Hrvatska u principu previše pozornosti pridaje porukama, događajima i provokacijama iz Srbije. Odavno međutim, imam dojam da se javnost, prečesto i sama država na zahtjev medija i novinara, bavi reakcijama na banalne mamce, a da se u tom nizu mamaca i provokacija zanemaruje jedinstveni rukopis -agresivnost i neskriveno neprijateljstvo pa se banaliziraju i jako ozbiljne stvari upakirane u more incidenata.
Moj dobri i jako pametni prijatelj, sjajni književnik mi danas kaže da nema važnijeg pomagača hrvatske vanjske politike od Vučića i njegove vladajuće ekipe u Srbiji. Ima pravo, uz uvjet da šanse koje nam u toj svojoj blesavoj agresivnosti i palanačkoj hajdučiji nude na pladnju, pametno iskoristimo.
To nije samo posao vlade, predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova, nego svih institucija, civilnih i javnih, svakog minimalno razumnog čovjeka u Hrvatskoj, ali smjer i modele djelovanja mora definirati država, dakle vlast.
Dobro je da je država zabranila Vučićev ulazak u Hrvatsku. Loše je što se mrežama masovno distribuiraju krajnje ozbiljne zafrkancije s montažama Vučića i Plenkovića i njihovog navodnog razgovora, gdje Vučić zbog pada ukrajinskog zrakoplova i straha od Rusa te potencijalnog nereda u domaćoj javnosti zove Plenkovića i kaže otprilike – frendu, spašavaj, moramo malo zagužvati s Jasenovcom, u nevolji sam. Plenković smiruje – ne brini prijatelju, sve za tebe!
Valja ovdje naglasiti da ni mušica iz Srbije ne može poletjeti bez ruskog znanja a kamo li gigantski ukrajinski zrakoplov iz totalno nadziranog Niša, pa i to ukazuje na u većini golemu naivnost i zlonamjernost kreatora povezivanja pada zrakoplova i srpskog pokušaja provokacije Hrvatske.
To ljudima iz opozicije, nesklonima Plenkoviću može izgledati simpatično, vrckavo, smiješno, čak i stranački ili osobno privremeno korisno, ali, upravo to i takav pristup zamagljuje modele srpske agresivnosti i relativizira njihovu stalnost i stratešku opasnost. Bilo bi jako poučno znati čiji je autorski rukopis te i takvih montaža, a kladio bih se u puno toga da je potpis pod tim – srpski obavještajni, pa čak i onda kad autori ni ne slute svoju prljavu ulogu.
Agresivnoj državi Srbijii potencijalnom trajnom geopolitičkom razbojniku, koja, da se ne zavaravamo, opstaje ovakva kakva jest, ne zbog potpore Rusije, koja nikada nije imala takvu snagu na Balkanu ali nauditi u širim geopolitičkim igrama i može, i hoće, i ima preko koga u samoj Hrvatskoj, nego zbog volje i geopolitičkih interesa prije svih SAD i Velike Britanije kojima iz nekih razloga treba takav razbojnik i huligan na jugoistoku Europe, mora se odlučnije i osmišljenije suprotstaviti. Jasno razaznavati što su banalnosti, a što ozbiljne stvari.
Ovo s pokušajem marširanja Hrvatskom kao svojom pokrajinom je ozbiljna stvar i nema veze, kako mnogi tvrde, s predprovokacijama pred Dan pobjede. I to je jedan vid banalizacije. S takvim stvarima hrvatska država i društvo treba znati obračunati se.
Ne na retoričko-prepucavačkim razinama, nego sustavnim razumijevanjem, osmišljenim unutarhrvatskim aktivnostima gdje nas tisućama sitnica destabiliziraju godinama potičući unutarnje prijepore i sukobe, s kombiniranim cjelovitim vanjsko-političkim pristupom, na svim područjima. To mora biti posao vrhunskih državnih institucija i službi.
Iz Srbije tu politiku ne kreiraju političke bitange tipa Vulina, nego vrhunski umovi u službi države, a u ovim međunarodnim okolnostima nikako ne treba zanemariti ni ruski rukopis, koga nitko živ ne može izuzeti iz integracije oligarhskog kapitala i političkih procesa na tzv. hrvatskoj desnici zadnjih pet, šest godina kao ni soroševog suparničkog utjecaja na tzv. ljevici.
Ti procesi i sukobi ta dva bloka prilično paraliziraju Hrvatsku i puno više ju ometaju u razvoju nego njihovi nositelji izgledaju moćno. Njima se budale ne mogu suprotstaviti.
Što god tko mislio o Plenkoviću, volio ga ili mrzio, poštovao ga ili ne poštovao, smatrao ga hrvatskim državnikom ili izdajnikom, srpsku agresivnost se ni u neformalnoj, ali ništa manje ubitačnoj mrežnoj komunikaciji u Hrvatskoj ne može zbog toga predstavljati njegovim i Vučićevim igrokazom.
Sjetite se samo srpske obavještajne podvale o dogovorenom ratu Miloševića i Tuđmana, koja je godinama razdirala Hrvatsku i unosila smutnju, služila, i danas služi Bošnjacima muslimanima i njihovim inozemnim sponzorima prenesena na priču Dodik – Čović, gdje je Dodik prefiks a stvarna meta Čović, s isključivim ciljem razbijanja hrvatskog subjektiviteta u BiH, te za totalnu agresiju na Hrvate i Hrvatsku, a na koju su i ratnih godina, i danas, nasjedale mase dobrih i naivnih ljudi.
Pogotovo u Hrvatskoj s relativno nezrelom i neizgrađenom kulturom državnosti, gdje se vrlo lako mogu implementirati i ucijepiti čitavi politički pokreti i pokušaji, kojima svjedočimo još iz predsjedničkih izbora sve do danas, organski vezani za rusko-srpske financijske interese i strateške ciljeve ovladavanja ili bar trajne destabilizacije. Upravo se s tih pozicija histerično osporava minimum povjerenja u hrvatske državne institucije, koje, koliko god davale povoda za nepovjerenje, za opstanak nacije dok se ne izgrade željene, nemaju alternative.
Golemi proruski kapital i personalni interesi nije ispario i nisu isparili iz Hrvatske, u svim su kapilarima samo pritajeni ispod površine sankcija protiv Rusije, a onaj tko je stvarao takvu koncentraciju moći i definirao njene ciljeve, nema sumnje da se zna prilagoditi svim okolnostima i djelovati u njima.
Ništa nema ubitačnije od tako plasiranih narativa, sumnji, a ništa tako dugoročno ne razara odnos poštovanja prema vlastitoj državi od navodne zafrkancije i ismijavanja njenih institucija, pogotovo u ovakvim situacijama kada se na taj način brutalna agresivnost, koja u aktualnoj međunarodnoj konstelaciji vrlo lako može biti i vrlo opasna destabilizirajuća operacija, svodi na igrokaz.
Valja ljude podsjetiti da je najmoćnije narodno oružje protiv totalitarizma kroz povijest bio humor, vic, aforizam, najubojitija kritika satira i komedija. Svi koji pamte doba komunizma u to znaju. Vic i ismijavanje su rušili komunističke moćnike, a nerijetko su upravo tako obavještajno započinjali obračuni među komunističkim moćnicima prije konačne eliminacije. Ismijavanje ruši i najtvrđe zidine, pa je kristalno jasno da se takvog moćnog oružja ne odriču ni planeri i operativci hibridnog rata.
Hrvatska vlada je, koji god bili razlozi za to, makar i ovi iz spomenute montaže, javno Srbiju lupila po prstima i samo bi budali to odgovaralo u Srbiji. Zato je veća blesavost od toga povjerovati u prikazani igrokaz. I u igrokazima se vodi računa ne ispasti gubitnik, a upravo ljudi bez samopouzdanja i kulture samosvijesti padaju na takve perfidne javne kreacije na mrežama, na kojima se sve više vodi žestoka bitka, prvo za dušu i srce ljudi, a onda refleksno i za um.
Dnevnik Nova TV naglašava kako Plenković nastoji smirivati situaciju. Hrvatska ne smije smirivati situaciju niti slati takve signale, niti dopuštati da tako izgleda u domaćoj i međunarodnoj javnosti. Krivac i sudionik smiruje. Hrvatska nema što
smirivati.
Bila bi ozniljna pogreška i totalna relativizacija ove državničke reakcije, sad probleme agresivnog pokušaja nepoštivanja i de facto nepriznavanja hrvatske države svoditi na protokolarnu narav, jer je u ovom slučaju namjerno međunarodni protokol korišten kao instrument plasiranja i iskazivanja daleko opasnijih stvari.
Vučić može biti klipan kakav hoće, ali ljudi oko njega nisu budale, ne bar tolike da nisu znali po kojim se pravilima ulazi u drugu državu, niti bi im palo na pamet to pokušati napraviti Mađarskoj ili Rumunjskoj.
Bila bi katastrofalna državna pogreška sad pod pojmom ” europsko ponašanje” koje ističe hrvatska vlada i mainstream mediji upozoravajući Srbiju, govoriti samo o poštivanju golog komunikacijskog međudržavnog protokola. Ako uvjet za eventualni ulazak Vučića u Jasenovac, Pakrac ili bilo koje mjesto s karte srpske mitomanije bude definiran kao popravni protokolarni ispit, Hrvatska je posrnula i poništila značaj ove zabrane ulaska. Upravo savršene razloge za političku i diplomatsku inicijativu Srbija nudi Hrvatskoj u svome službenom pismu, koje je objavio srbijanski “Danas”.
Srpsko ministarstvo vanjskih poslova u svom zahtjevu-pismu hrvatskom ministarstvu, tražeći od Republike Hrvatske nakon ovog debakla koji su doživjeli, termin, kako navode do 17. rujna za Vučićev posjet Jasenovcu i Pakracu, ističe bezobrazne laži o nekoliko stotina tisuća pobijenih Srba od “nacističke NDH”, prisvajajući monopolnu sućut i nadležnost nad “pobijenim Židovima, Romima” i proglašavajući hrvatsko mjesto Jasenovac srpskim svetim mjestom.
Sam sadržaj srpskog državnog pisma i zahtjeva za odobrenje međudržavnog posjeta srpskom predsjedniku je agresivan i izrazito – anticivilizavijski i antieuropski, ako to ” europski” uopće mislimo bar malo poštovati. To je primarno neeuropski, uz to je protokol gotovo pa banalna stvar.
Na takvo srpsko “europejstvo” svatko tko bar malo drži do sebe, svoga naroda i države nema izbora nego odlučnije nego na pokušaj banditskog ulaska reći – nema ulaska dok se ne opametite i prestanete lagati. Odobriti ulazak Vučiću na tako intoniran i sadržajan protokolarni zahtjev, znači de facto prihvatiti službeno u ime hrvatskog naroda srpske laži i optužbe.
Uz to, Srbiji službeno treba reći da oni, kao sljednici Nedićeve Srbije pod okupacijom Njemačke, nemaju ni povijesno ni moralno pravo, a pogotovo nakon nacionalsocijalističkih brutalnosti, masovnih državnih zločina i agresija devedesetih godina za koje nisu ni pomislili preuzeti odgovornost, bilo kome, a pogotovo Hrvatskoj pripisivati u službenoj međudržavnoj korespodenciji nacističku prošlost i sadašnjost.
Uz to, treba im službeno reći da su pismo i zahtjev uputili pogrešnoj državi, da je Jasenovac hrvatsko mjesto i da može biti samo hrvatska svetinja, da na hrvatskom teritoriju i pod bilo kojom hrvatskom vlasti recentna povijest ne bilježi takvo stradanje Srba i da prije svega, ako ustraju na tome, moraju pronaći zemlju, državu i mjesta s neupitnim međunarodno znanstveno verificiranim podatcima o tom stradanju, te da se toj državi obrate za dopuštenje komemoracije.
Hrvatska to nije.
Konačno, Hrvatska bi morala sa svog teritorija protjerati srpsku mitomaniju i agresivnost poništavajući znanstveno multidisciplinarno uporišta kao Jasenovac, Srb, Jedovno i slične besramnosti koje se protežu i na oslobodilački domovinski rat, jer, postupci kao zabrana ulaska Vučiću, koliko god zabljesnuli nadom i blic povjerenjem, brzo mogu postati potvrda igrokaza ako ne dobiju karakter konzistentne i tvrde državne politike prema nepopravljivom agresoru i međunarodnom lupežu.
Srbija danas nema ni blizu dobre perspektive, a pogotovo ukupno stanje u zemlji, kao Hrvatska. Neposredno stanje je gotovo usputno, ali vrlo pronicavo istaknuo mladi ministar gospodarstva Davor Filipović, osvrćući se na otkazivanje dogovorena posjeta srbijanske kolegice ističući kako Hrvatska postaje regionalno energetsko čvorište u globalnom preslagivanju, dok je Srbija zabrinuta za svoju energetsku budućnost.
Tu priliku Hrvatska mora iskoristiti zbog stvaranje nove projekcije moći, potpuno nedohvatne razbojničkim šapama Beograda, no, u tim projekcijama se mora voditi računa o pritajenim i preoblikovanim golemim resursima već infiltriranim u hrvatski kapilarni sustav kako ta projekcija ne bi dopala u organski iste šape, koje nekoliko godina silovito pokušavaju unijeti institucionalni i politički kaos u zemlji.
Zbog svega toga Srbija kreće agresivnije i ići će još agresivnije prvenstveno na unutarnju destabilizaciju Hrvatske, što nema baš nikakve ritualne veze sa Srbom i Olujom. Ovo je ozbiljnija situacija i namjera.
Koliku god Srbija skrivenu potporu ili prešutnu toleranciju imala u svijetu za takvo lupeško ponašanje, nitko, kolika i kakva god sila bio, ne može od Hrvatske tražiti pristanak na takvo srpsko divljaštvo, pogotovo ako se to njeno ponašanje pametno dovede u vezu s ruskim interesima danas. A nema sumnje da u vezi jest. Valja znati iskoristiti i trenutnu rusku ozloglašenost.
U tom smislu valja slušati moga pametnog prijatelja s početka teksta i srpsku hajdučiju iskoristiti kao adut, njihovu agresivnost kao svoju priliku. Ovo su opasna vremena u kojima ništa nije za podcjenjivanje, vremena u kojima se ozbiljne stvari nikako ne smiju koristiti u dnevno-političke svrhe, pa bi uz vlast koja prirodno snosi najveću odgovornost za stanje u zemlji, to morali imati na umu svi akteri javnog i političkog života, ali i svi razumni ljudi u Hrvatskoj, posebno, ponavljam, s iskustvom političkih procesa i događaja od predsjedničkih izbora do danas.
Marko Ljubić/ Foto: Tanjug SS
