MARKO LJUBIĆ: Predsjednik/ca svih građana podmukla je ljevičarska prevara

rujan 10, 2019 maxportal
Share Button

S obzirom da je ponavljanje izraza da predsjednik/ca mora biti predsjednik/ca svih građana postalo neka vrsta neupitne stečevine u političkom standardu današnje Hrvatske, vrijeme se osvrnuti na to i propitati što to znači.



Kolega Jurica Körbler je u Glasu Istre, u osvrtu na dosadašnje predstavljanje najvažnijih predsjedničkih kandidata, koristio tu sintagmu s očitom, ali neiskazanom idejom da predsjednik Republike mora na neki način u idejnom, vrijednosnom i političkom smislu, zastupati sve građane Republike Hrvatske.

Ta teza je posve neutemeljena besmislica, kao čitav niz novokomponiranih besmislica, koje su naizgled slučajno, a u biti vrlo pomno smišljeno, na praktično cjelokupnom društvenom spektru postale obilježje današnje Hrvatske, s vrlo opasnim sadržajima, namjerama i posljedicama.

Primjerice, tako se očiti lopovluci i nezakonitosti nazivaju “sukobom interesa”, plaćanje poreza se uzima kao osnovica domoljublja, porezni obveznici postaju zamjenska kategorija za državljane i postaju politološka kategorija iako s tim nemaju blage veze, državni interes i državna imovina se preimenuje u javni pa se tako recimo državna HRT naziva javnom prema čemu se ravna upravljanje tom televizijom, kulturne i obrazovne institucije preimenuju se u javne, a financiranje se osigurava zakonima države i statutima lokalnih zajednica sredstvima iz proračuna.

Katastrofalne odluke državnih funkcionera donesene bez ikakvoga dodira s razumom dobroga gospodara, koje hrvatskom narodu nanose milijarde kuna izravnih i nebrojeno više neizravnih šteta nazivaju se umjesto izdajom i najtežim kriminalom, političkom odgovornošću ili neodgovornošću.

Član HDZ-a, SDP-a ili neke treće stranke, koga te stranke ili skupine predlože i podupiru u izboru za predsjednika Republike, uz sve ostalo zato što predstavlja njihov i svoj zajednički program, nakon izbora objavljuje napuštanje stranke ili “zamrzavanje” članstva, a to se predstavlja činom nekakve neutralne političke pozicije na funkciji. Isto tako, poslovan čovjek koji preuzima neku državnu funkciju prenese poslovanje na odvjetnički ured i to se predstavlja činom transparentnosti ili sigurnosti da neće na funkciji pogodovati sam sebi.

Stotine je takvih primjera, koji ne mogu podnijeti ni minimalno logičko preispitivanje i rugaju se zdravom razumu. Uz golemo množenje zakona, propisa, a obavezno na taj način najmanje toliko agencija, ureda, djelatnika svih vrsta uz te besmislene teze i polazišta, dnevno produciraju u državno-političkom sustavu sve veću neracionalnost i kaotičnost, a sve se to predstavlja nekakvom borbom ili htijenjem da država i društvo budu bolji, a sprječavanje destrukcije i loših pojava učinkovitije. Stvari stoje posve suprotno. Što se više zakona, propisa, akata, agencija i tijela množi, to je viša mogućnost stvaranja i ukorijenjivanja loše prakse.

Sustav tako funkcionira da državni poredak i politike u navodnoj borbi protiv zla, najčešće zato što ne žele ili ne smiju spriječiti i eliminirati epicentre loše prakse, a zatim i zbog neznanja, udarnički proizvode destrukciju pa se navale neselektivno boriti protiv javno dostupnih protagonista, uvijek onih iz tuđih redova ili iz svoga okruženja ako su posrijedi interni obračuni, predstavljajući to borbom protiv korupcije i svih mogućih “izama”.

U biti, na taj način samo pokušavaju zauzeti veće lovište za svoj čopor iskorjenjujući suparnički, a državno-politički poredak postaje sve bolesniji ili neefikasniji. No, zadržimo se na “predsjednik/ca svih građana”. Potpuno netočno.

Predsjednik Republike Hrvatske je predsjednik države, dakle institucije, a ne nekakvoga skupa ili zbroja građana. Predsjednik/ca ne može biti predsjednik svih građana, ili građana uopće, jer je Republika Hrvatska ustavno definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, pa je i zbog toga, naravno uz ideološku pozadinu inzistiranja na građanima umjesto na narodu, netočno tako definirati i interpretirati ulogu predsjednika Republike.

Republika kao oblik državnog ustroja nije pogodbena ili interpretativna forma ili vrijednost, ona je obavezujuća i uz ostalo štiti se prisilom.

Zato je kandidat, koji sa svojim političkim programom pobjedi na demokratskim izborima dužan provoditi politike koje je ponudio izbornicima, hrvatskim državljanima, a oni koji su svoj glas dali drugačijim do suprotnim programima i kandidatima, imaju obvezu poštovati i u mjeri u kojoj se to odnosi na njihovo društveno ponašanje, provoditi legalizirane i legitimirane službene državne odluke predsjednika Republike. Bez obzira što osobno misle o njima. Bez toga država, ali ni društvo ne bi mogli funkcionirati.Postizborni pokušaj prilagođavanja pobjedničkih politika gubitničkim zahtjevima ruganje je smislu izbornog postupka, političkom dijalogu i stvaralačkom konfliktu.

Države koje imaju ozakonjen i primjenjiv demokratski izborni sustav i čije se vlasti tako kontroliraju, kažnjavaju i odobravaju, s obzirom da je jedini suveren u nacionalnim slobodnim državama s demokratskim poretkom narod, ne smiju udovoljavati svakoj pojedinačnoj volji, niti im je to svrha.

Na što bi sličilo da se sutra Miroslav Škoro nakon eventualne pobjede na izborima krene predstavljati kao “predsjednik svih građana”, zaštitnikom i pokroviteljom “građanskih” interesa građanina Milorada Pupovca i s njim ode u Bačku Topolu, u Srb, Jadovno i Jasenovac ispunjavati njegove političke ciljeve?

Predsjednik Republike mora građaninu Pupovcu osigurati pravo na život, privatno vlasništvo, pravni građanski opći minimum i ista društvena pravila s ostalim sudionicima društvenog života, ali mu mora osigurati i istu obveznost prema legitimnoj političkoj volji hrvatskog naroda, a ne ono što “građaninu” Pupovcu padne na pamet.

Zašto se onda pojavila nazad dvadesetak godina ta besmislica i kako je moguće da je tako nekritički prihvaćena u paketu s čitavim nizom gore navedenih besmislica?

Zato da se jednoj manje više vrhunski organiziranoj, izrazito manjinskoj i u većini vrijednosno i socijalno naslijeđenoj strukturi iz prošloga režima, s pridruženim satelitima anacionalnih globalističkih silnica iz svijeta, omogući nezamjenjivost i trajni društveni status i moć bez obzira na izbore. Pa ako njihov kandidat pobjedi onda je normalno da provodi njihove i svoje vrijednosne politike, a ako izgubi, suparnika i protivnika se, polazeći od tih besmislica, najčešće s medijskog i aktivističkog spektra preko mreže međunarodnih organizacija pritišće da svoje politike prilagodi njihovim interesima. To je do sada vrlo uspješno primjenjivano u Hrvatskoj i vrlo je lako naći tisuće primjera za to.

Kada SDP dobije izbore, ne pada nikome u tzv. mainstreamu na pamet recimo osporavati djelovanje i odluke ministra kulture, no kada dođe HDZ na vlast, tada započinje javno i histerično kadroviranje. Sjetite se Hasanbegovića. I koliko hoćete takvih primjera.

Sjetite se samo depolitizacija, deideologizacija, autonomija svega i svačega, a sjetite se uz to institucionalnog rodonačelnika takvih trendova, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na čijemu pročelju danima visi transparent u čast Oktobarske revolucije s dvorištem ukrašenim sovjetskim i jugoslavenskim zastavama s komunističkom simbolikom.

Jedino ljevica ne treba primjenjivati taj model s Plenkovićem, jer njega ne treba prisiljavati biti vlast “svih građana”, jer je to njegova profilna paradigma.

Model je vrlo banalan i zastrašujuće efikasan. Sa sačuvanih ili stečenih “javnih” pozicija na HTV-u proizvodiš javni interes navodno autonomnom profesionalnom selekcijom informacija, događaja i protagonista, uz javno i najčešće posve proizvoljno i neutemeljeno vrednovanje, stvarajući od Klasića uglednog znanstvenika, a kriminalizirajući svakoga tko se usudi postaviti pitanje o njegovim znanstvenim vrlinama i stavovima.

Zatim se pažljivo stvara struktura “uglednih” intelektualaca po nekadašnjem kriteriju “poštene inteligencije”, zatim jednako “uglednih” umjetnika, novinara, aktivista, a spektar se širi produkcijom samozvanih zastupnika sve širega spektra tzv. ljudskih prava i sloboda s monopolnim javnim pravom na korištenje ljudima najsvetijih termina i značenja, od ljubavi do slobode. Sve se to u deklariranom tržišnom sustavu, koji je u biti rugalica svakoj konkurentnosti i izvrsnosti začini lijepljenjem pojma stručnjak i profesionalac, pa se ima javno pokriće za kadroviranje u tzv. autonomnim društvenim ili javnim organizacijama i institucijama. Država i vlast mora sve to platiti ili je odmah nazadna i fašistička.

Eto savršenog kruga u kojemu je onda svaka politika isključivo – “građanska”, a ako nije “građanska” onda nema što drugo biti nego ekstremistička i fašistička. Ukoliko se ipak dogodi da netko probije uspostavljene osigurače zaštite interesa takvoga poretka, smišljena je sintagma o zaštiti “interesa svih građana”. Bit je stvari u tome da takav standardiziran interes ne može postojati uz minimalnu slobodu. Može jedino u sustavima kakav je imala SFRJ, SSSR ili danas Sjeverna Koreja, koji pendrecima i tenkovima osiguravaju “zadovoljstvo i radost” svojih građana.

Ovo što Jurica Körbler govori, nije njegova, ili samo njegova izmišljotina. To je minuciozno osmišljeni kanon, koji čak nije nastao u Hrvatskoj, iako zbog katastrofalnog osustavljenog i kloniranog naslijeđa nanosi puno veće štete Hrvatskoj nego Francuskoj recimo.

U najširem teorijskom smislu to je višedesetljetna primjena neomarksističkog redefiniranja revolucije počevši od Antonia Gramscia do stvarnoga gurua te paradigme Herberta Marcusea, kojoj je teorijska i filozofska osnova prenamjena termina, stvaranje posve novoga značenja, zauzimanje institucija i u nemogućnosti legitimnog preuzimanja odgovornosti za državne politike na regularnim izborima, svođenje izbornog procesa, a time i odlučivanja naroda na folklor sa sve okićenijim i višebojnijim ispraznicama, dok se paralelno s tim učvršćuje moć i realni utjecaj nedodirljivih i od izborne volje zaštićenih manjinskih skupina, koje su postali zamjenski nositelji revolucije umjesto proleterijata.

Tako se silovito sužava moć svih, a ne samo hrvatskog naroda, stvaraju nedodirljive birokratizirane kaste s nevjerojatnim i pogubnim utjecajima na živote naroda i ljudi, a da ironija bude veća, time su upravo marksisti osmislili savršenu alatku imperijalizmu i eksploataciji. Taj model je temeljno pokretačko gorivo suvremene birokracije i političke oligarhije, koja se regrutira iz tih skupina.

S obzirom da takvima demokratski procesi služe kao pokriće zadržavanja pozicija, pa im ne odgovara njihova suspenzija, iako ih je nemoguće u potpunosti nadzirati i predvidjeti sve mogućnosti, umjesto banalne sile i suspenzije, izmišljaju se floskule tipa “predsjednik svih građana”, kako bi se unaprijed limitirao neželjeni ishod izbora. Hrvatska je krcata tim podmuklim podvalama i terminološkim besmislicama pa će jedan od ključnih zahtjeva pri pokušaju restauracije države biti nazivanje pojava i sadržaja njihovim pravim imenima.

Foto: Maxportal

 

Komentari
Share Button