MARKO LJUBIĆ: Smicanje ‘ustaša’ ili ubijanje Hrvata da bi spasili hrvatski narod

siječanj 26, 2020 maxportal
Share Button

Proteklih dana mediji su se u Hrvatskoj raspisali donoseći vijest da je državno odvjetništvo podiglo kaznenu prijavu protiv novinara Marka Juriča zbog govora mržnje i pozivanja na nasilje protiv hrvatskih Srba.



Radi se o emisiji emitiranoj na Z1 televiziji unazad četiri godine, u kojoj je Jurič emitirao video s četničkog slavlja u Americi i gdje se eksplicitno raspoznaje kako aktualni zagrebački mitropolit SPC-a Porfirije pjeva i naručuje četničke pjesme, a uslijed toga Jurič je sarkastično upozorio hrvatsku javnost, točnije žene i djecu, na opasnost od četnika i potencijalnog klanja prilikom prolaska pored crkve SPC na Preradovićevom trgu u Zagrebu.

Uz tu odjavu emisije, Jurič je sudjelovao na skupu – molitvi na Preradovićevom trgu u Zagrebu sa zagrebačkim arhiepiskopom(?) nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve, gospodinom Aleksandrom, prosvjedujući zbog toga što Hrvatska odbija registrirati HPC, usprkos tome što se na zadnjem popisu stanovnišštva više od 16,5 tisuća hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj izjasnilo kao hrvatski pravoslavci.

Istodobno s jednoga od svojih europskih i unutarhrvatskih putovanja aktualni predsjednik Hrvatske vlade, Andrej Plenković putem medija poručuje kako će Hrvatska uložiti dodatne napore u borbi protiv ustašluka.

Kad bi neupućeni putnik namjernik, sve to što se događa godinama u Hrvatskoj, sve te progone, pravne, političke i pogotovo medijske, sve te međunarodne tjeralice, koje svake godine emitira SNV putem svojih neslužbeno, ali stvarno državnih biltena, i distribuira ih svim  relevantnim međunarodnim organizacijama i državama današnjega svijeta, izdvojeno iz povijesne priče o današnjoj Hrvatskoj pogledao, ne bi mu preostalo ništa drugo nego zaključiti kako u Hrvatskoj temeljni društveni, državni i politički problem leži u ustašluku, nacizmu, fašizmu, rasizmu, šovinizmu, a da je najvažnija napast i opasnost za hrvatski narod postojanje tih militantnih i krvoločnih ustaških skupina, koje vrebaju na svakom koraku.

Takav zaključak je nužan gledajući kako i s kojom revnošću se u medijima, politikama i u državnim institucijama, pogotovo u pravosuđu, pristupa tzv. ustaškoj opasnosti, a s kojom državnom revnošću svemu ostalome što nosi oznaku javne nevaljalosti, zločina protiv hrvatskog naroda ili kriminala.

Ta percepcija presudnosti borbe protiv ustašluka i nasilja nad Srbima u javnosti je jedino usporediva recimo s borbom suvremenog svijeta s islamskim terorizmom tipa ISIL-a, odnosno Islamske države ili All Qaide. Kakav nepotizam, kakva korupcija, kakav klijentelizam, kakve pronevjere, lopovluci, kakve organizirane kriminalne skupine, kakvi pedofili, zločinci svih vrsta i boja, kakvi počinitelji zločina protiv hrvatskog naroda u srpsko-crnogorskoj agresiji, silovatelji, koljači, palikuće, pored te trajne „ustaške“ opasnosti!? Ispadaju svi ti nevaljalci mačiji kašalj.

Gotovo je nemoguće usporediti sve te nevolje, koje se tu i tamo usputno spomenu u javnosti, i to sve više na rubu medijskog i institucionalnog spektra, svake godine sve više na sve većoj udaljenosti od javnih matica i sve više ridukilizirane, pri čemu je spominjanje svih tih zala i opasnosti deklarirano, ili kao politički populizam ili kao ekstremizam u funkciji poticanja na ustašluk i neonacizam, u operativnom značaju i djelovanju državnih institucija, s borbom protiv ustašluka i neoustaškoga i neonacističkoga govora mržnje i pozivanja na nasilje. To je neusporedivo.

Jednom riječju, ništa od tih nevolja se u djelovanju države ne može usporediti s operativnošću i odlučnošću države i državnih institucija da se  uništi ustašluk i fašizam u Hrvatskoj.

Čisto  racionalno, bez strasti i bez bilo kakvih preduvjerenja, čovjek se mora pitati – je li hrvatskom narodu stvarno od svih navedenih zala ustašluk najveća opasnost i krije li se u njemu i toj ustaško-nacističkoj ili u najširem smislu fašističkoj opasnosti, fašističkoj zato da bi se moglo imati opravdanje postojanja antfašizma i antifašističke paradigme u Hrvatskoj, takva strateška utemeljena pogibelj  za postojanje samostalne, slobodne nacionalne države hrvatskog naroda i opstanka hrvatskog naroda u cjelini, ni ne pomišljajući valjda na to da današnja država u Hrvatskoj pod krinkom obrane hrvatskog naroda brani nekoga ili nešto drugo, a pogotovo ne pomišljajući da brani i štiti dokazane hrvatske neprijatelje?

Moramo polaziti od činjenice da skupo plaćena država svoje resurse koristi i usmjerava na obranu od najvaće opasnosti za hrvatski narod, pa prema manjim opasnostima i ugrozama, zar ne?

Moralo bi biti  tako, jer nema smisla takva rješenost i odlučnost državnih politika i državnih institucija u borbi protiv ustašluka, ako ustašluk nije povijesno i krajnje utemeljeni najteži neprijatelj hrvatskog naroda i njegovoga opstanka.

Nema smisla takva snažna i iznad svega odlučna borba države protiv ustašluka i mržnje i nasilja s etničkim hrvatskim predznakom ako to nije opravdano i razumski utemeljeno, ni utoliko ukoliko je današnja hrvatska država stvarno država hrvatskog naroda, jer bi po definiciji takvoj državi temeljni smisao i cilj bio obraniti sigurnost, opstanak i osigurati maksimalan razvoj svome narodu u međunarodnim uvjetima konkurencije i međunarodnim procesima.

Preostaje nam jedino zaključiti, ako ćemo to sve uzeti u obzir i poći od toga da stvarno imamo svoju nacionalnu državu, koja uredno i efikasno radi svoj temeljni posao zaštite naroda, da je ustašluk izvorišni problem i glavni  generator ugroze hrvatskog naroda.

A je li? Je li ikada bio?

Što zapravo u povijesnom i političkom smislu znači danas takva odlučna borba države u Hrvatskoj protiv ustašluka i hrvatske etničke izopačenosti, koja se između ostaloga vidi u poticanju na mržnju i nasilje protiv manjinskih skupina, a naročito protiv Srba?

Srbe ovdje ističem, jer, prateći samo javno djelovanje civilnih, političkih i medijskih struktura, pogotovo već spomenutog SNV-a i srpskih institucija u Hrvatskoj okupljenih oko te civilne strukture i oko SPC-a, trebalo bi biti očito da su Srbi u Hrvatskoj svakim danom sve ugroženiji. Pa nećemo valjda poći od toga da sve te silne institucije lažu i da je današnja država, odnosno njeni personalni nositelji, ili totalno glupa, banalna ili ne daj Bože pokvarena?

Pođimo od ovoga trećeg, zadnjeg pitanja.

U povijesnom  i političkom smislu takvo ponašanje države doslovno znači, da se ono što nije uspjela komunistička Jugoslavija s golemom dominacijom Srba u svim državnim i javnim institucijama i svim relevantnim sustavima društva u samoj tadašnjoj federalnoj SR Hrvatskoj, nastavlja i danas, te da je današnja Republika Hrvatska potpuna politička, pravna, moralna i vrijednosna sljednica komunističke Jugoslavije, pa je u tom smislu posve normalno i prirodno da se svaki nacionalistički istup, svaka hrvatska samosvijest, svaka politička hrvatska misao, svaka potraga za specifičnim hrvatskim identitetskim uporištem i korjenima, ima smatrati – opasnom. Ako današnja Hrvatska počiva na antifašističkoj platformi – tako nužno mora biti.

Oko toga je u bivšoj Jugoslaviji postojao službeni državni konsenzus – to je sve bilo ustašluk ili fašizam, pri čemu valja naglasiti da je tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća pojam fašizam, pa i reaktivni „oslobodilački“ antifašizam, izbačen iz uporabe, jer je priznanje postojanja fašizma u tadašnjoj državi, s tim i antifašizma kao nužne reakcije, bila prizanje neučinkovitosti i slabosti državnoga komunističkog režima, pa su se i komunisti odrekli toga proglašavajući službenu i potpunu pobjedu nad fašizmom.

To implicira znakovito razmišljanje i puno pitanja oko činjenice da se fašizam ponovo pojavio otprilike onda, kad su se strukture oko bivšega SUBNOR-a i niz skupina projugoslavenske provenijencije preimenovale u antifašiste i utemeljille novu antifašističku organizaciju, neposredno nakon međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske. Od tada posve prirodno imamo i fašizam ponovo u Hrvatskoj, jer kakvoga bi smisla imalo ponovno, nakon više od trideset godina nepostojanja, utemeljenje antifašističkoga pokreta?

To znači  da imamo i ustašluk, pa je nakon prekida javne i državno-političke borbe u bivšoj državi, koja se podzemno vodila protiv hrvatske emigracije likvidacijama do samoga raspada bivše države, borba protiv ustašluka oživjela nakon uspostave samostalne nacionalne hrvatske države, a eskalirala nakon njene vojne obrane i potpunog međunarodnog priznanja u svim međunarodnim institucijama, vremenski nakon smrti predsjednika Tuđmana, lidera utemeljiteljskoga pokreta samostalne države.

Što to znači?

Ništa drugo nego da je obnova samostalne hrvatske države profašistički čin, a njena esencija ustaška paradigma, koju prema stereotipu sačinjavaju antisrpstvo, šovinizam rasizam, antisemitizam, genetska iskvarenost i izopačenost, jednom rječju – opasnost za sve i svakoga od samoga postojanja takve države. Nije li tako?

Moralo bi biti, ako gledamo ponašanje današnjih državnih vlasti i državnih institucija i političkih organizacija, koje se sve od reda zaklinju u antifašizam.

Što to nadalje znači?

Znači da je sama ideja osamostaljenja hrvatske države, politika i pokret, zatim svaka žrtva, svaki sudionik obrane te države, potencijalni razbojnik, civilizacijska opasnost i kliconoša ustašluka, dakle fašizma, te da se, ako današnja Hrvatska misli opstati u međunarodnom okruženju, odlučno mora obračunati, prvo s idejama toga emancipacijskog pokreta s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, zatim s nositeljima, a nakon toga sa svakim tko upozorava na protivnike, neprijatelje i nasrtljivce nasuprot kojih je, i protiv kojih je, taj pokret ostvario samostalnu Hrvatsku.

Taj proces je jednim imenom može nazvati – detuđmanizacijom.

Taj proces istodobno  znači da se današnja Hrvatska u služebnom državno-političkom smislu ponaša kao sljednik pobjednika Drugog svjetskog rata, da je temelj današnje hrvatske državnosti pobjeda i pobjednička vojska  i politička ideja i pokret iz 1945. godine. To nadalje znači,  da su svi s kojima su se ti pobjednici obračunavali, što  tjekom tadašnjeg  rata, od samoga početka iz srpnja 1941. godine u Srbu i okolici, do samoga kraja i pogotovo poslije kraja rata, od Bleiburga s kolonama neprijatelja i zarobljenika diljem tadašnje Jugoslavije, tjekom 45 godina progona, zatiranja svakovrsnih sloboda etničke hrvatske i identitetske emancipacije, zatvaranja, likvidacija, bili u idejnom, vrjednosnom i moralnom smislu – neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske nacionalne slobode.

Dakle, čisto razumski, s današnje platforme službenoga državnoga antifašizma u Hrvatskoj, jedini spas za hrvatski narod je bio pobiti nekoliko stotina tisuća Hrvata i još toliko protjerati.

Drugim riječima – progonitelji stotina tisuća Hrvata su štitili hrvatski narod, a progonjeni su bili neprijatelji hrvatskog naroda i zbog toga su bili progonjeni. Tako se racionalno predstavlja polazište današnjih antiustaških i antifašističkih politika u Hrvatskoj. Tako se i točno s toga stajališta danas kvalificira kritika srpskih politika, djelovanje srpskih institucija u Hrvatskoj, s toga stajališta se definira je li nešto izrečeno mržnja i poziv na nasilje protiv Srba ili nije.

Jer, ako je današnja Hrvatska slobodna, a svi nositelji državne vlasti  ističu da jest više nego ikada i svakodnevno u svojim porukama naciji to potkrijepljuju progonom nositelja hrvatske slobodne i državno-političkom mainstreamu neprihvatljive opozicijske misli, onda ta sloboda jedino može sadržavati potpunu identifikaciju s političkom idejom ili paradigmom pobjednika Drugog svjetskog rata i u materijalnom smislu s biološko-civilizacijskim uništenjem i zatiranjem golemoga broja pripadnika hrvatskog etničkog korpusa ili naroda.

Drugim riječima, ubijalo se Hrvate da bi spasili – hrvatski narod.

U toj točki nužno je postaviti pomalo naivno, ali golom logikom neizbježno pitanje – pa dobro, znači li to da je hrvatska nacionalna sloboda, koju jamči današnja hrvatska država moguća samo ako se unište svi oni, i sve ideje, misli i pripadnici naroda, koji nisu bili pripadnici ili nisu bili skloni političkoj paradigmi komunističkog internacionalizama ili jugoslavenstva, te znači li to da izvan tih ideja nema nikakvoga hrvatstva, i ako ga ima, da je ono opasno po samo – hrvatstvo? I da je nužno ugrožavanje Srba?

Nadalje, prateći silovito i u Europi neusporedivo favoriziranje europskih, nasuprot specifičnih, tradicionalnih i stoljetnih nacionalnih vrijednosti u  današnjoj Hrvatskoj, iako nitko živ ne zna što točno jesu i koje su to nama presudne te nove europske vrijednosti, jedino logično objašnjenje ponašanja i djelovanja državnih politika jest da hrvatskom narodu nema spasa bez njegovoga potpunoga identitetskoga, prvo preoblikovanja, drugo uništenja njegove povijesnosti, pa tek onda uspostave ili bar paralelne uspostave nekoga novoga, boljega i drugačijega naroda, s posve drugačijim obilježjima i vrijednostima, koje bi bile sigurno jamstvo da je hrvatski narod, što god to onda bilo, izliječen od povijesne nevaljalosti. A po svemu sudeći, to je nemoguće postići bez srpskog uredovanja u Hrvatskoj.

Je li to pravac, koji pripadnici hrvatskog naroda trebaju slijediti i podupirati, odnosno, kojemu se trebaju potčiniti i neodupirati?

Takav slučaj nije zabilježen u povijesti, pa je utoliko golemi izazov to raspraviti.

Pristajanje na ovakve procese, koje smo djelimično naveli u posve logičnoj elaboraciji slijeda događaja i poruka, koje se racionalno moraju iščitati iz toga slijeda, značilo bi pristajanje na potpuno odreknuće od gologa razuma, pa je svako pozivanje na kršćanstvo čija je duhovna datost razum, a odustajanje od ovih pitanja, ruganje razumu, ali i samome Bogu. Na to želim upozoriti alternative, koje se pokušavaju formirati u Hrvatskoj s namjerom stvaranja dobre i efikasne države, naročito ovu najavljenu alternativu Miroslava Škore s obzirom da ima potencijal i da mu je promovirano programsko uporište – razum.

Da se sada vratimo na prva dva pitanja, kojima smo otvorili ovu raspravu.

Je li ustaški pokret i NDH bio i bila antihrvatska država ili režim, po svojoj definiciji, uspostavi i svome ponašanju?

Današnji državni poredak svojim ponašanjem to tvrdi i dokazuje, očito slijedeći u potpunosti paradigmu neprijatelja i pobjednika nad tom državom i tim pokretom iz 1945. godine, pa sve do 1990. godine, a od tada s većom ili manjom jasnoćom, i do danas.

Takav stav i takve politike se oslanjaju na argumentaciju,  koju je potpuno kreirala jugoslavensko-srpska historiografija, osmišljavalo i razvijalo pripadajuće obrazovnje, afirmirala na režim oslonjena znanost na tim tezama i uporištima, a održavala i štitila pripadajuća državna politika.

Iz takvoga stava iznjedrena je i srpsko-crnogorska agresija, koju mnogi danas u Hrvatskoj tumače kao jugoslavensku agresiju i agresiju JNA, ne shvaćajući da je takvo preoblikovanje činjenica, samo potvrda otvorenoga nastojanja da se današnji poredak održi i štiti na paradigmi neojugoslavenstva i antihrvatstva, te da je to pravac sutrašnje potpune vrijednosne legalizacije agresije na hrvatski narod kriminalizacijom utemeljitelja današnje njegove države.

Neupitna je činjenica danas da je jugoslavenska ideja izravno  suprotna svakoj hrvatskoj državotvornoj ideji i da je paradigma jugoslavenstva bila okov hrvatske slobode i emancipacije. Jer je uvijek ispod svake takve ideje, u svakoj  operacionaliziranoj državnoj zajednici esenciju politike jugoslavenstva sačinjavala velikosrpska imperijalna politička nakana, koja je po definiciji polazila od nedržavnosti i nepovjesnosti hrvatskog naroda, pa s toga i opasnosti od njegove emencipacije.

Zbog toga su Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj do devedesete godine prošloga stoljeća praktično živjeli u Jugoslaviji a ne u Hrvatskoj, čime su si uzimali potpuno pravo ne dopustiti emancipaciju hrvatske državnosti na tim prostorima.

Kad smo već spomenuli kolegu Juriča, želim istaknuti primjer potpune šizofrenosti u pristupu ovim pitanjima, reakciju kolege Darka Pavičića, poznatog prokatoličkog, gotovo službeno crkveno-hijerarhijskog kolumnista Večernjaka, koji je nakon što je DORH pozvao na ispitivanje kolegu Juriča, naslovio svoju kolumnu pozivom i upozorenjem – ne pakirati Porfiriju! Napisao je praktično panagirik dobrom raspjevanom Porfiriju.

Na tu kolumnu sam regairao, jer je bila krcata neistinama i agitpropovskim podilaženjem otvorenom  neprijateljskom djelovanju protiv hrvatskog naroda, naveo sam primjere toga djelovanja, kao Porfirijev govor u Europskom parlamentu, daleko ubitačniji od samoga pjevanja četničkih pjesama, a ovdje moram navesti još jedan.

Taj isti zagrebački mitropolit SPC-a pred prepunom dvoranom Lisinski, pred okupljenim  hrvatskim Srbima i tzv. antifašistima svih generacija, u društvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i srbijanskoga predsjednika Vučića, pred televizijskim kamerama i cijelim hrvatskim narodom putem njih, drži govor u kome objašnjava da su Srbi i Hrvati – jedan narod.

Nije naglasio – koji?

Treba li pogađati koji smo to mi Hrvati narod po Porfirijevom mišljenju i je li taj jedinstveni narod srpski ili hrvatski, prateći slijed srpskih politika devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća i prisjećajući se događaja iz 1990-1998.godine, a onima s malo dubljim sjećanjem i događaja s početka 1941. godine? Ne, ne treba.

Ali, treba misliti glavom.

Drugi dio analize pod naslovom „Smicanje ustaša“ donosimo u iduću nedjelju.

 

Komentari
Share Button