Pupovčeva moć ne proizilazi iz koalicije s HDZ-om, kako to danas zapjenušani antihadezeovci ili navodni osloboditelji nacije od „duopola“ vrište, nego iz koalicije s antifašizmom i upornog ponavlja teze o “grijesima otaca”, a s ciljem da Hrvatska onemogući ili poistovjeti s NDH.
Milorad Pupovac već najmanje dvije godine u svakoj prigodi i razgovorima o domoljublju u Hrvatskoj, koristi sintagmu – ustavni patriotizam.
S obzirom na to da se ne radi o intelektualno zapuštenoj, ponajmanje lakomislenoj osobi, ali ni o intelektualno nadmoćnoj osobi kako se često doima zbog zapuštenosti i neznanja osporavatelja te s obzirom da se oko te sintagme desnica borbeno pjenuša pa Pupovcu nema relevantnog odgovora, držim važnim naglasiti nekoliko stvari. Pogotovo jer je Pupovac upravo „ustavni patriotizam“ odabrao kao uzor domoljublja.
Pojam „ustavni patriotizam“ prvi je u političku filozofiju, s tim i u znanstveni i praktični diskurs promovirao njemački filozof Dolf Sternberger 1979. godine u uvodniku Frankfurter Allgemeine Zeitunga, poznatijem u Hrvatskoj danas kao FAZ-u (sjetite se neposrednih nevolja s intervjuom Marka Perkovića Thompsona koga su, ili neoprezno ili glupo, a ne isključujem ni druge motive, koristeći svoju bliskost s Thompsonom i krugovima oko njega, uvukli u tu priču ugledni hrvatski poslovnjaci iz Njemačke).
Nekoliko godina nakon Sternbergera, pojam ustavni patriotizam je uzdigao na prvorazrednu filozofsku razinu Juergen Habermas, koji je razradivši ideju ustavnog patriotizma stvarajući od nje svojevrsnu njemačku, i ne samo njemačku, društvenu, filozofsku, a prije svega političko-društvenu paradigmu.
Habermas je pomalo pragmatično i pomalo taktizerski svoje shvaćanje ustavnog patriotizma javno iznio 1986., sedam godina nakon Stornbergera, čija ideja iz uvodnika FAZ-u nije izišla iz uskih intelektualnih krugova i nije čak ni u njima naišla na značajniji odjek.
Teško je razlučiti što je Habermasa baš u tom trenutku potaknulo, no ne može se zanemariti činjenica da je njegov filozofski koncept ustavnog patriotizma nastao nakon snažnog istupanja tadašnjeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera, godinu dana ranije i to 8. svibnja povodom 40. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata.
Weizsäcker je 8. svibanj proglasio Danom oslobođenja Njemačke i založio se za koncept novoga identiteta utemeljenoga na ustavnom poretku, a ne na nacionalnom naslijeđu.
Njegova izjava je izazvala burne intelektualne i opće reakcije u Njemačkoj, pogotovo jer je usprkos svoj krivnji, koja se generirala nad njemačkim narodom zbog uloge Njemačke u Drugom svjetskom ratu i zloćudnosti nacionalsocijalizma Adolfa Hitlera, postojala snažna svijest u samom njemačkom narodu o tome da je Njemačka neproporcionalno kažnjena, što stradanjima u završnici rata, što globalnom kriminalizacijom i prijezirom, što podjelom zemlje i nadzorom pobjedničkih politika i vojnih snaga.
U to vrijeme postojala je BRD i DDR, no ubrzo je snažnom medijsko-političkom i institucionalnom kampanjom postala pretežita suglasnost s porukom njemačkog predsjednika, inače iz CDU-a.
Rasprave u njemačkom društvu, svakako ne bez poticaja tadašnje Kohlove politike, vodile su se oko nužnosti definicije modernog njemačkog kulturnog i prije svega političkog identiteta u međunarodnom okruženju, jer je već tada postojala golema neravnoteža između njemačke gospodarske globalne moći i političkog statusa i utjecaja. Naglasak u tim raspravama je bio kako pronaći temelj modernog njemačkog identiteta i na taj način blokirati percepciju zloćudne prošlosti, koja je gotovo u potpunosti obilježavala njemački narod i radila velike probleme afirmaciji njemačke globalne moći.
Nema sumnje da se upravo na tom planu tražio i model, kako stvoriti europsko ozračje za postavljanje političkih međunarodnih zahtjeva za ujedinjenjem Njemačke, pa je upravo zbog toga gotovo nemoguće zanemariti tajming Habermasove reakcije i razrade teorijsko-filozofskog koncepta „ustavnog patriotizma“ samo nekoliko godina, kako će vrijeme brzo pokazati, uoči ujedinjenja Njemačke.
Zato je teško izbjeći pretpostavku da je taj koncept imao, usprkos Habermasovog akademskog globalnog utjecaja prvenstveno u ljevičarskim filozofskim krugovima, svoj državno-politički supotpis tadašnje njemačke konzervativno-liberalne koalicije Kohla i Genschera, jer je bilo očito da se na samome nacionalnom principu Njemačka nikada neće moći ujediniti i prestati biti izvor sumnji najvažnijih političkih sila svijeta, među kojima je, ne po globalnom utjecaju, ali po presudnosti u odlučivanju prvenstveno zbog izloženosti Njemačkoj, bila Mitterrandova Francuska.
Nema nikakve sumnje također da je sintagma „ustavni patriotizam“ nastala kao izraz povijesne krivnje njemačkog naroda i društva te kao način zaobilaženja globalne percepcije krivnje, o čemu možda ponajbolje svjedoči naizgled banalna činjenica da je rodonačelnik te sitnagme i ideje Dolf Sternberger iz svoga imena izbacio slovo „A“, pa je umjesto Adolf postao Dolf, pokušavajući i na taj način osobnim primjerom pokazati gnušanje prema Hitleru i svemu što je on personificirao.
U tom kontekstu je valjda motivacija Pupovčevoga inzistiranja na ustavnom patriotizmu u Hrvatskoj danas jasnija, nakon svih silnih nastojanja da se današnja hrvatska država prvo onemogući, a kasnije poistovjeti s NDH i produciranom krivnjom, ne režima, nego naroda, pri čemu kao jedina altrenativa hrvatskom narodu ostaje otvorena stupica – antifašizam sa svim jugoslavensko-komunističkim i srpskim naslijeđem. To je pozicija, ili si antifašist, ili si fašist.
No, ustavni patriotizam je prvenstveno potvrda povijesne krivnje i trajno izvorište sumnje u narav hrvatskog naroda. Međutim, Pupovac je tu na tankom ledu i filozofski i praktično.
Prvo, ne treba nikome objašnjavati da je propagandno-politički globalni koncept srbijanske politike pred pripremu vojne agresije 1991. godine bio upravo pod svaku cijenu usidriti Republiku Hrvatsku na već stvorenu percepciju neonacističke državne ideje, a svaki pokušaj osamostaljenja Hrvatske, kriminalizirati i predstaviti kao potencijalnu globalnu opasnost ističući u prvi plan pronacističku narav samog hrvatskog nacionalnog identiteta.
Kako je Njemačkoj na globalnom planu trebalo suzbiti nacionalnu identifikaciju i prekinuti svaku vezu s pojmom „nacionalno“, tako je na mikroplanu trebalo suzbiti i uništiti razvoj hrvatske političke nacije i njeno državno-političko definiranje.
Kad to nije uspjelo vojno-politički, moralo se nastaviti destabilizacijskim i destruktivnim modelima. Zbog toga se neformalno model „ustavnog patriotizma“ primjenjuje u Hrvatskoj praktično od njenoga osamostaljenja, o čemu ponajbolje svjedoči definicija države kao nacionalne države hrvatskog naroda u izvorišnim, formalno neobavezujućim, osnovama Ustava, a sveukupna razrada pa i definicija države u normativnom, obavezujućem, dijelu – kao građanske države.
Razlika je u tome što je Njemačkoj primjena građanske paradigme ili ustavnog patriotizma višestruko koristila, koliko u pravcu izvoza te paradigme zajednici ekonomski ovisnih malobrojnijih naroda oko sebe, toliko i pogotovo na unutarnjopolitičkom planu, gdje se moglo s obzirom na brojnost njemačkog naroda i rast njihove ekonomije bezbolno uključiti milijune stranaca, bez ikakve obveze otvaranja specifičnih manjinskih pitanja, a Hrvatsku taj koncept može samo uništiti zbog malobrojnosti naroda i izloženosti globalnim procesima na koja ne može imati važniji utjecaj. Taj koncept je pogotovo Hrvatskoj opasan u bilo kakvom kontekstu bliske organske suradnje sa Srbijom i zemljama u jugoistočnom okruženju, gdje nitko više ne smije zanemariti vrlo snažnu islamsku komponentu.
Drugo, Pupovčeva i srbijanska nastojanja imaju snažno uporište u naslijeđenoj postkomunističkoj internacionalističkoj strukturi sa snažnim otporom prema svemu nacionalnom hrvatskom, pa je efekat njemačkog ustavnog patriotizma i potencijalnog ustavnog patriotizma u Hrvatskoj, nužno suprotan za većinski narod. Iz više razloga, ne samo gore navedenoga.
Njemčaki filozofi, među kojima je svakako najznačajniji Habermas, doprinijeli su stvaranju filozofsko-teorijskog koncepta, koji je pripomogao novoj integraciji njemačke nacije, iako prikriveno i zaobilazanim putem, čak i ako im sasvim moguće to nije bila primarana namjera, a ustavni patriotizam, koji zagovara Pupovac u Hrvatskoj, a ima uporište u čitavom nizu socijalno-kulturoloških i akademskih krugova, nezanemarivom izbornom tijelu anacionalne provenijencije, koje se povezuje sa svim vrstama ljevica u Hrvatskoj danas, od SDP-a do „Možemo“ ili „Pametno“ recimo, motiviran je razgradnjom same ideje hrvatske nacije.
Kada govorim o integraciji njemačke nacije, valja naglasiti temeljnu opću slabost i kontradikciju Habermasovoga koncepta, koji polazi od ideje stvaranja novog identiteta s očitim polazištem zanemarivanja ili nestajanja nacionalnog koncepta integracije i internacionalizaciji toga koncepta. To je u grubom tzv. građanski koncept univerzalno primjenjiv s idejom globalne jednakosti. U takvom konceptu uvijek je najbrojniji i najjači akter povlašten.
Taj model. iako izgleda na prvi pogled privlačno, usporediv je s Miloševićevim srpskim modelom unitarne ili građanske Jugoslavije, ili s modelom građanske Bosne i Hercegovine bošnjačkog rukovodstva, gdje po definiciji i prirodnom tijeku stvari brojniji narodi pod krinkom nacionalne neutralnosti i građanske jednakosti, s vremenom istiskuju ili potpuno zagospodare takvim državnim zajednicama, završno s uništenjem malobrojnijih naroda.
Priča o „ustavnom identitetu“ ili „ustavnom patriotizmu“ tu dolazi na prag činjenice da ustavi ne padaju s Marsa, nego nastaju u konkretnim političkim okolnostima s točno određenim praksama i namjerama onoga tko donosi ustave ili promjene ustava. Europa ne može postojati na konceptu ustavnog patriotizma, jer bi to omogućilo potpunu dominaciju najbrojnijih naroda, a ispod krinke europske građanske jednakosti skrivala bi se stvarna integrativna pripadnost i moć na nacionalnoj osnovi, koju nikakva građanska paradigma ne može nadomjestiti ili istisnuti.
Zar je Francuska manje francuska zbog toga što je definirana kao građanska država?
Zato je svjesno ili ne, svaki pristanak na isključivo građansku paradigmu ili koncept ustavnog patriotizma u Hrvatskoj izrazito antihrvatski i potpuno neprihvatljiv. Dok Nijemcima nudi razvoj nacije, Hrvatima jamči nestanak.
Pupovac je na tankom ledu u konačnici i filozofski, jer bi mu prvi Habermas, a pouzdano znam i neki od najvažnijih bivših praxisovaca i pripadnika tzv. Frankfurtske škole političke filozofije u Hrvatskoj danas oštro zamjerili s jedne strane promociju ustavnog patriotizma i građanske paradigme, a s druge strane promociju etničkog ekskluzivizma. Jedno s drugim ne ide, nigdje i nikada. Ako bi se Pupovac načelno pridržavao ustavnog patriotizma, morao bi odmah zatražiti brisanje specifičnog političkog statusa srpske nacionalne manjine u Ustavu, te ukidanje prava na izbor posebnih srpskih zastupnika u Hrvatski sabor, ali i u sve javne institucije.
Naime, Habermas je razvijajući koncept ustavnog patriotizma snažno zagovarao tu ideju kao jednu posve novu vrstu identiteta i integrativnosti europskih nacija, zagovarajući odustajanje od tradicionalnih obliježja tzv. krvi i tla, odnosno nacionalne identifikacije, koja je bila i ostala pretežita u svim europskim narodima, bez obzira na njihovo ustavno i deklarativno određenje.
U tom konceptu nema mjesta za nacionalne ekskluzivitete, bilo većinskog naroda, bilo nacionalnih manjina, pa bi, ako se Pupovac uporno poziva i kako kaže odgaja svoje kolege u pristupu javnosti i hrvatskim državnim institucijama u SNV-u, uz ustavni patriotizam, prvu pouku koju bi ima trebao reći – da ne smiju javno, politički i institucionalno u Republici Hrvatskoj istupati kao Srbi ili primjerice biti izabarani u Hrvatski sabor kao Srbi.
Autentični ustavni patriotizam to isključuje.
S druge strane, jasno je zašto Pupovac nameće to kao prihvatljivu političku paradigmu, pogotovo nakon intelektualne i akademske propasti Pusićkinih i inih nadriteorija o političkom pravu ljudi na temelju sintagme „poreznih obveznika“ ili zbog neobranjivosti trajnoga održanja političke diskriminacije državljana prema mjestu prebivališta i s konceptom isključive građanske paradigme. I
sti su razlozi i posve ista motivacija, kao i Pupovčevom ustrajavanju na proslavi u Srbu ili na mitu o Jasenovcu, te na integrativnoj kulturološkoj i identitetskoj simbiozi antifašizma i srpskog identiteta u Hrvatskoj. Pupovcu ni dvadeset mandata u hrvatskom Saboru po etničkom principu ne bi pomoglo da trajnije opstane sa svojim realno antihrvatskim političkim djelovanjem, niti bi naudilo Hrvatskoj da nema snažne političko-socijalne i kulturološke strukture pod paradigmom antifašizma, koja u ovome trenutku na različite načine drži paraliziranom Hrvatsku i praktično u ovome ili onome obliku ima pretežiti udio u svim društvenim i državnim sustavima u zemlji.
Držeći se Srba i Jasenovca, Pupovac ostvaruje organski savez s moćnom socio-političkom i društvenom strukturom u Hrvatskoj, koja mu daje moć na programskoj platformi antifašizma.
Njegova moć ne proizilazi iz koalicije s HDZ-om, kako to danas zapjenušani antihadezeovci ili navodni osloboditelji nacije od „duopola“ vrište, nego iz mogućnosti da i bez koalicije sa suparničkom političkom stranom postigne sve što poželi. Ta antifašistička paradigma drži Hrvatsku usidrenom na negativnom stvarnom i pogotovo percepcijskom naslijeđu NDH i istiskuje utemeljenje suvremene hrvatske države i obrambeni rat protiv srpske agresije, trajno jačajući na tisuće načina kolektivni osjećaj krivnje hrvatskog naroda zbog “grijeha otaca”.
Zato je Pupovcu pitanje opstanka održati priču o Srbu, zato mu je pitanje opstanka, ne njemu osobno, nego ideji koju zastupa, umjesto u Kninu na Dan pobjede, biti uz „svoj narod“ u nekom srbijanskom mjestu, rame uz rame sa svim srpskim nacionalnim i državnim institucijama i promicati mit o genocidnosti hrvatske oslobodilačke vojne akcije. Isto kao što se baš ništa neće promijeniti ako i dođe u Knin ili u Kolonu sjećanja u Vukovaru.
Ne može drugačije ojačati uvjetovanost današnje hrvatske tzv. antifašizmom i ojačati hrvatsku „genetsku“ krivnju, po uzoru na sličnu krivnju njemačkog naroda, niti relativizirati događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća.
Na ruku Pupovcu u ovome trenutku ide i način osporavanja njegovog djelovanja i totalno neznanje i primitivizam navodnih nacionalnih snaga, a jako mu pomažu i nadriznanstvene teorije o narodima, nacijama, i narodnim i nacionalnim manjinama, te na tom modelu neustavnosti izbora i entičkog zastupanja manjina u Saboru, s kojima smo suočeni u zadnje vrijeme i čiji je promotor i zastupnik Karolina Vidović Krišto.
Ne bi bio problem to što Karolina zastupa da je to samo njeno mišljenje i da je ona zanemariva. Problem je u tome što to onda prihvaća i jedna nezanemariva skupina ljudi i dijela naroda, koji u političarki Vidović Krišto vide novu nadu i rješenje frustracija, a nije nebitno što se nakon njenih potpuno pogrešnih stavova i „ekspertiza“ na to lijepe i Škorini zastupnici u Saboru, kao dr. Milan Vrkljan, ( dr sc. medicinskih znanosti) koji dodatno banaliziraju političke ideje i koncepte, izravno služeći na taj način Pupovcu, koji nadmoćno njima briše podove i ruga se ideji hrvatske nacionalne emancipacije, koja je spala na takve protagoniste i njihove banalne inicijative.
Potpuno netočnim i politički štetnim usmjeravanjem fokusa na neustavnost XI. i XII. Izborne jedinice, Karolina Vidović Krišto pokušava dokazati da je Ustav neustavan, umjesto da se pozabavi samim kontradikcijama Ustava koje generiraju takvu ustavnost državnoga poretka, a Škoro i njegovi „zekanovići“ s obzirom da nemaju blage veze o tim pitanjima, onda kao papagaji ponavljaju i ispadaju smiješni i topovsko meso Pupovcu, koji može mirno spavati pred takvim osporavateljima, jer ispada vanzemaljac i superintelektualac, iako nije ni jedno ni drugo.
Ovdje smo pokazali koliko je on dosljedan i koliko potpuno pogrešno koristi sintagmu ustavnog patriotizma, te koliko je ranjiv njegov položaj, teorijski, politički i pogotovo strateški.
Nemam sumnje da Plenković po definiciji zna i mora znati što se krije iza Pupovčevog koncepta ustavnog patriotizma, što čini nebitnim Karolinine teorijske egzibicije ili Vrkljanovo blamiranje, jer u Plenkovićevim rukama je pravac razvoja državno-političke paradigme u Hrvatskoj, na čemu će bez obzira na sve drugo što napravi i što je napravio, ostati zapamćen ili kao državnik ili kao jedan u nizu prolaznika.
Toj paradigmi nikako ne može presudno smetati to što je u ovome trenutku Pupovac državno-politička i ustavna, da ne kažem „ustavno-patriotska“ činjenica i ostvarivanje saborske većine s njim, barem ne u mjeri koliko bi razvoju i stabilizaciji hrvatske državne infrastrukture na konceptu nužne političke nacije smetalo da konce u rukama drže egzibicionisti i neznalice, koji svojim djelovanjem od Pupovca rade filozofa i planinu, ili žrtvu.
Vrijeme je pameti i znanja, a ne divljaštva, a s obzirom na izazove, vrijeme je državnika, a ne prolaznika.
Marko Ljubić/Foto:FaH
