Ante Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj.
Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.
Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima koji su imali zadaću narušiti globalističku partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta.
U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima.
U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju.
Prateći te europske i svjetske trendove Anto Đapić, instiktom iskusnog političara, prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.
U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici.
Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore.
U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.
Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.
– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.
– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić.
On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.
– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.
– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić.
Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta.
Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.
Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma.
Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.
– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om.
Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?
Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice.
Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost!
Shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum Đapić se legitimno uputio u kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović, je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.
Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac.
Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, Željka Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ili Škoro ili nema Bujice“.
A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a.
Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene.
Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.
Kazimir Mikašek-Kazo/Foto:z1bujica
