Marko Ljubić: Plenković je pred sudbonosnim izazovima

21 prosinca, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Izjava predsjednika Republike Zorana Milanovića sinoć o HDZ-u, vezana za eventualni, od MOST-a objavljeni rezultat o prikupljenom broju glasova za referendum, kolokvijalno nazvan referendumom o covid potvrdama, da “tko laže, taj i krade” s posve otvorenim nasrtajem na vladajuću stranku i čast njenog, ali i državnog rukovodstva, izravno je potvrdila nekoliko, u jednom dijelu javnosti, otvorenih pitanja i sumnji.



Prvo, predsjednik Republike se ovom izjavom, nasuprot prisezi, koju je ipak pročitao i kojom se javno obavezao pred hrvatskim narodom, usprkos karikaturi od ustoličenja koju je napravio, otvoreno postavio nasuprot ustavnih obveza. Umjesto poticanja vjere u ustavni, pravni i politički poredak, usprkos obvezi da doprinosi stabilnosti ustavnog, pravnog i političkog poretka u zemlji, Zoran Milanović je funkciju predsjednika zlouporabio za dnevno-politički i stranački obračun.

To je po definiciji teška povreda ustavnih obveza, a ne samo nadležnosti predsjednika Republike, kojom se pokušava Republiku Hrvatsku uvesti u stanje potpune kaotičnosti i nereda, što, iako na prvi pogled izgleda da je to njegov politički rat s Plenkovićem, nema veze s odnosom njega i Plenkovića.

Predsjednik Republike destabilizira ustavni poredak i stabilnost vlasti. Potpuno je nebitno tko je na vlasti, bit stvari je – destabilizacija i otvoreni poziv ulici protiv institucija države.

Drugo, Zoran Milanović ne može znati, kao ni bilo tko drugi, hoće li HDZ i državna vlast, današnja vlada Republike Hrvatske “ukrasti” referendum MOST-u. Ni sam MOST po dosadašnjim izjavama, koje strahovito mirišu na već viđeni rukopis Ladislava Ilčića i Željke Markić iz zadnjih referendumskih inicijativa, nema točan podatak o broju i kvaliteti prikupljenih potpisa.
To su tek najavili objaviti, uz gromoglasno naglašavanje sumnje u poštenje države, odnosno HDZ-a. To nazivaju sindromom Kuščević.
Moguće da iskustvo s “dva ukradena referenduma” možemo nazvati sindromom Kuščević, ali bar jednako, ako ne daleko više tu epizodu možemo nazvati i “pravilo Markić”.

To pravilo bi se moglo prevesti i kao: Kad si nekoga među svojim pristašama ozloglasio možeš mu pripisati što god hoćeš. Laž protiv njega je istina, njegova istina, da se popne na trepavice, je laž. Miriše li na to? Ne bih rekao. Opasno smrdi.

MOST, kome je zbog rukopisa od nastanka i rođenja Petrova u Nu2 Gorana Radmana i pajdaša mu Ive Josipovića do danas vraški teško bilo što vjerovati, utoliko teže ukoliko se više i agresivnije pozivaju na moral, narod, poštenje i pravdu, objavio je uoči početka prikupljanja potpisa da im se nakon najave namjere prijavilo više od 40 tisuća volontera.

Zdrav razum govori, uz posve logičnu pretpostavku da im se nije prijavilo 40 tisuća pustinjaka, te da ti ljudi, svaki od njih ima desetak bliskih ljudi pa bi, ako je objava istina, bilo razumno očekivati da se pola milijuna potpisa skupi za sat, dva vremena. Nije li logičnije graditi takav zaključak nego unaprijed tvrditi da će država uz sav rizik i na vlastitu štetu ukrasti potpise? Naravno da je puno logičnije, naročito ako se prisjetimo paničnih poziva iz MOST-a dan prije završetka prikupljanja da se boje za uspjeh, da treba ustati svatko tko može i potpisati, da je inicijativa ugrožena. Pa dan kasnije objava da su uspjeli.

Za svaki slučaj nastave unaprijed najavljivati krađu, i dovoditi i državu i javnost pred svršen čin da se nikako ne smije prebrojavanjem doći do rezultata koji govori da nema dovoljno potpisa.

Nakon te objave, Marija Selak Raspudić, Nino Raspudić i Zoran Milanović otvoreno optužuju Ustavni sud i osiguravaju u javnosti moralnu eliminaciju još jedne institucije, odnosno zapreke koja bi eventualno mogla osporiti MOST-ove namjere i ciljeve.
Koji je to sindrom?

Ne znam ni jedan pojam bliži tome od srpskog političkog sindroma koji u Hrvatskoj ima ekvivalent u antifa agendi. Laži, a svakoga tko pita bilo što, proglasi ustašom ili fašistom. To je dno dna. Tako se ne radi, tako ne rade ljudi koji se zalažu za narod, za narodnu dobrobit, za bolju Hrvatsku, tako se ne vodi politička borba protiv suparnika.

Dovodeći, kao i nazad nekoliko godina hrvatski narod u stanje bespogovornog i neargumentiranog svrstavanja za nositelje inicijative i protiv vlasti, pokušava se iskoristiti trajno i ukupno nezadovoljstvo, uvijek prisutno u svim zemljama pa i u Hrvatskoj, protiv aktualne vlasti, koja svojim odlukama, kakve god bile nikada ne može, a i ne smije, odgovarati svima, za svoje dnevne političke interese, bez odgovornosti za posljedice raslojavanja naroda i bez odgovornosti za opće stanje duha društva.

Najtragičnije od svega je to, što takvo ponašanje oslobađa razumskog nadzora i vlast, koja može primijeniti posve istu logiku i bez ikakve odgovornosti za posljedice svojih postupaka, svakoga ne-MOST-ovca, tko dobronamjerno želi ukazati na propuste i slabosti, jednostavno proglasi Mostovcom, Milanovićem ili bujičarem. To nužno razara društvo i državu, koji postaju talac neviđene destrukcije.

Tako se između ostaloga prikriva vlastiti neuspjeh, vlastita neprihvaćenost u narodu, skrivaju se dnevno-politički motivi referendumske inicijative, i, što je najvažnije, prikrivaju se strateški pogubne posljedice od neuspjelog korištenja najvrjednijeg instrumenta korekcije državnog poretka – referenduma.

To već nekoliko godina u ljudima izaziva odbojnost prema referendumu i političkoj participaciji, što izravno odgovara baš onim strukturama protiv kojih se nositelji inicijativa navodno bore, a u biti samo žele daleko prljavijim postupcima zauzeti njihovo mjesto.

Tko god je iz blizine vidio i znao kako su nastale famozne referendumske inicijative protiv Istanbulske konvencije i Narod odlučuje, zna da su obje inicijative bile pokušaj prisvajanja realnog nezadovoljstva ljudi u korist nekolicine ljudi, kojima nezadovoljstvo povelikih skupina naroda ne znači koliko crno ispod nokta.

Na tom nezadovoljstvu i s referendumskim inicijativama Ladislav Ilčić je danas u Europskom parlamentu s bogovskim egzistencijalnim benefitima, kolega mu i tadašnji suradnik Zekanović se auta po Saboru, iako bez te finte s referendumom nikada ne bi vidio Sabora bez nečije milosti, Željka Markić je ucijepila političkog diletanta Troskota u MOST, koji je svojski i organski podupirao njenu nakaradnu inicijativu, pa onda suočen s perverznim namjerama ustrašen bezglavo i naprasno utekao.

O tome imam autentično svjedočenje čovjeka kome rijetko tko s domoljubne scene može nevjerovati, a kome je svoja iskustva s tom Markićkinom inicijativom izravno u Kekićevu kampu na Mrežnici svjedočio Troskot, ucijepila je Hasanbegovića, Bartulicu, Peternela u DP, a trubadurenjem o “krađi referenduma” kriminalizirajući nespretnog i nesretnog Kuščevića i preko njega HDZ, držali su konstantu bespogovornog povjerenja, tipa navijačkog svrstavanja uz sebe, protiv vlasti.

Išli su na riječ samoproglašenih zastupnika “naroda” legitimiranih ukradenim nezadovoljstvom i profućkanom nadom protiv “nenarodne vlasti” koja za razliku od njih ima izborni legitimitet.

To je ta pozicija, pozicija koju ne treba provjeravati, a ako se istovremeno u mainstreamu kao slučajno baš tad pokrene lavina o navodnoj korupciji Kuščevića staroj godinama, koja do tada nikoga nije zanimala, svakome sa zrnom soli u glavi postaje jasna dubina te vrlo, vrlo detaljno osmišljene i vrhunski organizirane operacije, kojoj nije cilj nekakva dobrobit naroda, nije joj za prvog MOST-a bio cilj Karamarko, iako je stradao zbog svega toga i vlastite nesposobnosti, niti joj je danas cilj Plenković, posve izvjesno s ovim referendumom i sto posto posve istim scenarijem prethodnog Markićkinog referenduma u kome će biti riječ “naroda” protiv “nenarodnog” Plenkovića, iako i Milanović, i MOST , i DP usmjeravaju cijevi u njega.

Cilj je HDZ, ali ne zato što ne valja, što su lupeži, lopovi, kriminalci, “ćatolici“, iako se tako deklarira nezadovoljstvo HDZ-om, nego zato što vlada državom. Cilj je posredno, samo i jedino gola vlast.

Da bi jasnoća te duboke pozadinske perverzije, koja eksplicitno traje od 2010. godine i inicijative Ive Josipovića, po svjedočenju kolege Gordana Malića, treba se, a po stoti put ponavljam, vratiti u vrijeme i način nastanka Bože Petrova kao klice MOST-a, koga je teško kontrolirana Radman-Josipovićeva HTV “pronašla” u Metkoviću i čuvala isključivo kao oružje protiv HDZ-a uvijek u presudnim trenutcima i s odlukama i zahtjevima koji nikome razumnom nisu mogli biti normalni ni jasni.

Da bi ta jasnoća i taj očito bolesni pozadinski savez dobili svoju stvarnu dimenziju treba se prisjetiti MOST-ovih ministara, Orepića, Jurline Alibegović i ustavo znanca Podolnjaka, dugogodišnjeg skrivenog partnera Željke Markić, sve ljudi iz neposrednog okruženja Ive Josipovića.

Podolnjak je pisao referendumski prijedlog inicijative Narod odlučuje, opskuran, opasan i destruktivan projekt federalne političke Hrvatske, a obrazloženje Željke Markić da je nužno poduprijeti njenu inicijativu a ne inicijativu protiv Istanbulske, kako nikada više u Saboru ne bi bilo većine koja bi ratificirala slične konvencije, bilo je vrhunac cinizma zbog toga, jer je izraziti zagovornik ratifikacije Istanbulske konvencije prof. Podolnjak upravo trebao i bio autor sprječavanja prodora tih konvencija u Hrvatsku. Više sam puta rekao, zamislite domaćina koji vuka dovede u tor s ovcama da mu pričuva ovce od vukova!
Više sam puta upozoravao na te činjenice, očito treba ponavljati, ponavljati i ponavljati.

Zašto tvrdim da u pozadini ovoga javno-političkog cirkusa danas ne stoji samo karakterni profil Zorana Milanovića, njegova netrpeljivost prema Plenkoviću, zatim nekakva MOST-ova, na žalost Raspudićeva i inih želja da se stane u kraj “lopovskom” HDZ-u radi sutrašnje bolje Hrvatske ili namjera DP, Radića i Penave da se uspostavi država bez političkog Pupovca.

Zato što cijeli ovaj cirkus s dubokim pozadinskim organizatorima, metodama, namjerama i u konačnici ciljevima, ima ishodišta još u 1991./ 1992. godini, nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, a rukopis ljudi koji u bitnome obilježavaju današnje borbe navodno protiv Plenkovića, izvire iz krugova koji su i Tuđmanu bili ljuti neprijatelji.

Radi se o puno ozbiljnijoj pozadini svega i o puno dugotrajnijim procesima nego velika većina ljudi misli, procesima koji toliko uporno, osmišljeno i u konačnici s velikim financijskim resursima nisu zamišljeni za sitne ciljeve, iako okupljaju i puno kokošara.

Tada su nastajale perjanice današnje lažne desnice, obučavane i formirane u izrazito globalističkim i međunarodnim organizacijama, totalno nesklonim Hrvatskoj.

Tada se to definiralo i deklariralo – nesklonim Tuđmanu, jer je biti nesklon Tuđmanu bilo lako umotati u celofan demokracije i slobode, a biti nesklon Hrvatskoj značilo bi ograničavanje svake daljnje mogućnosti infiltracije u desnu i kršćansku scenu.

Tada je nastala Željka Markić, a godinama kasnije u “kršćanskoj” inicijativi i udruzi, oko portala u kome se nikada ništa nije smjelo objaviti bez njenog odobrenja (o čemu imam neupitne dokaze i njena pisma, dok sam pisao za Narod hr.), oko kojega se, zamislite sad kao slučajno okupljaju pokojni Banac, Peternel, Hasanbegović, Bartulica, zatim posredno Nino Raspudić i cijela skupina ljudi, svih tada teških anti – Tuđmanovaca, a danas, vidi slučajnosti, žestokih anti-Plenkovićevaca.

Političke platforme koje podupire Željka Markić javno preko Naroda su MOST i DP, pobratimski mediji su Bujica, Dujmović i Marijačićev HT s tu i tamo prolaznicima.

E, sad, ako ovo nije dovoljno svakome zdravog razuma, ako ljudi nisu u stanju zbrojiti jedan plus jedan, pa predvidjeti razvoj stvari s ovom MOST-ovom referendumskom inicijativom ( Tko bi se kladio u ime autora, ” ustavnog” stručnjaka?), ako nisu u stanju nakon krajnje autentičnih svjedočenja (Culej) i vlastitih iskustava od vremena predsjedničkih izbora s fingiranom Škorinom kandidaturom, kojom je otvoren prolaz Milanoviću na vrh države, do danas shvatiti kakva se paklena pozadinska igra odvija nama svima pred očima, onda prestaje logika i um, prestaje zdrav razum, kome ovaj put, kao ni toliko puta do sada nisu krivi povodi, od Istanbulske, Srba, memoranduma, do “ćatolika“, niti je problem pandemija.

Problem je osobne naravi ne shvaćati ovu perverziju.

Treće, to već odavno nije samo problem osobne naravi svakog zainteresiranog Hrvata/Hrvatice, svakog lojalnog državljanina Republike Hrvatske. To je, danas je potpuno evidentno, vrhunski politički, nacionalni problem, problem samoodrživosti i opstanka Hrvatske.
Tu dolazimo na poziciju HDZ-a i prije svih Andreja Plenkovića.

Ovom dubinskom planu, koji se razvijao s više udarnih alternativa od samog nastanka te stranke, figurativno u Tuđmanovom krilu, izvana i iznutra, izvana srpska agresija i cijeli institucionalni svijet, iznutra naslijeđene komunističke strukture koje je trebalo potkupiti i zainteresirati, ali i kvazidesnica proustaške naravi s Paragom i desetinama što obučenih, što ekshibicionističkih provokatora (kao tadašnji balavci Hasanbegović i Bujanec) ili običnih budala i frustriranih tipova, danas se, ne samo može, nego zbog povijesne uloge mora HDZ suprotstaviti.

Jer drugi nitko niti ima snage, ni znanja, ni ukupnog potencijala moći, niti je bilo tko dužan Hrvatskoj koliko HDZ.
Da, dužan. Nema zasluga bez dužnosti.

Koncentrirana kampanja protiv Plenkovića, ako isključimo nimalo nebitne unutarstranačke sukobe, poglavito rashodovanih moćnika stranke i njihove krakove u stranci još uvijek, ali u cjelini i pretežitosti ipak ne toliko bitne, koliko god to izgledalo antiplenkovićevski, nije te naravi. To je složeni, koncentrirani, sveobuhvatni udar na HDZ, nikada ni blizu toliko jak i opasan kao danas. Zato što ima, uz gotovo potpuno antihadezeovske medije, što s lijeva, što s lažne desnice, goleme financijske resurse, ali i izvan svake sumnje moćne izvanjske sponzore, pri čemu svemu ide u prilog i golemo međunarodno preslagivanje koje se itekako odnosi i na Hrvatsku, ali i na strateške hrvatske interese prvenstveno u BiH.

I zato što prvi put taj udar ima neupitnu organsku spregu tzv. desne i navodne kršćanske oporbe preko funkcije predsjednika Republike s ljevicom. Milanović je ta točka, taj centar okupljanja, koji objedinjuje sve udare i energiju, a s druge strane omogućuje zadržavanje privida udaljenosti recimo Katarine Pejović i Ivana Penave, koji bi se međusobno poklali, ali preko premosnice Milanović sinergijski djeluju.
Tu MOST, pogotovo nezavisna akvizicija već potrošenog Petrov- Grmoja MOST-a, pronicavi intelektualac i dugogodišnji miljenik mainstreama, Hercegovac Nino Raspudić ima posebnu ulogu.

Već kompromitiranom MOST-u Raspudić je vratio život, a s tim i jako ojačao totalno kompromitiranu organsku vezu s tzv. desničarima bujičarskog tipa kojih se on grozi, ali kompenzaciju i premosnicu tu čini Željka Markić sa svojim krakovima i pipcima.
Za držanje na okupu svih postoje davno pripremljeni specijalci.

Preko Milanovića s jedne strane i navodne kršćanske aktivistkinje Markić s druge strane, naizgled vrlo šarolika struktura i skupine tipova, kako bi narod rekao ” od zla oca i još gore majke”, koja bi se pokrvila bez tih pozadinskih utjecaja za pet minuta, otprilike kao upravo Zekanović, Ilčić i Ruža Tomašić (alijas Marijan Pavliček) sa skupinom političkih probisvijeta i mediokriteta, da ni ne spominjem ljevicu od Katarine Pejović, Kekinove, Tomaševića, Benčić do Peđe Grbina, ili skupine kao Orešković, Puljak, te ekshibicioniste na navodnoj desnici kao Vidović Krišto, Hrvatskom se valja raznorodan, ali ipak jedinstven – antihadezeovski pokret.

Taj pokret čak i da hoće HDZ više ne može apsorbirati jer, niti ima organske snage za to u svojoj strukturi, a niti bi itko mogao kontrolirati eksplozivnu narav takvih suprotnosti, koje su zbog golemih apetita tempirana atomska bomba, ne samo pod HDZ-on, nego pod – Hrvatskom.

Bit toga pokreta treba tražiti pitanjem – Tko u toj šarenoj skupini svega i svačega ima najveću snagu i tko bi dirigirao upravljanjem državom ukoliko uspiju? Samo ljevica ima potrebno umijeće, kadrove i snagu za to, ostale skupine ne mogu ni kućnim savjetom upravljati.

Dakle, što imamo kao trenutnu alternativu HDZ-u, odnosno, kakvo se rješenje nudi Hrvatskoj? Jasno i glasno – Željko Jovanović.
Da, da, jer on je stvarni Zoran Milanović, njega je imenovao u tim savjetnika, dok se bori za Hrvatsku uz pomoć jurišnika iz MOST-a i DP-a. To je ta nova, bolja Hrvatska.

Plenković za sada izgleda nedodirljiv tim udarima i tipovima, no njihov potencijal je pogrešno mjeriti njihovim osobnim mogućnostima, što je često u političkim polemikama vrlo opasna iluzija Hadezeovcima. Je li Plenkoviću, ne znam, ali, činjenica je da se pod stotinama tih udara jako troši, pa retoričke i komunikacijske pobjede sve više postaju bumerang. Kad Plenković u Saboru ili u medijima uzvrati Petrovu, Grmoji ili Vidović Krišto, kad prihvati polemiku s Raspudićem, neovisno o njihovom individualnom potencijalu, što god postigne ako se to ponavlja i postaje sve učestalije, s vrha države spada u treću ili još nižu ligu. U tim utakmicama ne može pobijediti. To bi bilo otprilike, poziciono, kao da Real Madrid dođe u Zaprešić igrati s Interom, pa, koliko god pobjedi, ukupni efekti susreta ili sraza idu na ruku Interu.

Plenkoviću je ta dubinska višegodišnja operacija ugurala Pupovca u naručje, bez koga ne može realizirati pobjedu i pojedinačnu golemu, ali nedovoljnu, nadmoć HDZ-a.

Pupovac ga kronično izlaže i slabi, ta mu je srpska politička nit usporediva s opasnom bakterijom u organizmu, koja ne smije prestati biti to što je, a ne smiješ ju uništiti jer ne možeš bez nje. A ne smiješ joj ni dopustiti da ti ovlada organizmom pa malo liječiš, a više fingiraš liječenje stišćući zube.

No, kako god taj suživot organizma funkcionirao, koliko god trajao, organizmu ne dopušta potpuno ozdravljenje, ne može iskoračiti i nikada neće biti zdrav. To je figura prinudnog političkog saveza političkog srpstva i hrvatske državnosti, ljutih suprotnosti.

S takvim okolnostima, s latentnim slabostima, udari na Plenkovića i pritisak na njega, prisiljavaju ga da cijelu stranku drži na neki način sanitarno osiguranom, izoliranom ili covid rječnikom rečeno u karanteni. Jednostavno, u takvim okolnostima nema unutarnjeg izbora, postoji samo preživljavanje. A čim je vladajuća stranka prisiljena preživljavati, mora prisegnuti za državnim resursima. Tako se slabi država, ili u najboljem slučaju usporava rast i razvoj zemlje.

Plenković mora u takvim okolnostima dovesti mandat do kraja, jer nema baš nikakvog izbora, koji i njega i stranku trenutno ne bi stajao glave, što formalno vjerojatno neće biti problem, ali, to stalno iscrpljivanje će i njega i stranku silovito potrošiti. Tako da i on i stranka postaju taoci mandata, s tim i Hrvatska.

HDZ će morati potražiti pomoć, bezrezervnu, neuvijenu pomoć izvan stranke, morat će pristupiti radikalnijim rješenjima, od kojih je izmjena izbornog sustava nulta točka i početak svega. Bez toga mogu vladati neko vrijeme sužavajući i svoj i hrvatski politički i razvojni potencijal, no sve više će biti izloženiji mediokritetima i smutljivcima u stranačkim redovima, s kakvima se i danas Plenković nosi.

Koliko god u njegovoj vladi ljudi oko njega kao što su Zdravko Marić, Oleg Butković, Davor Božinović, Tomo Medved, Gordan Grlić Radman ili Nataša Tramišak ulijevali povjerenje, koliko god ljudi kao Davor Filipović odnedavno, ili već snažno afirmirani Ivan Anušić u Slavoniji zrcalili budućnost stranke i bili moćni oslonci upravo Plenkoviću, teško je pod uspješnom politikom prodati i fanovima HDZ-a Ćorića, Horvata, Malenicu, Aladrovića ili Banožića, koji možda više od opozicije ili Pupovca iscrpljuju i stranku, a prije svih Plenkovića.
Samim tim i hrvatsku perspektivu.

HDZ nema šanse na narednim izborima bez ozbiljnijeg iskoraka i pogotovo s Pupovcem. To se više neće moći opravdati divljaštvom desne oporbe. U takvim okolnostima, s ovako organski uvezanom kompletnom oporbom, Hrvatskoj prijeti zagrebački scenarij, za koji se neće moći tražiti razlozi i isprike u narodu, nesklonim medijima, podmuklim kampanjama, prijetvornim desničarima. Dođe li do tog scenarija, HDZ i prije svih Plenković će biti odgovorni. Da se radi samo o njima, najmanji problem Zagrebački scenarij bi bio smrtonosan za Hrvatsku, a onaj tko je povijesno najzaslužniji za njeno rođenje, nužno će biti u tom slučaju najodgovorniji.

Rješenja su u narodu, među ljudima i treba ih potražiti, a ne lamentirati o “lažljivom” MOST-u, pogotovo što pristojni ljudi sve i sami vide i kuže. Samo treba malo više vjerovati da je u Hrvatskoj golema većina ljudi i razumna i pristojna, da vole svoj narod i svoju zemlju.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •