Marko Ljubić: Karolina iz bajke i začarani patuljci

12 veljače, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U ozbiljnoj politici bi trebalo postojati pravilo mjerljivosti. Kao kad pozovete stolara doma da vam popravi troja vrata. Ako naručeni stolar dolazi danima, mjesecima i godinama da bi konstatirao da vam vrata ne štimaju i da vam čvrsto, najčvršće i bezuvjetno obećava da će vam popraviti vrata uz jamstvo da neće odustati od namjere popraviti ih, a mjeseci i godine plaćanje dolazaka stolaru prolaze, osnovno je pitanje – što ćete poduzeti u svezi s tim?




Nastaviti ga primati u kuću, slušati njegova jamstva, plaćati mu dolaske ili ćete ga poslati u vražju mater? Nema puno ljudi, koji se neće bar okvirno složiti sa zastupnicom Karolinom Vidović Krišto da pravosuđe u Hrvatskoj nije ni iz bliza dobro kakvo bi trebalo biti. Još je manje ljudi, koji misle da takvo stanje ne treba mijenjati.

Dakle, zaključak bi nužno morao uslijediti – golema većina Hrvata podupire Karolinu Vidović Krišto.

No, je li to tako, i je li pametno podupirati njeno političko ponašanje? Vidjet ćemo na drugom primjeru njenog javnog zalaganja.
Gospođa zastupnica Vidović Krišto oštro upozorava vladajuće, a slijedom javnih zapažanja da pravosuđe ne valja, da je u pravosuđu ostalo previše ljudi iz bivšega režima.

Je li to tako?

Iskreno, nemam točan podatak o starosnoj strukturi uposlenih u pravosuđu, ali, nema sumnje da protagonisti bivšeg režima nikako ne mogu biti svjetleći putokaz u razvoju slobodnog društva, pri čemu govorim o personalnim apologetima bivšeg režima, što je bio uvjet za karijerno napredovanje. No, što oči vide po fizionomijama sudaca, izgledno je da ” komunjara” ima podosta.

Može se također reći da usprkos promjeni režima i formalnom slomu komunističke diktature, model karijernog napredovanja voljom političkih struktura i bez kompetitivnih referenci u svim oblastima hrvatskog javnog života, neupitno znači u stvarnosti, preživljavanje duha totalitarnog režima, iako se takva narav personificirala i preko ljudi koji nikako nisu mogli s obzirom na starosnu dob biti protagonisti komunizma.

Dakle, imamo bivše komunjare i novoproizvedene komunjare.

Teško je od čovjeka do čovjeka nosati instrumente i brojila, pa mjeriti stupanj inficiranosti, pogotovo danas u svijetlu svjetskog cirkusa s poštivanjem mjera PCR testova u antipandemijskim aktivnostima.

Postoji zloćudna, a legendarna Staljinova uzrečica da nije bitno tko kako glasuje, nego tko broji rezultate. Tako i u svemu drugome.

Bitno je tko, na temelju čega, kako, zašto i s kojom namjerom ukazuje na stvarne, dokazive ili samo potencijalne slabosti?
U osnovama kršćanskog nauka postoji načelo razlikovanja Božjeg stvorenja čovjeka i njegovih dijela, odnosno nedjela. To načelo u javnoj komunikaciji podrazumijeva da smisao javnog isticanja nečije slabosti ili greške ne smije biti motivirano isključivo ostvarivanjem javnih benefita onome tko ističe, niti ponižavanje onoga o kome se govori. Smisao mora biti ostvarivanje boljeg društvenog pravila i postizanje promjene individualnog ponašanja onoga koga se javno proziva. A tu dolazimo na legendarnu Isusovu prispodobu sa Židovima, postojećim tadašnjim zakonima i običajima, i kurvom, odnosno bludnicom, s pozvanošću suđenja ili bacanja kamena na evidentnog grešnika/cu.

Karolina Vidović Krišto je po dolasku iz Njemačke, posve neinficirana komunističkim režimom, ali i posve nekompetentna u mjerljivim standardima, dobila posao na državnoj televiziji, pa strelovito karijerno napredovala studirajući uz rad.
Na stranu njena darovitost, nedarovitost, na stranu baš sve što je do tada bila, na stranu njen osobni odnos prema komunizmu, u tom trenutku inficirana je duhom i zloćudnim standardima komunizma.

Jer je pristala na pogodovanje, valjda uvjerena s dobrom namjerom, u svoju pozvanost. No, ništa manje vrlo vjerojatno nije bilo u istu pozvanost i s istim dobrim namjerama uvjereno ni stotine, tisuće drugih mladih ljudi u Hrvatskoj, među kojima su mnogi imali dokazivo bolje društvene reference i bili vrlo moguće kompetitivniji od gospođe Vidović Krišto. No, poredak ih nije vidio, niti su imali mogućnost natjecati se za njeno radno mjesto duboko u srcu poretka.

To je apsolutno ključna esencija komunizma.

No, na stranu čak i ta esencijalna pozvanost. Događalo se nerijetko kroz povijest da na prvi pogled nepozvani ljudi zablistaju i budu nositelji epohalnih promjena.

Svatko dakle i u tom pogledu načelno zavrjeđuje šansu pokazati i tu mogućnost.
Problem kod Karoline Vidović Krišto je totalna nedosljednost, kojom sječe grane s kojih se prometnula u javnu političku osobu. Jer, baca kamen a ne pristaje na upite o pozvanosti.

I, drugo, obećava kao stolar s početka priče popravljanje, usprkos toga što je već evidentno da, niti razumije kvar, niti ga zna popraviti.
A prima plaću za to.

Da ovdje ne spominjem totalnu prazninu u tzv.mainstream karijeri u izravnom očitovanju ili zalaganju za kolegice i kolege, koji su oko nje trpjeli nezasluženo udare poretka, bili proganjani i u nekim slučajevima bivali egzistencijalno zgaženi. Imala je i razloge i motive za to, jer su mnogi za daleko manje udare nju štitili i javno branili.

Pristajati na status vodeće, najveće ili centralne žrtve, o kojoj je imperativ voditi računa, usprkos okruženju iz kojega vrište slične ili iste sudbine je ozbiljan znak slabosti, da ne koristim teži izraz.

Kad gospođa zastupnica Vidović Krišto poručuje da neće odustati od zahtjeva za ostavkama najviših sudbenih funkcionera, to, s obzirom na to da se radi o zahtjevima bez ikakve relevantne moći, ne može biti kategorija zahtjeva, nego prije ponizne zamolbe. Jer, kad kažeš da nešto zahtijevaš, moraš imati i rješenje kako postići to što zahtijevaš, ako onaj od koga zahtijevaš odbije zahtjev. Za to rješenje prvo moraš imati moć, a za slučaj odbijanja i instrumente prisile.

Ako nemaš ni jedno ni drugo, javni istupi takvog karaktera poprimaju neozbiljan sadržaj i sve postaje folklor, parada, privid ili političkim rječnikom rečeno – prodaja magle za isključivo osobnu korist.

Poruka da od zahtjeva, koji matematički dokazivo materijalno ne može uroditi željenim ciljem u nekom mjerljivom vremenskom periodu, s vrlo jasnim koracima i instrumentima ostvarivanja zahtjeva, Karolina Vidović Krišto ” neće odustati” u biti samo znači da duboko podcjenjuje razum ljudi i da očekuje da ju nitko nikada neće pitati – što to nama znači, nama koji trpimo loše stanje u pravosuđu?
Ili, kad ćeš ostvariti te zahtjeve?

Što to nama donosi, a što tebi koja se, ili koji se boriš i ” boriš” donosi? Odgovor na ovo pitanje mora imati mjerljiv ekvivalent. To su pitanja na kojima se mjeri politička vrijednost, politički potencijal, nasuprot virtualne fantazije ili iluzije.

Zaključno, ne može, ili bar rijetko tko može, uvjerljivo osporiti potrebu da se otklone nedostatci funkcioniranja državnog i društvenog poretka u Hrvatskoj. Nedostatci, koji se vide ne površini su kao temperatura uslijed upalne infekcije, koju može uočiti baš svatko. No, plaćamo i vjerujemo onome tko zna i ima načine otkloniti upalni proces. Golema većina ljudi u Hrvatskoj je protiv ubijanja nerođene djece, protiv lopovluka kao načina društvenog djelovanja, protiv korupcije u najširem smislu, protiv nepotizma, klijentelizma, protiv naslijeđa komunizma, protiv neprijateljskog djelovanja svake vrste prema hrvatskom narodu, ali, samo su malobrojni profesionalno preuzeli odgovornost ostvariti te ciljeve.

Nemamo svi iste obveze, niti smo svi plaćeni za postizanje tih ciljeva. S druge strane, ako smo se na izborima prijavili na natječaj mijenjanja poretka, očekivano bi bilo pokazati da nam natječajna dokumentacija nije lažna, da znamo i dijagnosticirati i izliječiti bolesti. Nije dovoljno, što više, krajnje je štetno, pozivati narod za sobom iz izgubljene u izgubljenu bitku.

Zekanović je već notoran politički redikul upamćen kako baulja na izravno ili neizravno državni trošak po Marakešu, što ne potvrdio inicijativom o ” zaštiti života”,  pa bi Karolina Vidović Krišto bar mogla iz toga ponešto naučiti.

Dok ju ne skuže navijači, obitelji izgorjelih vatrogasaca, vukovarski heroji i ljudi na koje tipuje obećavajući im ono što ne može, a vrlo izgledno ni ne zna ostvariti. Kratak je put od visokih očekivanja na neviđeno, do provalije.

Marko Ljubić /Foto: press


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •