Marko Ljubić: Zašto se Milanović lažno titulira kao “vrhovni zapovjednik”

19 ožujka, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Zorana Milanovića se ne može u javnoj i službenoj komunikaciji predstavljati i titulirati nazivom “vrhovni zapovjednik Oružanih snaga”, a pogotovo je netočno uz njegovu funkciju dopisivati ” i vrhovni zapovjednik” uz navođenje funkcije “predsjednik Republike”.



Ured Predsjednika Republike u mandatu Zorana Milanovića javnosti se obraća službenim priopćenjima u kojima se stoji:

“Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga….” pa se navodi odluka, stav ili bilo kakva reakcija vezana za aktualne događaje.
Zoran Milanović je trenutno “predsjednik Republike” i tako se može titulirati u javnoj komunikaciji, a ne “i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga”.

Navodeći uz “predsjednik Republike” ovo “i vrhovni zapovjednik oružanih snaga” – Milanovića se predstavlja s dodatnom funkcijom i nadležnošću, koja je uvjetovana i sastavni je dio funkcije i nadležnosti predsjednika Republike.

Zorana Milanovića se ne može u javnoj i službenoj komunikaciji predstavljati i titulirati nazivom “vrhovni zapovjednik Oružanih snaga”, a pogotovo je netočno, nepravilno, ali i tendenciozno s opasnom političkom konotacijom uz njegovu funkciju dopisivati ” i vrhovni zapovjednik” uz navođenje funkcije “predsjednik Republike, jer to bi značilo da je Milanović uz to što je predsjednik Republike, odvojeno i neovisno o tome, i vrhovni zapovjednik.

Bit je stvari u tome da su sve Milanovićeve nadležnosti definirane funkcijom predsjednika Republike, pa i vrhovno zapovijedanje. Isticanje vrhovnog zapovijedanja izvan, ili uz, funkciju predsjednika Republike znači i samo može značiti uzurpaciju ovlasti.

S obzirom da je Ustavom Republike Hrvatske u okviru nadležnosti funkcije predsjednika Republike, uz vrhovno zapovijedanje Oružanim snagama, pobrojan niz nadležnosti i sunadležnosti, sve uvjetovanim nizom okolnosti i sustavnih suodgovornosti, očekivano bi bilo da onda iz Ureda predsjednika Republike napišu
otprilike ovako:

“Predsjednik Republike, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, skrbnik usklađenog djelovanja državnog poretka, zastupnik Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu, skrbnik neovisnosti i cjelovitosti zemlje, čuvar mandata predsjednika Vlade…” (jer daje mandat za sastavljanje Vlade).

Uz to bi trebalo, ako će aktualni djelatnici Ureda i predsjednik Republike u ime koga se javno i službeno komunicira biti dosljedni potpisivanju “i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga”, navoditi i da predsjednik raspušta Sabor, raspisuje izbore, raspisuje referendum, a s obzirom da potpisuje sve zakone, trebaju uz funkciju Zorana Milanovića staviti i – zakonodavac.

Što bi u stvarnosti značilo kad bi djelatnici Milanovićevog ureda tako potpisivali njegovu aktualnu funkciju i nadležnost? Značilo bi da je Zoran Milanović u biti car, Hrvatska umjesto republike, carevina apsolutističke naravi.

Takav narativ smo mogli čuti od Mislava Kolakušića tijekom nekoliko predizbornih kampanja, no njega, ako isključimo skpinu neukih sljedbenika, većina ljudi drži likom koji redikulizira poliku, pa to uz činjenicu da nije imao nikakvu odgovornost u državnom poretku, nije izazivalo ozbiljnu pozornost, nego podsmijeh.

No, kad čovjek preuzme funkciju predsjednika Republike s takvim ambicijama i narativom, to nije više zabavno. To je izrazito opasno, destruktivno, u političkoj i najširoj javnosti izaziva dojam i osjećaj s posljedičnim konkretnim odnosom ljudi da je Republika Hrvatska igračka, neozbiljna činjenica, banana država i – slučajna država.

Gledajući Milanovićevo ponašanje danas u kontekstu njegovog ukupnog političkog rukopisa, vidljivo je da je njegovo ponašanje sve samo ne stvar impulzivnosti, karaktera ili nepredvidljivosti. To je u bitnome krajnje konzistentno i vrlo, vrlo destruktivno ponašanje, da ne koristim teže a zaslužene termine.
Dosljedno čitati način predstavljanja Zorana Milanovića sobom nosi uočavanje niza rušilačkih implikacija, koje treba gledati kao jedinstvenu platformu političkog djelovanja od trenutka inauguracije.

Ne bi bila potrebna ni Vlada, ministri, kakav ministar vanjskih poslova, obrane, policije, pravosuđa, kakav Sabor, predsjednik, kakvi bakrači.
A potpuno isto je utemeljeno pisati “i vrhovni zapovjednik oružanih snaga”, kao i “zakonodavac” ili “ustavotvorac”, jer predsjednik Republike završno potpisuje i Ustav.

Jer, u ustavom i zakonom uređenim okolnostima predsjednik Republike zapovijeda oružanim snagama, donosi i proglašava zakone, odlučuje o ratu i miru, imenuje i razrješava.

Zašto onda djelatnici Ureda predsjednika Republike uz funkciju Zorana Milanovića dopisuju ” i vrhovni zapovjednik oružanih snaga”, a ne dopisuju recimo ” i zakonodavac”, ili ” i vrhovni skrbnik usklađenog djelovanja državnog poretka”? Zašto ovo “vrhovni zapovjednik” ističe i sam Milanović predstavljajući se u javnom obraćanju?

Prilično je lako to zaključiti ,poznajući politički profil Zorana Milanovića, ali i njegov karakterni psiho-profil analizirajući njegovo javno političko ponašanje od kada je prisutan u hrvatskoj političkoj javnosti.

To bi bio manji problem, iako nije zanemariva opasnost od čovjeka kome se, figurativno rečeno, njegova košulja, dvorište, prava svih vrsta, čine kratkim, neodgovarajućim i koji ima dojam i osjećaj da vrijedi i polaže pravo na puno više i šire.

No, daleko je veći i potencijalno razorniji problem kad takva osoba djeluje u konkretnim okolnostima, koje tu njegovu tendenciju i profilnu crtu dovode u latentni sukob s njegovom obavezom da brine o usklađenom i stabilnom funkcioniranju državnog poretka.

Još ako se tome dodaju snažni krizni efekti i potencijali na koje gotovo da državni poredak ne može preventivno utjecati, kao što su pandemija, rat u okruženju, međunarodni sukobi svih vrsta, elementarne nepogode, a svemu tome se pridodaju i ustavno-zakonske nedorečenosti i slabosti koje generiraju krizne posljedice u funkcioniranju poretka, onda se to mirne duše može nazvati – tendencijom, ali i činjenjem koje ugrožava funkcioniranje države i društva.

Predsjednik Republike ne može doslovno ništa zapovijedati, niti o bilo čemu samostalno u današnjoj hrvatskoj državnoj strukturi može odlučivati. Čak ni o djelatnicima svoga Ureda, koje samostalno bira, ali za njihovo funkcioniranje veću realnu nadležnost ima Sabor, koji može kad god većina hoće donijeti odluku da za djelovanje Ureda predsjednika Republike ne predvidi kunu u proračunu.

Zato je u prilično destruktivnom djelovanju Zorana Milanovića od trenutka preuzimanja funkcije predsjednika Republike, pozivanje na nadležnosti apstrahirane iz cjelovitosti ustavno-zakonskog poretka, iznimno opasan presedan i iskorak kojim se javnosti ciljano lažno predstavljaju nadležnosti i prava isključivo u funkciji destabilizacije državnog poretka.

Sviđalo se nekome ili ne djelovanje Vlade, predsjednika Vlade, ministara, Sabora, predsjednika Sabora te ostalih nositelja državnih funkcija, predsjednik Republike se ni stvarno ni formalno ne smije ponašati ovako kako se ponaša Zoran Milanović.

On se ciljano, s očitom političkom namjerom lažno javno predstavlja, donosi neustavne i nezakonite odluke, otvoreno zagovara takvo ponašanje i odluke i u konačnici otvoreno krši svoju ustavnu i ustavne obveze. To je činjenica i to nema apsolutno nikakve veze s HDZ-om i koalicijskim partnerima, niti bi se to što Milanović radi smjelo vrednovati sa stajališta “pro” et “contra” bilo koje političke stranke.

Radi se o opasnom udaru latentne naravi na državni poredak, a jedna od tri temeljne obaveze predsjednika Republike je briga za usklađeno i stabilno funkcioniranje državnog poretka.

Marko Ljubić/Foto: pxll


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •