Milanović je svojim plakatom i porukom da je rat gotov navukao nacionalnu Hrvatsku još jednom na tanak led. Sa svih strana su sjevnule gnjevne poruke o žrtvama, razaranjima, o neotrkivenim grobištima i stradalnicima, koje imaju implicirati da rat još uvijek traje. Samo što ne traje.
Da bi pojačali Milanovićevu poruku i poziciju, redom antifa mediji, a to je manje više kompletan mainstream s ponekom oazom razuma, isturaju u prvi plan fotku generala Gotovine s njegovom porukom po povratku iz Haaga – rat je gotov.
S tim se najsnažnije simboličko i načelno uporište nacionalne Hrvatske koristi protiv nje same, cementiraju se post ratne političke pozicije uvjerljivo drugačije od ratnoga ishoda i nacionalnu Hrvatsku predstavlja ratobornom, nemirotvornom i poludivljom plemenskom skupinom željnom krvi, a to je u perspektivi neizravna potvrda da je taj rat bio vrlo dvojben i da su za njega krivi ovi koji danas oplakuju svoje boli i žrtve.
Nije u Hrvatskoj danas problem rat, iako se rat za hrvatsku slobodu od srpske agresije opasno nakrivio u političkom, javnom i institucionalnom prostoru i sve više postaje instrument protiv hrvatskog naroda. U Hrvatskoj je mir postao problem.
Ratovi se ne vode zbog oklada na kladionicama, zbog tučnjava ili radi pijanstva, vode se uvijek za upravljanje nekim teritorijem, narodom ili resursima, a pobjednik uspostavlja vlast. Rezultat rata je uvijek presudna točka na kojoj se uspostavlja vlast. Sinoć je primjerice, Hrvatska pobjedila Slovačku u nogometu, o rezultatu je ovisio plasman na Europsko prvenstvo, to je bio cilj natjecanja, pobjednik igra EP, poraženi ne igra.
U tim pravilima nema izuzetaka, nikada se nije dogodilo da pobjednik ostane bez pobjedničkog cilja, a da poraženog UEFA nagradi pobjedničkom čašću. Mir nakon hrvatsko – srpskog rata u Hrvatskoj pobjedniku nije omogućio vlast, slobodu, spokoj ni pokoj njegovim žrtvama, poraženom agresoru donio je umjesto upozorenja da ne smije to raditi, pregršt povlastica, koje će ili potpuno poraziti pobjednika bez rata, ili dovesti do novoga rata.
Milanoviću treba postaviti pitanje o kojem ratu govori, tko ga je i zašto vodio i za kakav mir se on zalaže?
Treba pitati njegovo izborno tijelo, kako to da se s pobjedničkih pozicija nakon II. svjetskog rata i danas ističu ustaške žrtve, ustaški logori, ustaški zločini, kako to da u današnjem Zagrebu postoji Trg žrtava fašizma, a nema Trga žrtava antifašizma, koje su neusporedivo brojnije, neusporedivo realnije, neusporedivo bolnije jer nakon fizičkog ubijanja, ono duhovno traje preko 70 godina i od zločina se danas stvara uzor. Umjesto kazne zločinci su sustavno nagrađeni!
Zajedničko zločinima antifašizma i srpskom zločinstvu jest da su uvijek i isključivo žrtve bili Hrvati i svi zagovornici hrvatske slobode.
Točno na toj razdjelnici došlo je do srpske agresije devedesetih, na toj razdjelnici vodio se rat, Srbi su željeli uništiti hrvatski narod i ovladati njegovim životnim prostorima, Hrvati su se željeli i uspjeli obraniti. Na činjenici tog hrvatskog uspjeha uspostavljen je mir. Kakav?
Danas se govori o žrtvama rata, bezimenog rata, a ako ga se i imenuje, to je Domovinski rat, koji može skrivati svašta.
Jednoga dana, kada se s vremenskim odmakom krenu istraživati dokumenti, arhivi, odluke hrvatskih i međunarodnih sudova, navodne historigrafske interpretacije, istraživanja, kada se pregledaju filmovi i iščita literatura, ono što nosi biljeg države, vrlo je izvjesno da će pobjednik biti statistički kriminaliziran, zločinac amnestiran i u povijesnom smislu, a žrtve svedene na status žrtava Križnog puta recimo, s oznakom – to su i zaslužili jer su bili ustaše.
Mi danas imamo mir u kojemu zločinci imaju državnu zaštitu, u kojemu zločinačkoj državi političke snage u Hrvatskoj ne žele nametnuti preuzimanje odgovornosti, ne zbog toga jer nam to netko izvan Hrvatske smeta, nego isključivo zbog toga što u Hrvatskoj najutjecajnije politike to ne žele. S takvim mirom, pobjednik se svakim danom povlači na marginu, poraženi i cjelokupna njegova idejna platforma, tzv. antifašizam, postaju pobjednici sa zločinstvom kao društvenom uzoritošću.
Ne može se govoriti o miru kao posljedici ratne pobjede, ako se dan pada Vukovara proglašava praznikom i danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata, jer Domovinski rat nikoga nije ubio, silovao, držao u logoru ili sravnio gradove i sela. Srbi su to uradili.
Ne može se govoriti o povjesnom poučku ako u Vukovaru nema trga žrtava srpske agresije, niti se može govoriti o pobjedničkom miru ako je glavna vijest u medijima da Pupovac ide u Vukovar pokloniti se žrtvama, znajući da on tamo ide pokloniti se i neprijatelju.
U Hrvatskoj se klanja hrvatskim žrtvama, a Srbija se može klanjati svojim žrtvama, jer što god mi mislili o prirodi njihovih ciljeva, oni se trebaju pokloniti ljudima koji su pali za te ciljeve. No, tim ljudima se ne smije pokloniti hrvatska vlast i država, a Pupovac to je.
Zato je vrijeme uspostaviti pobjednički mir, nagraditi pobjedu, a ne poražene. Ne provocirati s tim je li rat gotov i ne nasjedati na to. Jer, ovaj mir vodi potpunom političkom porazu pobjednika ili novom ratu. Samo bi tada moglo biti pitanje, tko će braniti Hrvatsku.
Konačno, Hrvatska mora odmah spriječiti inverziju u kojoj se agresori predstavljaju mirotvorcima jer nemaju vojne snage i nije im uspjelo nasilje, a žrtve i osloboditelji nasilnicima i ratnohuškačima.
