
Iz ove današnje perspektive vidljivo je moguće konstituiranje stabilne većine od političkog centra prema desno, samo ukoliko bude kompromisa, pragmatike i političkog razuma. Vrlo brzo nakon izbora, količina domoljublja i suverenizma mjerit će se količinom razuma u nadolazećim postizbornim pregovorima, a ta mjera podjednako će vrijediti za HDZ kao i za desne stranke izvan HDZ-a.
Kazimir Mikašek/Foto:
