Marko Ljubić: Sličnosti i razlike rušilačkih pohoda u SAD-u i Crnoj Gori

5 rujna, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Trebala bi biti jako, jako čudna, gledajući ponašanje tzv. mainstream medija i političkih skupina, koje pokušavaju ploviti na valovima tog mainstreama, nevjerojatna nezainteresiranost za zbivanja u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i svojevrsna rezerva prema razvoju događaja u Crnoj Gori.



Trebala bi, naglašavam, zbog nevjerojatno izražene deklarirane tankoćutnosti, istina vrlo selektivne, aktera te medijsko-političke scene, koji i otapanje nekog ledenjaka na Grenlandu predstavljaju kao presudni interes čovječanstva, ponašanje neke vrste ptice u Sibiru ili neki relativno banalni lokalni događaj u srednjoj Africi promeću u status ultimatuma savjesti današnjeg svijeta.

Trebala bi jer u suvremenoj političkoj povijesti čovječanstva neviđen orkestrirani udar, koji traje bez prestanka četiri godine na predsjednika SAD-a Donalda Trumpa sa svih, naročito s medijskih pozicija, da bi tijekom ove godine poprimio oblik rijetko viđenog histeričnog aktivističkog pokreta koji ruši sva uporišta uređenog društva i države, ne samo da ne ukazuju na presedan u političkoj povijesti, nego ga ili mirno promatraju, ili podupiru.

Pretežiti stav je – Trump ne valja, dakle sve je dopušteno u borbi protiv njega. O ovome, valja li ili ne valja Trump, moguće je razgovarati, polemizirati, ali o ovome “sve je dopušteno” ne bi smjelo biti ni razgovora u okviru ljudskog društva. To je granica koja se ne bi smjela prelaziti, a ako se i kada se prelazi, naročito u zemlji s golemim utjecajem na današnji svijet, nitko normalan ne bi smio biti miran i nezainteresiran. Jer to je pojava s razornim pandemijskim učinkom, koja mora završiti u krvi ili u diktaturama i uništenjima. Jer, sve je dopušteno!

Kako je moguće da zagovornici uređenog svijeta i ljudskih prava mirno gledaju ili sudjeluju u otvorenom pokušaju rušenja jednog od realno najvažnijih stupova današnjeg pripadajućeg nam svijeta, ne rušenja Trumpa, opet ponavljam, nego temeljnih standarda na kojima počiva suvremeni svijet?

Ovo što se događa u SAD-u, iako je formalno adresirano protiv Trumpa, u biti je civilizacijski udar izvanizbornih, nelegitimnih, aktivističkih snaga na same temelje države i pripadajućeg društva pod krinkom borbe za ljudska prava navodnih manjina. To čemu svjedočimo je udar na slobodu čovjeka, u ime koje mu se oduzima osobna odgovornost za upravljanje slobodom, kako bi mu se navodna, oktroirana sloboda modelirana vratila, bez biljega ljudske osobnosti.

Tko ne razumije o čemu govorim, preporučam pročitati dvije uznemirujuće knjige Douglasa Murraya, “Čudna smrt Europe” i “Ludilo gomile”.

Činjenica je da se uopće ne radi o manjinama, pravima živog, konkretnog čovjeka, nego o više od 60 godina sustavno građenom paralelnom i podmuklom poretku globalnog karaktera, koji u svojoj filozofsko-teorijskoj i praktičnoj esenciji posve zanemaruje i poništava čovjeka kao povijesnu kategoriju, promećući i namećući apstraktnu, univerzalnu i kloniranu elektroničku virtualnu jedinku bez identiteta, s ucjepljenom virtualnom kvalificiranošću za prilagodbe po obrascu dominantnih medijskih proizvođača.

Ta projekcija, zbog koje se doslovno nastoji srušiti Amerika, svakako ne bez pomoći odavno metastaziranih čestica u cijelom svijetu, s vrlo, vrlo izglednim supotpisom vrlo konkretne kineske državne moći, koja se sve izglednije cereka ispod maske covida19, ne kao virusa nego kao oružja, trese temelje cijeloga svijeta, a posebno Europe u kojoj živimo.

Vrlo je vjerojatno da će se kao i na početku 20. stoljeća promjena i prilagodba svijeta pokušati, i pokušava, ostvariti pozadinskom organskom vezom globalne financijske moći i komunističkog poretka, uvodeći svijet u ludilo kojemu smo svjedočili cijelo prošlo stoljeće. Razlika je samo u nositeljima, nakon Rusije i Lenjina, danas je u glavnoj ulozi Kina. I stotinu godina je prošlo nakon prve zloćudne revolucije, sinteze globalnih financijskih i revolucionarno-komunističkih interesa. I tada i danas su naručitelji i logističari, svjetski financijski oligarsi.

Mnogim ljudima iz svakodnevne perspektive života, teško je dočarati, ali i shvatiti minimum zloćudnosti američkih događaja tijekom zadnjih desetak godina, koji su trebali imati završnicu projektiranim dolaskom Hillary Clinton na čelo SAD-a, a kad to nije uspjelo, pokrenuta je permanentna kampanja neviđenih razmjera, s uključenim kompletnim medijskim sustavima, filmskom industrijom, paramedijskim proizvodima kao što je elitni sport u Americi, preko tisuća umjetno proizvedenih uzora, zvijezda milijunaša, a u biti primitivnih i neukih ljudi, lomeći stravičnim pritiskom i ne prezajući od otvorenih laži ljude bliske predsjedniku Trumpu, rušeći temeljne instrumente države kao što je policija i uprava.

Ti događaji ne određuju samo sudbinu Amerike, još manje Trumpa, oni određuju sudbinu svijeta u kojemu živimo. Sve se svodi na izbor – hoćemo li u perspektivi imati obične, grešne i kritički dostupne ljude na vlasti, na koje ćemo moći utjecati svojom voljom, ili ćemo biti suočeni s prividom i virtualnim odlučivanjem o bezgrešnim zombijima čija zloćudnost i jest u projekciji njihove nepogrešivosti, iza kojih će biti stvarna moć na koju nećemo moći utjecati, jer nećemo ju moći ni adresirati. Upravo na tu dilemu se svodi svijet s Trumpom i svijet s Bidenom.

Pitat ćete me, kakve sada veze ima, gotovo beznačajna Crna Gora s izborima i događajima u Americi. Izravne nema, ali metodološke ima, a kako je Crna Gora neka vrsta jugoistočnih vrata u Hrvatsku, nama po svemu ima. Crna Gora i Milo Đukanović su klasičan primjer ubrzane potrošnje narodnih, povijesnih i ljudskih ideala, povijesnosti jedne nacije isključivo za potrebe vlasti i u svome interesu.

Radi se o suprotnom procesu od onoga u SAD, gdje je slobodu i društvenost razorila neograničena sloboda jureći u razorni kaos iz kojega nema izlaza bez totalitarizma, dok je u Crnoj Gori slobodu crnogorskog naroda ugrozila netransformirana diktatura. Kad je Đukanović u pitanju, radi se o mafijaškoj matrici integriranoj u narativ o emancipaciji jednog malobrojnog i jako izloženog naroda, po kojoj je emancipacija naroda od samoga starta nosila ucjepljen zloćudni tumor mafijaške matrice i samo je bilo pitanje dana, usprkos međunarodnim jamstvima, kada će taj poredak biti potrošen. U takvim okolnostima, uvijek neprijateljske snage s daleko većim rezervama svih potencijala, dočekaju svoju priliku.

U Crnoj Gori zato nije katastrofa što je poražen Milo Đukanović, jer on ni nije bio put emancipacije toga naroda, bio je zabluda. Bitka za emancipaciju Crne Gore započinje njegovim porazom i pobjedom prosrpsko-proruskih snaga, jer referendum o samostalnosti Crne Gore očito je bio samo prikriveni vid borbe za emancipaciju njegovih i interesa njegovoga interesnog kruga. Đukanović je iscrpio za potrebe održanja na vlasti nakupljenu emancipacijsku energiju naroda, pa će utoliko teže biti ponovo je uzdići na pobjedničku razinu nasuprot srpskih interesa. I, utoliko brže, jer srpski ekspanzionizam uvijek počiva na nasilju i nužno izaziva suprotnu reakciju kod svakoga tko nije mrtav, pa taj proces neće predugo trajati.

Zato nije žaliti za Đukanovićom, pogotovo ne s hrvatskog nacionalnog stajališta, jer on nije mogao nikada postati temelj crnogorske državne emancipacije, niti Hrvatska ima razloga bojati se srbizacije Crne Gore, iako ima razloga žaliti. To će, kako god se razvijale stvari, biti izvrstan poučak svim okolnim narodima i državama, a uz to više nego zoran uzorak prezentacije stvarne naravi srpske politike pred europskim sugovornicima.

Tu dolazimo na međuodnos razvoja događaja u Americi i u Crnoj Gori.

Naime, ako obračun virtualne, umjetne i Amerike bez lica i osobnosti, sa zombijem u ulozi isturenog predvodnika, protiv obične, grešne i ljudske Trumpove Amerike, uz svu moguću pomoć globalnih svjetskih institucija, posve izvjesno s kineskim supotpisom ode na stranu virtualnog svijeta, male zemlje i malobrojni narodi, u ovom slučaju i crnogorski i hrvatski, neće imati uporište i sugovornike koji će ih moći i htjeti čuti u borbi za opstanak. Opstat će onaj tko bude imao unutarnji potreban potencijal opstanka. Kroz povijest je ovakav globalni sraz uvijek bilo idealno stanje za nasilnike i nasilničko ponašanje.

U regionalnim okvirima, za Srbiju, koja ne smije stati, jer bi se tada morala zagledati u vlastitu utrobu, a to političkom i financijskom establišmentu, već jako interesno inkorporiranom u globalne tokove, znači smrt. Onaj tko ne stvara a raste, mora koristiti invaziju za svoj rast, inače propada. Ne smije stati, a ako nema unutarnjeg goriva za vožnju, taknkira s tuđih crpki, odnosno s crpki onoga tko je privremeno spreman platiti za usluge koje očekuje. S obzirom na realni značaj u globalnim odnosima svih zemalja u hrvatskom jugoistočnom susjedstvu, jasno je da sve te zemlje mogu biti samo upaljači širih događaja i samo potrošna roba u igrama s visokim ulozima, što jako uznemirava.

Posve drugačija bi bila priča da te zemlje imaju stratešku važnost velikim igračima, a sve si vole umišljati upravo takvu važnost, što ih čini, a tu Srbija oduvijek prednjači, lakima na obaraču. Baš zbog potencijala upaljača bi paralelni razvoj događaja u Crnoj Gori, u jednom pogledu, iako manje izgledno, u Bjelorusiji, te na predsjedničkim izborima u SAD-u, mogao biti jako opasan i mogao bi nositi klicu širih i težih poremećaja, da ne kažem sukoba. Zato će u globalnim razmjerima razvoj odnosa u Crnoj Gori, gdje će nasuprot virtualnog i globalističkog svijeta stajati pragmatična srpska invazija s konkretnim ruskim biljegom i potporom biti iznimno važan europski poligon koji će i na Hrvatskoj svakako ostaviti snažan potpis.

Koliko snažan, ovisi o snagama u Hrvatskoj, konkretno, odnosu između virtualne globalističke moći i konkretnih nacionalnih snaga. Opasnost za sve zemlje i narode na prostoru bivše Jugoslavije je u naizgled ciničnoj, ali krajnje svrhovitoj političkoj koegzistenciji i sinergiji tih globalističkih silnica sa stvarnim, praktičnim i pragmatičnim ruskim taktičkim interesima, kojima je ovakva invazivna i prljava Srbija idealan medij za ostvarivanje svojih ciljeva, pri čemu i zombički virtualni svijet i ruska taktička pragmatika zaštite od toga svijeta, koriste Srbiju kao istureni instrument. To je opasno za narode u srpskom susjedstvu, bez obzira na to što je taj pravac realni pravac sigurnog uništenja Srbije, jer ovdje nije bit stvari u tome što će biti sa Srbijom, nego što će biti s nama?

To je pitanje na koje dva kršćanska naroda, crnogorski i hrvatski moraju imati odgovor, jer srpska i globalistička invazivnost neće nauditi islamskim narodima, zbog toga što je današnjem globalističkom konceptu, uz Kinu, islam oružje. Uspješnost odgovora na to pitanje neće presudno zavisiti od izvanjskih, ni globalističkih, ni u mikrookruženju srpskih invazivnih sposobnosti, nego prije svega od toga, tko je koliko duboko iscrpio svoj državni potencijal.

Hrvatski potencijal je daleko veći nego crnogorski, pri čemu je važna, ali ne presudna brojnost naroda. Hrvatski državni potencijal je nastao na ratnoj pobjedi, crnogorski na taktičkom refleksu samoodržanja Mila Đukanovića, koji je zajahao na emancipacijski nacionalni val i zadržao vlast, koja bi mu bila izloženija i upitnija pod Srbijom. No on je za opstanak iscrpljivao nacionalnu energiju, za razliku od hrvatske pobjedničke erupcije, koju, iako ju sve vlasti još od vremena Tuđmana više troše nego dopunjuju, politike u Hrvatskoj nisu niti izbliza iscrpile.

S druge strane Crna Gora ima opasnu koncentraciju prilično militariziranih Srba, dok su u Hrvatskoj potpuno strateški beznačajni bez obzira što u sinergiji sa značajnom antifa strukturom mogu biti i jesu faktor destabilizacije. Prednost Hrvatske u ovome trenutku je i jako dobra personalna pozicija državnog rukovodstva u europskoj vladajućoj strukturi, koja, koliko god bila rizik, istodobno i realnije može biti korisna u situaciji kad će trebati plivati i preživjeti na rubu globalne matice.

Kakva god bude ta matica, ona Trumpova s ljudskim licem, ili ona apstraktna, virtualna, umjetna, iza koje se cerekaju sjene globalnog zla, trebati će za opstanak plivati niz nju, a ne uz nju, a male zemlje i malobrojni narodi na rubu te matice imaju više izgleda zadržati se u nekom rukavcu i preživjeti. Bitno se ne gurati u prvi plan, usred glavne struje i ne razbiti se o stijene na samom kraju.

Upravo odgovori na ova pitanja se raspliću u Americi, a šutnja tzv. mainstreama u Hrvatskoj o nezapamćenom civilizacijskom sumraku koji godinama divlja SAD-om, ili otvoreno zagovaranje tog rušilačkog stampeda, govori o problemima s kojima se Hrvatska još nije suočila, a morati će. Jer opasna vremena su pred nama. Zapravo, s obje noge smo u njima.

Marko Ljubić/ Foto: privatni izbor

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->