Marko Ljubić: Plenković, Pupovac, vjera i moral

kolovoz 24, 2020 maxportal
Share Button

Zanimljivo je raspoloženje zahvatilo jedan dio hrvatskog naroda. Dva teksta, pisma ili poruke, svejedno kako ih nazvati, koje sam dobio danas, od dvojice meni dragih ljudi, jednoga koji na neki način kreira javno mišljenje, drugoga, koji glasno razmišlja. Oba znam kao vjernike i domoljube.



Prvi, ovaj što kreira javno mišljenje, poručuje da Pupovac ni moralno ni politički ne zaslužuje biti u Saboru, a drugi, kaže da je Plenković potekao iz Titovog šinjela, da takvi znaju vladati i zaključuje – nema nam spasa.

Pa na to doda – ostaje nam samo vjera u Boga!

Nije bitno što Pupovac i zašto zaslužuje. Pitanje je što kažu teorijska znanja i praktična iskustva drugih država, odgovara li to što znamo realnom stanju hrvatske državnosti i usmjerenju koje želimo, i kako to ostvariti. Svakako nam ne treba da nam bilo koji društveno relevantan, a pogotovo zakonodavni posao, obavlja netko zato što je Srbin.

No, to nema veze s moralom, niti s političkim moralom ili zaslugama, jer bi zasluge morale biti između ostalog ekvivalent moralnosti.

Pupovac nije u Saboru zato što je moralan, niti on posve očito prihvaća svoje političko djelovanje nemoralnim zato što netko tko to djelovanje vidi drugačije tako misli. S druge strane, posve je očito da sa strane koja mu godinama prigovara neprimjereno političko djelovanje, nema ni znanja, ni moći -onemogućiti to djelovanje. Jer da ima, političkog Pupovca u ovom obliku ne bi bilo.

S obzirom da je Pupovac u Saboru zato što je to omogućeno Ustavom i zakonom, potpuno je pogrešno s realnog i racionalnog stajališta ponavljati da nije moralno to što je on u Saboru.

Stvar je jednostavnija. Treba promjeniti Ustav, s tim i zakone. Preostaje nekoliko sitnica, kao na pr., treba znati što mjenjati, zašto, ili što se hoće s promjenom postići, kako to formulirati i završno kako to ostvariti? Dobro dođe još dvije stvari zapamtiti. Prvo, skloniti olovke i papire od Šeksa, ali i od Podolnjaka, koji je iskazao ambicije ustavopisca, ako nikako drugačije, držati ih u karanteni par godina, a ne bi loše bilo ni Željku Markić udaljiti ili nečim drugim zabaviti.

Drugo, nekako ohrabriti tzv.desnu oporbu da se usude reći, umjesto da bi manjinama dali još veća, ili sva prava, da manjine ne mogu imati posebna politička prava, te da im se ne smije dati ništa više od onoga što se može bez štetnih posljedica za integraciju hrvatske nacije. To se smije reći i to se mora reći.

E sad, kako ne uzdahnuti na to da nam s jedne strane nema spasa, a s druge, preostaje nam samo vjera u Boga!?
To je u potpunoj suprotnosti jedno s drugim, kao što nije povjesno i iskustveno, ni točno, ni odlučujuće da je Plenković ponikao iz Titovog šinjela. Znam da se misli na socijalno podrijetlo Plenkovića, no neposredna povijest je puna živih dokaza da tip “šinjela” iz kojeg je netko “potekao” može gadno zavarati ocjenjivače, ako im je to presudno ili jedino bitno.

Obnovitelj hrvatske države Franjo Tuđman je i simbolički i stvarno potekao u Titovom šinjelu, a svojom je politikom bio suprotnost svemu temeljnom političkom što predstavlja Tito. Imamo li, ili nemamo spasa nije čak ovisilo ni o samom Tuđmanu, a kako bi ovisilo u neusporedivo povoljnijim okvirima o samom Plenkoviću? Pogrešno. Potpuno pogrešno.
Jer, politike treba vrednovati, a ne “šinjel”, ni kravatu, frizuru.

Legitimno je biti podozriv prema Plenkoviću, razumno je i nužno biti podozriv i imati objektivnu rezervu prema svakome čiji profil, način djelovanja i moć odlučivanja značajno utječu na naše živote, a to je svaki političar na državnoj funkciji i to je baš svaki političar koji živi od naše vjere u njega.

To se ponajviše odnosi na Plenkovića, jer je najutjecajniji, ali i na baš svakoga tko prima plaću baveći se politikom.

Izuzetno je neodgovorno i opasno bespogovorno slijediti najutjecajnije ljude, u ovome slučaju Plenkovića i bespogovorno im vjerovati, no, još je opasnije bespogovorno im ne vjerovati ništa, ili samo radi “šinjela”. Tu šinjeli postaju opterećenje, zavaravaju i pogrešno definiraju jednadžbe koje treba riješavati, po istom principu pogreške kao raspravljati o Pupovcu političaru s moralnog stajališta.

Tu dolazimo na odnos vjere i političkog, odnosno javnog djelovanja. Zato svakom katoliku primarno, a i svakom čovjeku koji želi razmišljati o stanju u društvu toplo preporučam knjigu pape Benedikta XVI., “Osloboditi slobodu”.

Još gore od slijepe, nerazumne i nepropitkivačke vjere i nevjere u ljude oko nas je riječ “samo” u sintagmi – “samo nam je vjera u Boga preostala”. Jer, ako je stvarno vjera, i ako je stvarno vjera u Boga, onda to nikako ne može biti “samo”, niti se s takvom vjerom smije izgovoriti – nema nam spasa. Tako i na tom putu umjesto k Bogu i za Bogom, krenemo zlatnom teletu. Sjetimo se biblijske zgode Izraelaca na putu ka slobodi. To se uopće ne smije, a u ovakvim političkim okolnostima pogotovo, pogotovo kad je ponuda zlatne teladi kao nikada, gotovo inflatorna.

Umjesto zaključka.

Budimo odgovorni. I kao kreatori javnog mišljenja i u gostionama. Nije samo covid-19 problem, defetizam i samosažaljenje su puno opasniji.

Marko Ljubić/Foto: osječkatvv

 

Komentari
Share Button