Marko Ljubić: HDZ ima mnogo grijeha, a ovaj mu najteži

28 studenoga, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nije malo ljudi u Hrvatskoj koji su nezadovoljni HDZ-om. Za njihovo nezadovoljstvo HDZ godinama nudi stotine i tisuće većih ili manjih razloga. To nezadovoljstvo izazivaju ljudi na rukovodećim pozicijama: od općina, gradova, županija, do ministara, predsjednika vlada do predsjednika/ce države, a u koru s njima rukovodioci, savjetnici i razni administrativci te zastupnici u labirintu državno – društvenog ustroja zemlje.



To je neobranjiva činjenica koju će u HDZ-u rijetki pokušati osporiti, čak ni rijetko uporni Branko Bačić.

Slušajući danas prijedloge Dalije Orešković i njezine novopečene pajdašice Marijane Puljak, o potrebi uspostavljanja Stožera nacionalnog jedinstva uz obrazloženje da je postojeći stožer Civilne zaštite kompromitiran i to “ne zaslugama oporbe”, kako kažu spomenute dame, čovjeku postane bjelodano zašto onda i takav HDZ pobjeđuje na izborima.

Njih dvije tvrde da “Nacionali stožer treba ukinuti ….”. Nacionalni stožer ne postoji pa se ne može ni ukinuti. Postoji Stožer civilne zaštite RH, koji mediji počesto kolokvijalno zovu Nacionali stožer, ali Dalija Orešković bi, kao pravnica, stvari trebala nazivati pravim imenom.

Da HDZ-ovci imaju i deset puta više Bačića, Jandrokovića, Šeksova, Ćorića ili Pavića, uz sve ostale najnapadanije ljude te stranke, da Plenković nosi partizansku kapu sa zvijezdom, to ne bi bilo dovoljno da ozbiljan broj ljudi, ne samo podupre, nego da uopće skrene pogled na takvu oporbu.

Spomenute centristkinje glume Dražena Budišu i pokojnog Zdravka Tomca  koji su kod Tuđmana zagovarali Vladu nacionalnog jedinstva.

Kvaka je u tome što one, ali i njihovi opozicijski pajdaši Zekanović, Vrkljan, Troskot ili šef Škorinog kabineta Peternel,  Ćipe ili Pavliček u nekom realnom mjerenju ne bi izborili priliku ni nositi kavu Budiši ili Tomcu.

Zamislite političku alternativu samoupravne Peovićke, ideologa Kapovića, Milu Kekina i suprugu mu Ivanu kako “briju”, Sabinu Glasovac punu obrazovno – reformskih vizija i zamislite jedinstvo, odnosno zajednički nazivnik koji bi takvim svođenjem dobili. Ne bi Japan, Njemačka i SAD to zajedno izdržali ni godinu dana. A htjeli bi nekakvo jedinstvo, reforme ili kao nečim ili nekim vladati ili ovladavati!?

Dovoljno je poslušati otužne i potpuno besmislene “kritike”, primjerice Škorin svakodnevni vapaj za strukturnim reformama ili Vrkljanovu visokoumnu teoriju o naciji i vjeri, očito inspiriranu izumom Karoline Vidović Krišto o narodima i manjinama, zatim se suočiti s potencijalom ljevice u Saboru, Mostovim utopijskim projekcijama i shvatiti da je najteži grijeh HDZ-a to što za tridesetak godina države nije uspio bar malo utjecati na razvoj političke zrelosti i kulture.

Urbana legenda kaže da je Tuđman početkom 1990-ih spasio SDP od potpunog potonuća smatrajući da Hrvatska treba i “lijevo i desno krilo”, a kadrovska, pa time i svaka druga, devastacija HDZ-a počela je s Ivom Sanaderom, a SDP-a sa Zoranom Milanovićem. Brojni dobri kadrovi su otjerani, ili su sami otišli, a stranke su popunjene poslušnicima koji izvan politike nisu imali ozbiljne biografije.

Zanimljivo je ovdje podsjetiti da je na izborima 1992. ( drugi saziv Sabora) SDP bio tek treća stranka u Saboru s više nego skromnih 11 od ukupno 138 zastupnika. HDZ je imao 85, HSLS 14, HNS 6 i HSP 5 zastupnika.

Od sredine devedesetih novinari su nerijetko pisali  da je “od hrvatske vlasti gora  jedino hrvatska oporba”, a danas je ta razlika toliko drastična da je jasno i pticama na grani.

A to je ozbiljan, vrlo ozbiljan problem i za HDZ. U ratno doba ministar obrane Gojko Šušak, kao potpredsjednik HDZ-a, mogao je reći Vladi Gotovcu “imamo mi dovoljno posla i u svoj stranci i važnih državnih obaveza”, ali to vrijeme je daleka prošlost, a loša oporba veliki je deficit i za HDZ.

Stranku koja godinama obnaša vlast, stranku koja po svojoj realnoj moći utječe na ukupne društvene procese, u dobroj mjeri određuje i stanje opozicijskih politika. Svakoj državotvornoj stranci bi moralo biti u interesu imati konkurentnu nacionalnu opoziciju, a najteža kvalifikacija im je – ovakva oporba.

Drugim riječima, najteži grijeh HDZ-a nije ovakav ili onakav Stožer, ovaj ili onaj ministar ili zastupnik, nego spomenuti “opozicionari” i prateći ešalon medijsko- infrastrukturnih sljedbenika.

Na taj način hadezejci urušavaju kriterije i u svojoj stranci, stavljajući pred sebe ružičasta zrcala s lažnim i nestvarnim vlastitim izgledom, pa i teški mediokriteti postaju face uspoređujući se s tragikomičnim suparnicima. A posljedica je sve tanja razina nade i sve niži ciljevi i zahtjevi većine naroda, što postaje težak problem hrvatskog naroda, ne samo HDZ-a, jer ovakvoj oporbi ionako ništa ne može biti problem. Sve im je ravno do mora.

Baš zbog toga želim i ovdje, kao najbolju političku poruku izrečenu godinama unazad, istaknuti riječi mlade ministrice Nataše Tramišak – mi moramo postavljati visoke ciljeve! U toj poruci je i poruka Došašća.

Marko Ljubić/Foto: pxll

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •