Marko Ljubić o prijeporima Škore i Mosta: Svjetonazorska prostitucija

svibanj 17, 2020 maxportal
Share Button

Škoro je završnom porukom da MOST svoju odluku ovjeri kod javnog bilježnika pokazao narav podmukle i nezrele osobe, čovjeka koji ne uvažava tuđu volju i stavove javno se srozavajući na mizeriju.



Nakon što je MOST objavio da ide samostalno na izbore, otvoreno izražavajući sumnju u ljude oko Miroslava Škore s naglaskom na financijere njegovog političkog puta, uočljivo izdvajajući i nastojeći u toj izjavi posve poštedjeti njega samoga, s tim i svoj kredibilitet, zbog gotovo jednogodišnje snažne političke potpore, Škoro je reagirao na slijedeći način preko svoje Facebook stranice:

“Ovo povijesno poslanje morat ćemo izvršiti bez Mosta s kojim smo, u dobroj vjeri, dugo i ozbiljno pregovarali. Ti pregovori nažalost nisu uspjeli. Domovinski pokret neće, neposredno pred izbore koji su nam nametnuti, dodatno zaoštravati javnu retoriku sa strankom koja se već puno puta do sada pokazala kao težak i nepouzdan politički partner….

…Na kraju, ako je ovo Mostova konačna odluka, mogu je ovjeriti kod javnog bilježnika, nek’ bude vjerodostojno!”.

Prije toga Škoro je istaknuo da je s MOST-om strpljivo razgovarao nekoliko mjeseci, te da je nastojao i nastoji okupiti svjetonazorski srodne organizacije i stranke oko svoga pokreta, ističući u objavi kako mu je cilj razbiti duopol HDZ-a i SDP-a, nazivajući svoju političku misiju povijesnom.

Stvarno je teško biti u ovom slučaju slijepac i ne uočiti, ne samo gomilu neistina i netočnosti u ovoj izjavi, nego i karakternu prljavštinu primjedbi, koje usprkos pozivanju na nezaoštravanje javne retorike, još jednom posve otvoreno i zorno demonstriraju svu banalnu prijetvornost političkog projekta Škoro.

U neposrednoj političkoj prošlosti rijetko je tko uspio od omiljenog, ali očito posve virtualnog nacionalnog favorita, toliko srozati i ogoliti svoj banalni i prizemni javni profil.

O kakvom to svjetonazorskom savezu govori Škoro?

Umjesto odgovora na ovo pitanje, dovoljno se bez ostrašćenosti prisjetiti Škorinih stavova o Titu, antifašizmu, Jasenovcu koga bi i prekopavao, ali i išao položiti vijence, o ZDS, kome određuje sudbinu Kusićevog vijeća proglašavajući neusvojene navodne zaključke obvezom kao da su zakoni, zatim se valja prisjetiti Škorinih stavova o političkim pravima nacionalnih manjina, kojima bi dao još i više prava, a istovremeno drži da je Pupovac problem, a neviđene političke udare Milanovića, Mesića, Habulina i kompanije na HOS, na stotine tisuća hrvatskih žrtava jugoslavenskog genocida pred kamerama naziva šalom, a protagoniste te politike šaljivdžijama, dok Milanovićevu zloćudnu politiku naziva frajerlukom.

Kakav to kriterij može ubojice i njihove današnje zagovornike nazvati šaljivdžijama, a istovremeno polaganje vijenaca pred kamerama za stotine, tisuće, stotinu tisuća žrtava tih “šaljivdžija” smatrati iskazivanjem poštovanja?

Nikakav. To je u najblažem smislu riječi kulturološka, komunikacijska, moralna i ukupno politička strahota ili potpuno posrnuće.

Koji to svjetonazorski kriterij povezuje Igora Peternela, dugogodišnjeg djelatnika globalističke organizacije u Hrvatskoj, koja baštini jednu od najtežih krivotvorina i specijalnoratovskih operacija protiv oslobodilačke operacije Oluja, ali i hrvatske države, poznatu kao brošura HHO-a o hrvatskim zločinima protiv Srba, koja Peternelu nije bila nikakav moralni problem tijekom rada u HHO-u, s navodnim projektom vraćanja države narodu? Kojemu narodu?

Koji to svjetonazorski zajednički nazivnik povezuje Peternelovu izjavu da se nada da će hrvatska država čim prije nestati, zatim razdragano druženje s Budimirom Lončarom, Tinom Gazivodom, Mirjanom Mirt poznatom po divljačkim nasrtajima na Katoličku crkvu, foto ekstaze s Nenadom Stazićem, poznatim zagovornikom pokolja Hrvata na Križnom putu i kritičarem jugoslavenskih komunista zbog loše obavljenog posla i blagosti u tom istrjjebljenju, s politikom povratka hrvatske države hrvatskom narodu na kršćanskim i tradicionalnim vrijednostima? To nije samo nelogično, to, taj pokušaj prevare je najbezobraznije ruganje hrvatskom narodu u lice, koje i stariji pamte.

Kakvo je to svjetonazorsko zajedništvo takvog Peternela, bivšeg Josipovićevog savjetnika Bartulice, deklariranog konzervativca i nastavnika na Katoličkom sveučilištu, zatim Zlatka Hasanbegovića koji nikada niti jedne riječi ni stava nije izrazio o migracijama, o Marakeškom sporazumu, Zekanovića tzv. suverenista iz Ilčićevog prokršćanskog Hrasta, koji će ostati zapamćen po promotivnom prosvjednom odlasku u Marakeš i fotkanjem s hrvatskom zastavom i par deva u pozadini od čega je nastojao napraviti politički kapital? Kakvo moralno zajedništvo i kakvu to svjetonazorsku vrijednost nude svi nabrojani s Ružom Tomašič, navodno tvrdom državotvorkom, koja s Ilčićem krije od javnosti i prije svega izbornog tijela, da je u pozadini dogovorila podjelu mandata u Europskom parlamentu s Ladislavom Ilčićem i dobivajući golemu potporu sobom na visoko isplativu beneficiju vuče čovjeka, koji s oko 1700 glasova ne bi ni u varaždinskoj izbornoj jedinici prešao prag za Sabor, a istodobno javno izruguju političare HDZ-a, koji su po istom principu dobili pozicije koje im narod nije potvrdio?

Kakva je to tvrda desna državotvornost Ruže Tomašić, koja u Hrvatskoj grmi protiv nasrataja na HOS, na ZDS, snažno kritizira aktivističko turboantifovanje pravobraniteljice Lore Vidović, a u Bruxellesu joj daje potporu za kandidaturu za europsku pravobraniteljicu, potporu kojoj su joj dali isključivo ljevičari, a nisu primjerice Mislav Kolakušić, Sinčić i HDZ-ovi zastupnici?

Zaluđeni dio hrvatskog naroda ovo, kao i čitav niz drugih stvari mora znati, a baš zbog ovoga svega nabrojanog izjava Miroslava Škore nakon objave MOST-a da na izbore idu samostalno, nije samo neinteligentna i prozirna, nego spada u kategoriju ruganja u lice stotinama tisuća ljudi. Ukratko, ničega svjetonazorski, kulturološki, doktrinarno politički i programski nema zajedničkog u političkoj skupini oko Miroslava Škore izuzev jedinstvene namjere svih tih ljudi pojedinačno – dograbiti se saborske plaće i mogućnosti pregovaranja, trgovanja, dijeljenja i uhljebljivanja.

Da se razumijemo, to je legitimna želja i cilj, no onda tu želju i cilj treba jasno izreći i tražiti suglasnost i izbornu potporu na tome i za to. Otprilike, kao što je unazad par godina neki Imoćanin u svome selu htio ismijati političke pervertite, kandidirao se, ljudima rekao da bi mu dobro došla plaća i malo vlasti i uvjerljivo pobijedio.

Škoro je završnom porukom da MOST ovjeri svoju odluku, naglašavajući prethodno namjeru izbjegavanja zaoštravanja, pokazao narav podmukle i nezrele osobe, čovjeka koji ne uvažava tuđu volju i stavove javno se srozavajući na mizeriju.

Zašto je sve ovo bilo bitno reći?

Zato što, kada se narodu umornom od neuspjeha političke oligarhije tijekom dvadeset godina nudi promjena, onda to u svemu mora biti promjena na bolje, promjena koju bezuvjetno personificiraju tzv. novi ljudi, njihove ideje, programi i ciljevi, njihove prepoznate kompetencije i moralnost, a ne ljudi i skupina, koja prije nego se i formirala javno i otvoreno pokazuje da je po svemu niža i dvojbenija od postojećih nevaljalaca na vlasti. To je bitno znati, pa birati.

Marko Ljubić/Foto:pxll

 

Komentari
Share Button