MARKO LJUBIĆ: Nije bitno tko vlada, bitno je tko i kako bira vlast

ožujak 15, 2020 maxportal
Share Button

Više je nego sigurno da Hrvatska s ovakvim državnim poretkom nema nikakvih izgleda biti uspješna država u međunarodnoj konkurenciji na duže staze. Dok ima što dati, ne prezajući od zalaganja budućnosti hrvatskog naroda, i dok se u različitim okolnostima na njenom državnom vrhu mogu pojavljivati političari, koji imaju izgrađene međunarodne personalne odnose isključivo na politici davanja, moći će se javno stvarati dojam o hrvatskoj državnoj i nacionalnoj važnosti u samoj Hrvatskoj.



PIŠE: Marko Ljubić

Međutim, zaostajanje u svim bitnim usporedivim kriterijima govori očite i šalje opasne poruke i slijepcu. Dakle, promjene poretka i političke, ali i društvene paradigme su pitanje opstanka nacije. Nude li se takve, spasonosne poruke i ponude trenutno?

Iako izgleda, s obzirom na unakrsnu ponudu sa svih strana da se nude, nisu. Ne nude se. Dapače, svjetlosnu godinu smo daleko od ozbiljnih ponuda za promjene. Bit stvari je u tome, a u tome je i nevolja, da su sve ponude, od ovih iz unutarstranačkih izbora u HDZ-u, preko Škore i njegovog pokreta, potencijalno mu pridruženih saveznika, preko redefinicije MOST-a i promoviranog programa Suverenista i novog Relkovićevog projekta skupine s imenom i prezimenom, smišljene po principu, kako podijeliti postojeću hranu i piće za stolom, a ne, kako donijeti novo blago za stol. Dakle, kako dijeliti postojeće, a ne kako stvarati novo, višak i nahraniti i napojiti svakoga Hrvata.

Problem hrvatskog zaostajanja je u tome što nema dovoljno hrane i pića na stolu i što nikome ne pada na pamet da se iza stola ne mogu pomaknuti tipovi koji kontroliraju stvaranje i okolnosti stvaranja nedovoljnih količina i kvalitete. Čak da se njih i uspije nekako pomaknuti, njihovi dostavljači to neće dopustiti, pa će oni koji zauzmu njihova mjesta ostati i gladni i žedni. Hrvatski izborni sustav je proizvođač ovakvog državnog poretka, ali i jamac nepromjenjivih glavnih pozicija za stolom.

Uoči 2000. godine, genijalno je smišljen s deset izbornih jedinica, kome je još dodana jedna, potom druga. Taj sustav je razbio Hrvatsku, podijelio utjecaj na državne politike, na donošenje zakona, a onda nakon toga na baš sve drugo, od sigurnosti, ekonomskog razvoja do vanjske politike, prilagođavajući državu već tada uspostavljenom infrastrukturnom, kadrovskom, utjecajnom i uskokoncentriranom interesu radi nesmetanog upravljanja procesima, od kojih je najvažniji i najpogubniji proces nazvan kolokvijalno detuđmanizacijom.

Jedna od najpogubnijih strateških posljedica tog izbornog sustava je bila to što je potpuno destimulirao stvaranje ozbiljne nacionalne alternative postojećem lijevo-desnom duopolu, koji se već tada cementirao, na ljevici okupljajući sve na antagonizmu prema HDZ-u, a na desnici, HDZ-ovim razbijanjem pravaštva, kao jedine potencijalne brane detuđmanizaciji u takvim okolnostima.

Zato je uništen Đapić i njegovi pravaši. Deset plus jedna izborna jedinica, dovelo je miris hrane i pića sa stola toliko blizu ljudima, da je moralo izazvati neodoljiva iskušenja, otvoriti prostor pojavi raznih relkovića i kombinatora, koji su uočili da na marginama državno-političke matice postoji puno rukavaca i nepripadajućih pojedinaca i skupinica, koje su iz različitih razloga, ili bile zapostavljene od matice ili se autonomno pojavile nasuprot njenih predstavnika pa su plutale slobodno, politički rečeno – nezavisno.

Deset plus jedna izborna jedinica je na taj način izravno omogućilo srozavanje svenacionalnih kriterija konkurencije, s nacionalne razine konkurenciju srozalo na deset plus jednu mikrocjelinu, a to je srozalo i kvalitetu političke ponude, programske i političke ambicije istovremeno zadržavajući visokim ciljeve pripadnosti nacionalnoj politici, ali i nacionalnoj javnoj pozornici. Tisuće je ljudi stimulirano da se na mikrorazinama, bez ikakvog senzibiliteta za nacionalnu perspektivu i sagledavanje dubljih i širih problema i posljedica, pokuša ad hoc ili trajnije mikro organizirati, pa i te organizacije pretvoriti povremeno u saveze bez jasne integrativne veze, samo s ciljem zauzimanja kojega mjesta više za glavnim državnim stolom.

Cijeli sustav je osmišljen tako da ponudi iluziju moguće smjene glavnih protagonista za državnim stolom, a u biti da do nje baš nikada ne dođe. Zato su kao osigurači smišljeni i dvanaesta izborna jedinica, te čitav niz korekcija, koje su glavnim sudionicima državnog stola omogućavale komforno i bezbrižno održavanje svojih pozicija. U međusobnom suparništvu tzv. ljevice i tzv. desnice, događalo se da se suparniku ozbiljno naudi upravo potičući okupljanje pa i proizvodnju na ranjivim pozicijama, tih marginalnih mikroskupina. Tako je nastao MOST, koji, očito danas svjestan da je bio nesvjesna igračka poretka, nastoji iz stečenih pozicija izgraditi jezgru za opstanak.

Po istom principu promaknut je u nekakvog nacionalnog gurua, “analitičar i strateg” Ivica Relković, kako bi se uz mainstream logistiku stvorio novi alternativni savez “skupljača zlata”, pa smo dobili tu skupinu s imenom i prezimenom, od koje se očekuje, a i posve je realan, uz atomsku potporu medija, nekakav rezultat na predstojećim izborima.

Državni poredak je do sada funkcionirao kao bicikl s nekoliko pomoćnih kotača. To su manjine, zatim IDS, pojavili su se umirovljenici, zatim potpuno kontrolirana lista za dijasporu. S obzirom na sve uočljivije zaostajanje Hrvatske i sve dramatičnije posljedice državnih politika, te s obzirom na gotovo autonomno djelovanje uspostavljene društvene strukture i nevjerojatne neravnoteže, koja ne može dovesti do stvaralačkog konflikta, nego uništava nepripadajuću strukturu i svaku klicu drugačijega, više je nego uočljiva potreba pretvaranja bicikla u tricikl, jer je posve jasno da će za trajniju sigurnost poretka i održavanje bitnih pozicija moći, biti nužno rezervne kotačiće zadržati, ali svakako uvesti i treći kotač.

Otprilike kao stolić, tronožac, koji će moći biti stabilan na svakoj podlozi i odgovoriti sve većim neravninama.

S jedne strane, ovakvim izbornim sustavom stimulirano je srozavanje politike na razinu dostupnosti mediokritetima i probisvjetima, kojima je golema satisfakcija atraktivna javna pozicija, vidljivost i pristojna egzistencijalna sigurnost, što sve zajedno upravo pojedincima s društvene margine kompenzira sve osobne nedostatke i daje im neproporcionalnu važnost, uz relativnu lakoću dospijevanja na realno nedohvatljive razine u normalnim konkurentskim okolnostima, čini ih ovisnim o svemu tome i vrlo lakim plijenom maticama. S druge strane, upravo to omogućuje ključnim akterima za stolom da se u svojim organizacijama većinom oslanjaju na mediokritete, pri čemu skupina od pet, šest ljudi na vrhu tih stranaka može raditi što hoće.

Savršen scenarij u održanju ovakvog poretka je dvonožac zamijeniti tronošcem, odnosno bicikl triciklom. U takvim okolnostima, baš sve što se događa su modifikacije na istu, zadanu temu, pri čemu se jedino realno može voditi računa, a i vodi, kako stol s postojećom hranom i pićem učiniti stabilnijim, eventualno ostvariti preraspodjelu, suparniku uzeti slastan zalogaj ispred njega i mljacnuti ga, ili ga dodijeliti svojim trabantima.

U Hrvatskoj postoji golemi i kritični potencijal za promjene, ali dok god se stvari i politike budu svodile na to tko će što dograbiti sa stola, a ne na to tko će što i koliko donijeti na stol, promjena za hrvatski narod neće biti. Koliko se god izmišljala nova imena, više ili manje “naši” ljudi, slale više ili manje uvjerljive zakletve i obećanja.

Nema nikakvih promjena bez promjene ceste kojom se dolazi za stol. Ako je to makadam kao sada, s deset plus dvije izborne jedinice, tom cestom će se voziti konjska kola, upravljat kočijaši ili tu i tamo prolaziti poneki fićo ili stojadin. Za mercedese treba politička autocesta, a mercedese i imamo i trebaju nam gospoda i znalci, a ne kočijaši.

Zato bi jedini siguran znak istinske svijesti pa onda namjere za promjenama bio jedino da i Škoro, i Suverenisti, i MOST, bez sektašenja i ultimativnog zadržavanja dijela osvojenih mediokritetskih pozicija, sa svim financijskim i infrastrukturnim potencijalima odmah najave ultimativnu promjenu ustavnih temelja izbornog sustava, koja se može svesti na – svakoga saborskoga zastupnika mora birati kompletan hrvatski narod, svi državljani po principu jedanakog ostvarivog prava glasa, prava i obveze. To mora omogućiti država.

Jedino s takvim izbornim sustavom moguće je prići u samome temelju ozbiljnim promjenama, jedino takav sustav će onemogućiti prevladavanje mediokriteta, potaknuti stvaranje visokih konkurentskih kriterija i razbiti postojeće sprege korupcije, klijentelizma, nesolidnosti i srozavanja društva, te dovesti do uspostavljanja stvaralačke društvene ravnoteže u svim elementima. Bez toga nikakva najava, tko ju god personalizirao, nije realna. Tko god pobjedi unutar takvog izbornog sustava i formira vlast bit će to ključna kvalitativna promjena. Tada neće biti bitno tko vlada, nego tko ga je ovlastio i svi sudionici političkih procesa bit će prisiljeni nuditi najbolje politike i ljude. Bez ovakvog pristupa svaka najavljena promjena i njeni protagonisti može biti samo osigurač postojećeg državnog poretka.

Mnogima je alibi za pristajanje na ovakve izborne uvjete i pravila to da se do izbora nema vremena ništa promjeniti. Netočno. Potpuno netočno. Iako Vlada i predsjednik Republike raspisuju izbore, onaj tko zna i hoće, ima mehanizam u paketu željenih promjena raspisati ili dobiti izbore kad želi, po novim, dobrim pravilima. Dovoljno je u paketu ustavne promjene s gore spomenutim težištem, redefinirati Sabor s brojem zastupnika, spustiti taj broj ispod sadašnje ustavne definicije i – eto nužnih izbora, jer Sabor ne smije biti neustavan.

Dakle, nije primarno pitanje hrvatske suverenosti, koliko ćemo proizvesti hrane sami sebi, hoćemo li imati kunu ili euro, jesu li nam banke u domaćem ili stranom vlasništvu i čitav niz takvih pitanja, iako sve to jesu elementi suverenosti.

Primarno pitanje je – tko i kako bira zakonodavca i koliko Hrvata u današnjim okolnostima ostvaruje to pravo?

 


Komentari
Share Button