Hrvatski svjetski kongres još jednom je demonstrirao svu tezgarošku narav članova rukovodstva te zvučne organizacije. Organizacije s velikim upitnicima po pitanju legitimosti i stvarnog programsko- organizacijskog utočišta milijunima Hrvata izvan Hrvatske.
Zatražili su od svoje države bolje povezivanje iseljenih Hrvata i šest zajamčenih mjesta u Saboru. Republici Hrvatskoj, svojoj državi se obraćaju kao stranoj državi i time iskazuju potpuni nedostatak znanja i svijesti o elementarnim osnovama nacionalne državnosti.
Obratite pozornost na obrazloženja zahtjeva:
“Nerazumno je i štetno da hrvatsko izvandomovinstvo ima manja prava od nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj” kažu vrli hrvatski svjetski kongresnici, naglašavajući da očekuju šest saborskih mjesta za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Prvo, ti ljudi očito blage veze nemaju da je krajnje štetno, strateški vrlo opasno i razarajuće uopće uspoređivati politička prava većinskog naroda i specifična politička prava nacionalnih manjina, koje uopće ne bi smjele imati posebna politička prava izvan temeljnih prava većinskog naroda i općih političkih prava državljana u unitarnoj državi.
Ovakvim obrazloženjem HSK pristaje na podjelu Republike Hrvatske na više izvornih političkih nacija, što je od pamtivjieka san svakog aspiranta na hrvatske životne prostore, a u ustrojbenom smislu, to je suprotno temeljnim ustavnim vrednotama i prag federalizacije Hrvatske. Upravo zbog ovakvog pristupa imamo godinama neviđeno divljanje političkog srpstva u Hrvatskoj.
Drugo, ti ljudi uopće ne razumiju da u političkoj i pravnoj terminologiji, kada su u pitanju temeljna politička prava ne postoji “izvandomovinstvo”, “dijaspora”, “iseljeni ili neiseljeni” Hrvat, nego samo i jedino – hrvatski državljanin. Na toj kategoriji, na sadržaju i pojmu “državljanin” jedino i isključivo se stječe jednako i jedinstveno izborno pravo, birati i biti biran.
Treće, HSK ovim zahtjevom pokazuje da je u izravnoj funkciji legalizacije neviđenog političkog obespravljivanja polovice hrvatskog naroda provedenog tijekom cijelog 20. stoljeća, koje je nastavljeno neispravljanjem te goleme nepravde, zatim njenim ozakonjivanjem u suvremenoj Hrvatskoj.
Jer, tražiti za “izvandomovinstvo” šest zajamčenih mandata u sadržajnom smislu nema nikakve razlike u odnosu na danas ozakonjena tri mandata, jer i u jednom i u drugom slučaju HSK pristaje na getoizaciju milijuna Hrvata i njihovo trajno političko, ali i identitetsko udaljavanje od Hrvatske.
Zato potpuno cinično i prosjački izgleda njihova molba državi koju prirodno baštine kao svoju, da se učini više na “povezivanju”.
Ma kakvom to povezivanju, kad se službeno i potpuno nelegitimno odriču prava na upravljanje tom državom, jačajući upravo na taj način silnice i nasljednike politika i režima, koji su nastojali svim sredstvima uništiti svaki zametak Hrvatske, a to upravo uz nesvjesnu pomoć ovakvih kao HKS, rade i danas.
Jedino moguće rješenje je preuzeti potpuno političko pravo i sukladno tome odgovornost za svoju državu pa umjesto apela i zamolbi, figurativno prosjačenja, sam odlučivati o svemu pa i “povezivanju”.
Ovako, posve sukladno potpuno folklornoj i tezgaroškoj naravi dijela pojedinaca, koji se kriju ispod zvučnoga imena, a ustvari su najčešće eksponenti političkih stranaka i grupnih interesa u Hrvatskoj, što je posve nespojivo s pojmom HSK-a, imamo zahtjev da se njima i njima bliskima osigura mjesto u Saboru.
Hrvatski narod, odnosno hrvatska politička nacija ima pravo i mora biti ostvarivo, na svih 151 mandat u Saboru, bez ikakvih specifičnosti i izmišljenih prava na temelju etničkog podrijetla ili prebivališta. Tek tada ćemo imati Republiku Hrvatsku na sliku i priliku hrvatskog naroda i nikoga neće trebati “povezivati” zapravo ga udaljujući od njegove domovine.
Na žalost, organizacija koja je ambiciozno zamišljena upravo kao odgovor na neviđeno obespravljivanje hrvatskog naroda, postala je, svjesno ili nesvjesno, nasljednik antihrvatskih političkih ideja, a zahtjevi koje su iznijeli dostojni su Budimira Lončara ili Milorada Pupovca.
