Marko Ljubić: Kako nastaju i kako prepoznati klošare u medijima i politici

22 siječnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Mnogi dobronamjerni ljudi, bar gledajući po upitima, čuđenjima i komentarima na društvenim mrežama pitaju, kako je moguće da komentatori i medijski autori danas pišu na jedan način usmjeren tekst i kritiku, sutra na drugačiji ili posve suprotan kad se radi o istoj stranci ili njenom lideru, pa slijedom toga vrlo često poručuju – daj se opredijeli!



Naravno, ne govorim tu o budalama, angažiranim parastranačkim skupinama kao što je tzv. “Gerila” Domovinskog pokreta i slični, jer njih ne treba uzimati ni ozbiljno, ni s poštovanjem, jer su to bezlični upisi sa zadatkom.

U čemu griješe komentatori?

E, tu moram napomenuti da je relativizacijom svega, baš svega u Hrvatskoj, ali i u međunarodnoj zajednici kojoj civilizacijski pripadamo, posve sigurno ciljano osmišljenom i potaknutom relativizacijom, koja se temelji na razaranju tradicionalnih standarda, danas komentator svatko, a raspon se kreće od banalnih ostrašćenih trubadura ili glasonoša, koje bez većega truda možete potaknuti u gostionici, do ljudi koji su većom ili manjom tranzicijskom slučajnošću, većom ili manjom relevantnošću, od razvoja poznanstava i stereotipa proizvedenim u javnosti na taj način, došli u poziciju utržiti te stereotipe i od situacije do situacije opredjeljivati se za političkog lidera ili stranku, ovisno o njihovoj potrebi i prije svega platežnoj mogućnosti.

Jedan dio komentatora je na taj način bez ikakvih teškoća upadao u pretežite medije, naročito televizije, zauzimao pozicije na kojima se redovito isplatilo tipovati na političku moć s razgranatim mrežama sveukupne moći, od čega nije pri opredjeljivanju i izboru bila pošteđena ni Crkva, odnosno utjecajni pojedinci u njoj.

Tako je stvarana i zaokruživana medijska struktura u Hrvatskoj još od društvenih promjena 1990. godine. Razvojem sveukupnih društvenih sloboda, s otklonom od otvorene i klasične prisile iz komunizma, gdje su komentatorima odnosi stvari bili jednostavni i jasni kao dan, pa su imali izbor, ili biti na linku sa šefovima tadašnje trajno vladajuće partije, ili riskirati pa ostati bez javne pozornice uz vrlo moguće sveukupne egzistencijalne i socijalne posljedice, natjecanje političkih stranaka u demokratskom i slobodnom formalnom sustavu, prisililo je i komentatore i političare na razvoj čitavog niza instrumenata, koji će u formalnom smislu sakriti tu jednostavnu vezu, link između stranačkog rukovodstva i komentatora.

U taj prostor upadaju, posve prirodno se razvijaju medijski menadžeri, bolje rečeno trgovci, koji se u suvremenim odnosima nazivaju ili PR stručnjaci, komunikacijski stratezi i sl., obično nastali u središtu medija putem političke bliskosti s centrima političke moći, većinom bivši netalentirani novinari i neuki komentatori, koji su imali njuh za zaradu i nove okolnosti bolji od kolega, shvatili na vrijeme procese i nove zakonitosti u kojima će posredovanje i novac biti novi društveni standard, ali i mogućnost da zbog eksplozije političkih potreba i ambicija tisuća ljudi biti viđenim i utjecajnim, ostvare strahovite zarade i utjecaje s jedne strane na sve veći broj medija na tržištu, s druge strane, na sve veći broj političkih organizacija.

U tom prostoru se razvila vrlo moćna industrija, s vrlo visokim društvenim utjecajem i golemim organskim, a posrednm vezama između politika i medija, s tim i komentatora.

Daleko najpovoljnije socijalne i profesionalne pozicije su u tom prostoru stjecali komentatori, koji su prvo bili dokazano pravovjerni u bivšem komunističkom režimu, a brzo su shvatili nove procese i nove okolnosti, zatim novostvorena struktura medijskih protagonista koje je stvarala nova politička struktura i moć. Razlike u etičkom, statusnom ili profesionalnom pogledu među naslijeđenim i tako novostvorenim protagonistima nije bilo, ako zanemarimo javnu deklarativnu percepciju koja se obično svodila na ljevičare i desničare.

Naravno, ako zanemarimo i organizacijsko-društveni i političko-civilni kompleks koji je bio povezan s tim medijskim protagonistima i samim nakladnicima, pri čemu imamo vrlo očit nesrazmjer na medijskoj i javnoj sceni, gdje su ljevičari i lijevo-liberalni mediji, autori i komentatori imali zbog bolje organizacije, jasnijeg sustava i povezanosti, daleko boljeg pristupa međunarodnim i domaćim izvorima i strožeg pozadinskog nadzora, od kadroviranja, preko organizacijskih znanja do solidarnosti, daleko veći utjecaj na javne događaje od medija, autora i komentatora s tzv. desnice.

Razvojem društvenih komunikacijskih mreža i eksplozijom interneta otvorio se prostor za pojavu stotina novih medija, organizacija, grupa i pojedinaca, koje nije bilo moguće kontrolirati, pri čemu je uz sve prednosti takvog komunikacijskog prostora istodobno došlo i do gotovo potpunog urušavanja kritičnog minimuma standarda koji su bili nužni za medijsko djelovanje, ali i za nužnu razvojnu selekciju komentatora i novinara.

Jednostavno, komentator je mogao postati baš svatko. Ako nije u startu postojala organska veza s utjecajima izvan medija, koja bi čovjeka pogurala u javni prostor, bilo je najisplativije ili se svojim javnim istupima odmah svrstati bezuvjetno uz već postojeći politički, ali i medijski autoritet ili stereotip, ili uz neku dobro organiziranu inicijativu, organizaciju ili grupu, ili se pojaviti sa što radikalnijim istupima na jednoj od dvije prilično sigurne strane – ili antifašističkoj ili “fašističkoj” koja je bila antifa sinonim za hrvatstvo.

S obzirom na razvoj sličnih modela u cjelokupnoj javno-političkoj, institucionalnoj i parainstitucionalnoj industriji koja se svodi na zauzimanje bilo kakve društvene niše i na zauzimanje kakve takve vidljivosti, egzistencijalnog statusa i prostora za trajniji razvoj karijere s profesionalnim benefitima, cijeli taj prostor od aktivizma do politike doslovno je na isti način standardiziran i u njemu se vodi što javna, što pozadinska borba za vidljivost prije svega. Jer vidljivost je početni preduvjet za sve drugo.

Loša strana te borbe za vidljivost i prava koja proizlaze iz toga je urušavanje baš svih kriterija i srozavanje pravila na razinu čopora pri čemu se ne biraju sredstva, a realna kvaliteta ljudi u svim segmentima djelovanja, od aktivističkih organizacija svih profila, preko medijskog do političkog spektra, a neizravno i kroz institucije sustava – pri čemu su sve više i akademske institucije uvučene u taj društveni koloplet – postaje sve više opasno nebitna ili sporedna.

Pogotovo je opasna tendencija relativizacije znanstvenih zvanja i nevjerojatna mogućnost ostvarivanja najviših znanstvenih zvanja koja onda služe protagonistima u političkom, posredničkom komunikacijskom servisiranju politike i aktivizma u medijima, ali i u samim medijima. Taj pogubni proces posezanja za, do jučer koliko toliko nedodirljivim simbolima, od doktorata, publicističkog ili literarnog zvanja, do same znanstvene produkcije i lažnog uvrštavanja u znanstvene projekte, proširio se na sve sfere društva u bespoštednoj borbi za autoritetom i statusnom simbolikom koja po automatizmu ljudima jamči lakšu javnu vidljivost i prodor u fokus društvenih procesa.

Uz to, tu statusnu prepoznatljivost, uz takvo srozavanje standarda na razinu osobne nekompetitivnosti, u politici se sve češće poseže za neupitnim nacionalnim ili univerzalnim simbolima i autoritetima prisvajajući ih uz potporu uvezanih medija i novinara isključivo za sebe, a paralelno s tim u medijima, među komentatorima i autorima se razvija isti takav proces, pri čemu se autori i komentatori, pa i cijeli mediji vežu organski i simbolički, čak i deklarativnim zvanjem za tako proizvedene i samoproglašene autoritete, navodne monopolističke baštinike visoke simbolike.

Tako će slobodu zagovarati tipovi, od aktivista, političara, komentatora, do doktora znanosti, kojima je temeljna referenca dobra antifašizam, a zla fašizam, pri čemu su, naravno, upravo oni ti koji arbitriraju što je jedno a što drugo, računajući na nepropitane kanone iz prošlog i internacionaliziranog režima upravo preko ideologizirane znanosti.

Ttako će suvremeno državotvorno hrvatstvo zagovarati tipovi kojima je komunizan bio kriv što nisu znali igrati nogomet, nisu imali curu ili bili potpuni autsajderi u zajednici, ili su s druge strane bili drukeri uz bogate financijske benefite, koji su mogli platiti “bolju prošlost” među realnim autsajderima i njihovim medijsko-političkim promotorima, grozeći se drukeraja i udbe.

Tako su, figurativno rečeno, vlaji iz zaleđa Splita nastojali lupajući po vlajima steći urbani status, tako su divljaci iz Hercegovine javno naplaćivali nevjerojatne kulturne, socijalne, znanstvene, poduzetničke i političke proboje svojih zemljaka, tako su mediokriteti i niškoristi svih vrsta i tipova na valu velikih ideja, postignuća i autoriteta, postajali društveno prepoznatljivi i autoriteti u nekoj društvenoj, obično srodnoj niši, okupljajući slične i postali razorna kočnica izvrsnosti, kompetencija i konkurentnosti u novoj Hrvatskoj.
Gotovo pa protuhe u politici su postajali “ugledni” političari hvatajući se u navedenim razornim procesima urušavanja standarda za postojeću moć, beskrupulozno se pozivajući na simbole, ljevičari komunizma i globalizma, desničari na simboliku od Starčevića, Matoša, Radića, Pavelića, Francetića, Bušića, preko Tuđmana, Šuška do Blage Zadre ili Gotovine.

Što su bili mizernijih osobnih mogućnosti, i što je konkurenciji više sustavno odgovaralo takvo banaliziranje istinskih vrijednosti te političke protuhe su dobivale više medijskog prostora, čime su s još opasnijih posljedica takve podvale, stjecali osjećaj važnosti i poriv beskrupuloznosti u sprječavanju razvoja istinskih nastojanja afirmacije tih simbola, brutalno uništavajući konkurenciju.

Isto je u medijima.

Što je novinar, autor ili komentator deficitarniji ukupnim znanjima, što je frustriraniji, opravdano ili ne, uspješnijim ljudima na medijskoj sceni, što je spremniji na beskarakternost i što je bliže vatri koja nudi toplinu komfora i statusa, spremniji je baš sve učiniti da bi se nametnuo, održao, a nakon toga i prometnuo u medijsko-politički kriterij.

Pa u tom pravcu jedni skrivaju svoje podrijetlo, socijalno i vrijednosno, jedni otvoreno lažu o svojoj karijeri, jedni se predstavljaju i štite tuđim idejama, prijedlozima, konkretnim savjetima i udjeljenom pomoći u dobroj vjeri, selektivno prikazuju svoj društveni razvoj, jedni izazivaju status neprijateljske žrtve, drugi se pozivaju na slične akademske autoritete, autoritete koji se svode na titulu Bog zna kako postignutu, treći se vežu za događaje, simbole i ljude iz prošlosti koji njihovoj strukturi nešto znače, četvrti se organski vežu i predstavljaju kao isključivi promotori nekog političkog autoriteta, pa imamo razvoj zvanja sve do “karmarkologa” i sličnih javnih i internih definicija i statusa.

U biti, sve se svodi na – ako ne znaš, ako nisi u stanju svojim kompetencijama i vrijednostima postići prepoznatljivost, bilo to u politici, bilo u medijima, dograbi se stvarnog ili proizvedenog, a često vrlo upitnog stereotipa i na tome razvijaj svoj opstanak i ambicije.

Ako imaš nekakve desne političke ambicije, drž’ se Tuđmana, Starčevića, Radića, pozivaj se na Brunu Bušića, na neki susret sa Zvonkom Bušićem, veličaj i laži o svojim zaslugama u obrani Hrvatske, drž’ se Blage Zadre a nije loše tu i tamo se fotkati s Gotovinom. I, eto desničarskog političara. Ah, da, dobro je u tom paketu vidjeti dnevnu srpsku opasnost.
Ako imaš ambicije probiti se u nekakav desni portal ili dogurati do sudjelovanja u nekoj desničarskoj tv emisiji, podcastu, onda uz sve navedeno što zastupaju politički niškoristi, nastojiš biti ekskluzivni zaštitnik ili promotor nekog utjecajnog političara ili nekog političkog mita.

To je gotovo siguran recept za javni opstanak, bez obzira na stvarne vrijednosti koje čovjek nudi.
A nudi se svašta, do te mjere svašta da zdravorazuman i prosječno inteligentan čovjek teško ostaje pri pameti i strpljenju gledajući taj kurvinski cirkus.

Kako prepoznati niškoristi i gubitnike u političkom i medijskom prostoru? Vrlo jednostavno.

Ako političar, javna osoba, pogotovo izvan akademskih institucija, mirno gleda da ga u svakoj rečenici sugovornik na javnoj sceni oslovljava s “doktore” jasno je kao dan da ga sugovornik koristi radi ostvarivanja svojih banalnih interesa, a s druge strane postavlja veliki znak upita bad njegovim znanstvenim statusom. Ako se političar poziva na Tuđmana, Blagu Zadru, na vlastitu žrtvu ili na žrtvu svoje obitelji u svakoj mogućoj polemičkoj prigodi, onda je to siguran znak nedostatka samopoštovanja, autoriteta i znanja te utoliko više izraz karijerne i osobne beskrupuloznosti.

Isto vrijedi s tzv. ljevičarske strane.

Što se više pozivaju na pravdu, slobodu, dijalog, toleranciju različitosti i ljubav, što više u izravnom sučeljavanju uporište traže u ljudskim pravima budite sigurni da nemaju vrijednosti koje promiču i da su vrlo često, gotovo uvijek suprotnost svemu tome.
Ako vam dugogodišnji izrazito visoko pozicionirani političar javno kaže da se svi domoljubi trebaju ispričati Blagi Zadri recimo, to jasno znači da svoju odgovornost i neuspjeh pokušava podmuklo podijeliti s vama, zapravo još gore s obzirom da je on inicijator “pokajanja”, pokušava vas opteretiti svojim propustima i neuspjehom.

S druge strane, ako je novinar dobio dvadeset otkaza u mainstream medijima, onda to ne znači da je bio žrtva. To znači da je bio tezgaroš i naručeni izvršitelj, ovisno o prilici, ponudi ili naručitelju.
Ako se komentator predstavlja kao “karamarkolog”, pa “kolindolog”, pa “medvedolog” i sve do “plenkologa”, onda je to najniža vrsta modela javnog preživljavanja.

Takvi sve što jesu duguju strastvenoj apologetici, teško blamiraju one koje navodno zastupaju i promiču, jer izuzev podsmijeha im nikakvu korist ne mogu donijeti. U biti, političari, ili društveni autoriteti koji toleriraju takvo medijsko zastupanje su sigurno odavno propali ili ostali bez autoriteta, ili će brzo ostati bez autoriteta. Mizerni komentatori, autori i novinari, koji se tako predstavljaju zapravo ne mogu pomoći nikome, jer oni kojima se obraćaju su i onako uz svoje bivše ili stvarne autoritete. Takvi komentatori u stvari svoju mizernost i bezvrijednost skrivaju ispod autoriteta koje “promiču”.

To je najniži soj ili mutacija, da se poslužimo pandemijskim riječnikom, razina očajnika koji u javnosti traže mrvicu pozornosti i poštovanja, kojega sami nemaju ni mrvice. Jedina su im konkurencija političari koji ih potiču na to.

Konačno, zbog svega navedenog, teško je biti javna osoba kojoj se ne može lako odrediti – opredjeljenost. Tu treba tražiti stvarnu opredjeljenost vrijednostima i načelima, hrvatskom narodu i Hrvatskoj.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •