MARKO LJUBIĆ: Koga se i od koga spašava odlukom Ustavnog suda o udomljavanju?

veljača 17, 2020 maxportal
Share Button

Najavljeno formiranje građanske inicijative radi otpora posljedicama odluke Ustavnog suda o pravu istospolnih parova na udomljavanje djece, koju personalizira Željka Markić s Vicom Batarelom, uz potporu Igora Peternela, izgleda kao prirodna reakcija na ovu odluku i kao legitiman izraz opipljivog javnog nezadovoljstva dijela hrvatskog naroda.



Valja također istaknuti da je iznimno ugledni intelektualac i kolumnist Nino Raspudić, jedan od rijetkih konzervativnih intelektualaca i kolumnista, ako ne i jedini, bez ikakvih potresa stalno prisutan u mainstream medijima usprkos prilično dosljednom zagovaranju nepopularnih vrijednota u odnosu na pretežite u javnom i političkom diskursu, zapravo i prije promocije ove inicijative naslutio kao posljedicu odluke Ustavnog suda – referendum.

Ako se ne varam, Raspudić je to najavio riječima – miriše na referendum.

Teško je te riječi ne dovesti u izravnu vezu s inicijativom Željke Markić i spomenutog društva, a još teže pretpostaviti da se radi samo o Raspudićevom osjećaju ili slutnji, s obzirom da na različite načine u javnosti s razlogom slovi vrlo sklonim inicijativama i aktivnostima gospođe Markić, pa i djelimično nekritičkim promotorom njenih aktivnosti.

Naglašavam “nekritičkim”, jer je Raspudić prepoznat kao osoba s jasnim i uvijek racionalno utemeljenim kritikama cijeloga spektra događaja i ljudi koji ih personaliziraju.

Zašto ovo ističem i dajem toliku važnost jednoj slutnji Nine Raspudića izravno u kontekstu promocije još jedne Markićkine inicijative otpora pretežitim režimskim politikama i sve sveobuhvatnijim društvenim trendovima, koje te politike promiču izravno ili neizravno?

Zato što je nakon čitavoga niza izrazito neuspješnih inicijativa, pogotovo pokušaja, koji su svi od reda nastajali na realnom nezadovoljstvu dijela naroda, a izazvani odlukama države, vrijeme ozbiljno razmisliti – što je to zajedničko svim tim pokušajima, zašto su neuspješni i kakve posljedice na samosvijest povelikog broja pripadnika naroda, koji svoja očekivanja i nade usmjere i aktivno podupru s nemalim emocijama, čak i strašću, volontirajući, nesebičnim zalaganjem i radom, pa i materijalnim sredstvima i financijskim donacijama, ostavlja neuspjeh za neuspjehom?

Deprimiranom narodu, koga se javno, politički i duhovno ponižava sustavnim i sve radikalnijim politikama i njima uvjetovanim javnim događajima, pogotovo u odnosu na erupciju kolektivne i osobnih nada i očekivanja nakon utemeljenja države i slavnih ratnih pobjeda, nema ništa strašnijega od sve prisutnijeg osjećaja – da se ništa ne može promijeniti.

Ne potiče taj osjećaj toliko ni jedna državna odluka, koliko god loša bila, koliko bezuspješnost borbe protiv tih odluka

Mnogi u Hrvatskoj staju i stat će iza svakoga, koliko god nepripremljenoga i osmišljenoga pokušaja, stat će iza ljudi koji su ih vodili kroz seriju neuspjeha, s obrazloženjem i opravdanjem – oni bar nešto pokušavaju, tražeći gotovo očajnički nadu ili neki oslonac.
Razum govori da se ne može nekritički i slijepo vjerovati nesigurnim osloncima, jer nesigurnost i neuspjesi nisu oslonci, samo stampedo u ponor, pogotovo ako ti “oslonci” što namjerno, što nenamjerno zatvaraju prostor drugim idejama, ljudima i inicijativama.

Puno toga oko Željke Markić ukazuje i na to, o čemu je nedavno bilo govora u javnom prostoru. Zato ova najava vrišteći zove na oprez. I na razum.

Bit stvari bi morao biti pronaći model uspjeha i izvjesnog postizanja cilja, a ne samo iskazati više ili manje buran, masovan i vidljiv otpor. Naime, država ili institucije, koje donose odluke i izazivaju nezadovoljstvo naroda, nisu nikako nerazumni ili nepromišljeni egzibicionisti, niti je smisao donošenja tih nepopularnih odluka naljutiti narod. To su sve izrazito promišljene odluke i politike, osmišljavaju ih timovi iznimno učenih ljudi, koji na raspolaganju od prvoga nauma ili početne ideje imaju goleme kadrovske, materijalne, medijske i institucionalne resurse, pa je posve očekivano da imaju i vrlo precizne analize i očekivane projekcije takvih odluka, počevši od projekcije očekivanog otpora, do društvenih refleksija takvih odluka u bližoj i daljoj budućnosti.

I do vrlo preciznih planova kako neutralizirati otpor i neželjene posljedice, za što sve ozbiljne države, režimi i kreatori globalnih procesa godinama unaprijed pripremaju i obučavaju ljude za obavljanje tih poslova, pozicionirajući ih upravo u strukture u kojima se s obzirom na projekciju planova i politika očekuje najveći otpor. To su povijesno dokazane i gotovo bih rekao rutinske operacije.

Ovdje je potpuno nebitno je li neka takva, nazovimo ju riskantnom, politička odluka osmišljena i pripremljena kao međunarodna platforma, kao Istanbulska konvencija ili Marakeški ugovor primjerice, ili se radi o naizgled izdvojenoj odluci u samoj Hrvatskoj.
Za uspjeh svake politike, što god mi o njoj mislili, u formalno slobodnim demokratskim društvima pogotovo, ali i u totalitarnim režimima, vodilo se računa i o otporima i modelima kontrole šteta za vlastodršce u svim okolnostima.

Uspjesi tih nepopularnih politika se ne mjere dakle samo njihovim ozakonjivanjem i povratnim efektima na konkretno društvo, nego i anuliranjem povratnih šteta koje bi inicijative otpora, u ovom slučaju građanske inicijative, mogle nanijeti ključnim polugama vlasti i moći.

Primjer izvrsne kontrole šteta od prilično snažnog nezadovoljstva i masovnog iskazivanja toga nezadovoljstva je ratifikacija Istanbulske konvencije i postratifikacijsko kanaliziranje, pa gašenje otpora, s vrlo malim žrtvama nositelja vlasti.

U prvi plan režima izguran je tadašnji ministar Lovro Kuščević, na koga je usmjeren gnjev naroda i koji je uz to postao neupitan alibi nositeljima otpora, koga je režim nakon što su se snažne tenzije pretvorile u svakodnevnu dosadnu proceduralnu trakavicu, otpisao i sklonio s vjetrometine, pronalazeći posve druge razloge uklanjanja.

Tako je bilo s gnjevnim reakcijama naroda nakon što je Milanovićev ministar obrazovanja Željko Jovanović nametnuo građanski odgoj s otvorenim pedofilskim sadržajima seksualnog odgoja, tako je bilo s ćirilizacijom Vukovara, s nešto drugačiji vidljivim ili izravnim efektima.

Javna pobuna protiv pedofilije, koja je kasnije u školskim kurikulima reforme završila čak i u programu hrvatskog jezika i književnosti, izrodila je građansku inicijativu U ime Obitelji, koja je osmislila u tom trenutku naizgled spasonosno rješenje protiv galopirajuće promocije seksualnih devijacija u društvene zakonitosti i inicirala referendum o braku.

Tu inicijativu je predvodila, do tada nepoznata Željka Markić, a u samome startu dogovora, ili borbi za formiranje inicijative, ostalo je dosta nepoznanica, pa i teških sumnji, te sukoba prvotnih protagonista, koji su se zadržali ispod radara javnosti, što izabranom šutnjom dijela protagonista u funkciji postizanja uspjeha referendumske inicijative, što i zbog nezainteresiranosti mainstream medija, koji su sav interes usmjerili na frontmenicu Markić.

Tu inicijativu, iz koje su istisnuti prvotni pokretači otpora protiv pedofilije, cijeli niz intelektualaca, aktivista i novinara i potpuno je preuzela autorski i organizacijski gospođa Markić, tada su poduprle sve relevantne desne, kršćanske i opozicijske udruge, institucije i pojedinci, od Katoličke crkve do tadašnjeg HDZ-a.

Negdje na putu razvoja te inicijative, od prvotne ideje do definiranja referendumskog pitanja o braku kao zajednici muškarca i žene, potpuno je nestalo iz područja javnog interesa pedofilije, Štulhovera, Kinseya, a glavna opasnost ili antipod su postali homoseksualci i njihova, tada čak ne toliko istaknuta ideja o legalizaciji istospolnoga braka.

Nitko u javnosti o tom zaokretu nije više vodio računa, a fokus naroda se usmjeravao histeričnom kampanjom medija i Kukuriku vlade i napadima na Željku Markić, koja je s tim postala nacionalno-kršćanska ikona.

Ta inicijativa je uspjela prikupiti gotovo duplo više potpisa od potrebnih, a referendum je uspio. Vrijednost te inicijative je bila ponajviše u povratku nade da se nešto može učiniti, a slabosti su se vidjele neposredno nakon uspjeha, kada je Kukuriku vlada donijela Zakon o istospolnom partnerstvu, kojim se čak i na razini simbolike i “vjenčanja” stvarno ponizilo sam pojam i sadržaj ustavne definicije braka. Veća je potencijalna slabost te inicijative bila sama posljedica da je Željka Markić nakon toga uspjeha postala neupitni i posve nedodirljivi, ali po mnogo čemu i isključivi vladar prostora nacionalnih i kršćanskih građanskih inicijativa, te presudni izvanrežimski arbitar na svim tim pitanjima.

To je, iako izvan poretka i institucija vlasti, postala golema i opasna koncentracija moralne i aktivističke moći, što je uvijek prvi korak k devijacijama svih vrsta. I uvod u neuspjehe.

U jeku žestokog otpora nasilnoj ćirilizaciji Vukovara i stvaranja kritične mase nacionalnog gnjeva, Željka Markić ponovo preuzima inicijativu i kreće u referendumsku inicijativu za promjenu izbornog zakona, promičući preferencijalno pravo. Tajming je bio, slučajno ili planski, vrlo loš, na početku pretkampanje za predsjedničke izbore, kada je cijela politička i nacionalna Hrvatska bila usmjerena na pokušaj pobjede nad opasnim Josipovićem. Markićka je ostala, sasvim razložno, bez potpore Karamarkovog HDZ-a, ali i bez potpore Vukovaraca te čitavog niza grupa i udruga, kojima je postavila izbor – uzmi ili ostavi.

Inicijativa nije uspjela, a krivac je pronađen u Arsenu Bauku i Zoranu Milanoviću. Možda i jesu muljali, ali da je inicijativa prikupila 500 tisuća potpisa, ne bi mogli. Broj potpisa je bio granični, pa umjesto trakavice o nevaljalosti onih za koje ljudi znaju da ne valjaju ili o lošem zakonu o referendumu, razumno je bilo postaviti i pitanje – kako to i zašto onaj tko je poveo narod u “borbu” nije predvidio tako očite rizike i osigurao uspjeh usprkos njima?

To je bit stvari. No takva pitanja su ili spriječena, ili nisu postavljana.

Inicijativa Narod odlučuje je nastala na valu nezadovoljstva Istanbulskom konvencijom, a pojavila se kao otvorena programska suprotnost konkurentskoj inicijativi protiv te Konvencije. O tome sam puno pisao, ne samo ja. I tko je želio misliti glavom, pogotovo što je prvi put Markićka bila suočena s ozbiljnim pitanjima i žestokim kritikama u nacionalno- kršćanskom spektru, zna da nikako jedini nevaljalac u ispuhivanju nacionalnog otpora i neuspjehu te inicijative, nije mogao biti Lovro Kuščević, jer se kao i u prethodnoj inicijativi moralo računati na takve zaprijeke.

Narod odlučuje je bila iznimno opasna inicijativa i zbog svoga sadržaja, ali i zbog izravnih posljedica razvodnjavanja nacionalnog otpora režimu.

Sad imamo naznake nove inicijative, u jeku nacionalnog vrenja i pokušaja definiranja kakve, takve platforme za ostvarivanje pristojnog utjecaja nacionalne i suverenističke Hrvatske nasuprot debelo okorjeloj političkoj oligarhiji.

Priroda pitanja, zatim kao grom iz vedra neba eksplozija ničim izazvane odluke Ustavnog suda, jamče golemu pozornost nacije i novu priliku za “spašavanje” naroda. I evo Željke Markić, žestoko uzdrmane nakon zadnje inicijative. Pitam se, je li odluka Ustavnog suda svojim implikacijama u stvarnosti bila “spašavanje ljudskih prava” homoseksualaca, ili spašavanje nacionalno-kršćanskog vojnika Ryana, posrnule Željke Markić?

A sve za spašavanje postojećih odnosa moći i državnog poretka, s čijih se dubinskih poremećaja opet nastoji skrenuti pozornost nacije. Valja razmisliti, previše je podudarnosti u događajima i tajminzima.

Marko Ljubić/Foto: FaH

 

Komentari
Share Button