U četvrtak dana 10. srpnja 2025. na svojoj 106 sjednici Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o osnivanju Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Odluka Vlade Republike Hrvatske, Vlade Andreja Plenkovića o osnivanju Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, civilizacijski je najznačajnija odluka od stjecanja slobode, od stjecanja neovisnosti u Hrvatskoj do danas.
U Brozovoj Jugoslaviji, o tom pitanju, o ubijanju desetaka tisuća vojnika NDH i civila koji su se s njima povlačili, vojnika, koji su Brozu na riječ položili oružje nije se smjelo ništa javno reći. Broz, masovni ubojica, postao je „najveći sin naših naroda i narodnosti“.
Po stjecanju slobode, kad je istina o rovovima i Hudim jamama u koje je bačeno i žive zazidano desetke tisuća ljudi javno komentirana, sljedbenici „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ otišli su korak dalje.
Pravdali su zločin različitim izgovorima, da ih je stigla zaslužena kazna, da je to čin odmazde, da je prije bio Jasenovac pa onda Bleiburg, it. kako bi se političkim pritiskom i nametanjem krivnje žrtvama, politički zaštitilo njihove ubojice i a time i njihovo političko nasljeđe, na kojem se političkom nasljeđu i danas u Hrvatskoj temelji znatan dio vlasti i najveći dio medijske scene, koji na tom i takvom nasljeđu jedu kruh svoj svagdašnji.
I onda i sada, i nama i njima, jasno je da desetine tisuća tih mladića nije bilo ni za što krivo ni odgovorno. Oni su ubijeni i bačeni u jame samo zbog toga što su željeli Hrvatsku državu, pučkim rječnikom rečeni „da im se sjeme zamete.“
Pobjedničkoj vojsci pripadaju časti i odličja, poraženoj pravo na život. Mrtvima i kod jednih i kod drugih pravo na grob i grobni identitet.
To da su krive žrtve, a ne ubojice i danas je na javnoj sceni u Hrvatskoj, kako bi se politički onemogućio svaki pokušaj ekshumacije i dostojanstvenog pokopa žrtava, što je na žalost rijedak slučaj u svijetu i ljudski i civilizacijski nezamislivo, što Hrvatsku čini kvazi demokratskim društvom.
Tuđman je svoju Hrvatsku temeljio na „pomirbi zavađenog hrvatstva i jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske“.
Suprotno od toga Milanović je pokušao sve vratiti na početak. „Mi ili oni“ rekao je Milanović s premijerske pozicije. Na Milanovićevo uvjetovanje 2000. kod promjena Ustava RH ugrađena je diskriminirajuća i sramotna odredba članka 45. Ustava Republike Hrvatske kojom je Iseljena Hrvatska isključena iz političkog života Hrvatske. Ta sramotna odredba je i danas u Ustavu Republike koja se hrvatskom zove, iako je kontradiktorna ostalim odredbama upisanim u Ustavni tekst i suprotna međunarodnom pravu.
Stoga je Odluka o osnivanju Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih nakon drugog svjetskog rata veliki korak, i veliki znak da se odmičemo od ideologija prošlosti u ime kojih se masovno ubijalo, zatvaralo, progonilo, znak da će desetine zemnih ostataka Hrvata koje je u rovove i jame bacila mržnja biti ekshumirane i dostojanstveno pokopane.
Bit ćemo bolji ljudi, mirnije i tolerantnije društvo, društvo bliže istini o svojoj prošlosti. “Istina je pod zemljom“ rekao bi Andrija Hebrang.
Mir mrtvima, Mir među živima
Nakon usvajanja Odluke na Vladi, predsjednik povjerenstva Ivan Penava imao je intervju na HTV-u u središnjem Dnevniku u kojem je jednostavnim i razložnim rječnikom javnosti rekao ono što je trebao reći, da je riječ o nadasve ljudskoj i civilizacijskoj zadaći, izvršenjem koje prestaje dosadašnja hrvatska civilizacijska sramota.
Ivan Penava je imenovanjem na mjesto Predsjednika povjerenstva dobio najčasniju dužnost u hrvatskoj politici, snažno je iskoračio na nacionalnu scenu i kao čovjek i kao političar, pozicionirajući Domovinski pokret na časno i središnje mjesto na hrvatskoj desnici.
Ovim činom nije koliko se to na prvi pogled čini politički gubitnik hrvatska ljevica. Oni će morati proći proces političke tranzicije i preživjet će. Trebaju se osloboditi tutorstva Zorana Milanovića i pustiti ga da pluta kao što i pluta, a ne da i oni plutaju s njim, koji ih je ideološki vratio na politiku Centralnih komiteta što se ogledalo i u njihovom priopćenju poslije Thompsonova koncerta, koji je održan pred pola milijunskim auditorijem u vrhunskoj izvedbi, scenografiji i organizaciji.
Thompsonov koncert održan dana 5. 7. 2025. na Hipodromu u Zagrebu ostat će upamćen po svjetski postignutom rekordu po broju prodanih ulaznica. Zamjeraju premijeru Plenkoviću zbog susreta s Thompsonom a da mu pri tom nije rekao da ne pjeva „nećete u Čavoglave, niste ni prije“.
Umjesto toga trebao je pjevati „dođite na rakiju u Čavoglave“. Naročito je iritantna ona „…niste ni prije“. Možda su to „prije“ bili „antifašisti“. Tko zna tko su tada „prije“ bili branitelji?
Mogao je Simo Dubajić sve to riješiti na licu mjesta u Čavoglavama, a ne da ide za njima do Bleiburga. I Mile Martić se borio za iste ideale kao i Simo Dubajić. Nije imao sreće kao Simo Dubajić, ostao je nesretan, neshvaćen. Umjesto doživotne mirovine kao Simo Dubajić on služi doživotni zatvor, a borili su se za iste ideale.
„Hrvatska treba hodati na obje noge i lijevoj i desnoj“ rekao bi Franjo Tuđman. Milanović je tu lijevu nogu onesposobio za samostalan politički hod, koji je nužan za svakog nositelja političke odgovornosti.
Najveći gubitnik poslije ove Odluke, a nadamo se i poslije njenog provođenja ostaju Ortaci, odnosno ortački Konstruktori, koji su u posljednjih petnaestak godina iz sjene na političku scenu izbacivali desne lažnjake koji su redovito završavali kao podrška Milanoviću. Njima je ovime politički manevar bitno sužen, bitno su sužene mogućnosti za njihove političke mega manipulacije na desnom političkom spektru. Nema više „za mene su oni isti“, „oni su isti“ da bi na kraju završili kod Milanovića, što je poslije toga bilo prepoznato kao laž i prevara i propalo.
Milanović im se pokušao odužiti „Otac major KOS-a, majka vojna lekarka, on udbašenko, mora biti kuš“, što se ortacima činilo milozvučnim jer bi to Plenkovića trebalo učiniti nepodobnim za mjesto predsjednika HDZ-a, a da pri tom nije bilo važno što to govori njihov saveznik koji je iz obitelji Brozovih vjernika u trećoj generaciji, koji kao premijer u Njemačkoj reče da je „Hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i to je teško držati zajedno“.
Kad to nje prošlo Milanović je računajući na njihovu podršku pokušao istovremeno biti i Predsjednik i Premijerski kandidat. „Bit ću Predsjednik dok ne postanem Premijer, a onda ću podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika i bit ću Premijer“. To je pokušao, jer je navodno bio iziritiran Turudićem koji je „kao zadnja kriminalna vucibatina“ prošao njemu iza leđa.
Ispriječile su mu se i „stajske muhe“ kojima je prijetio „rezidbom“, pa bi on koji bolje zna što piše u Ustavu umjesto njih bio i tumač Ustava, da bi na kraju on sam postao to što je njima pripisivao, da ne ponavljamo naprijed navedeni Milanovićev izraz kojim je „kitio“ Ustavni sud RH.
U Hrvatskoj se Dan državnosti slavi 30. svibnja, na dan kada je 1990. konstituiran, voljom naroda izabran, prvi višestranački Sabor što je proslavljeno kao dolazak slobode i prestanak diktature komunizma s velikosrpskim predznakom u Hrvatskoj. Poznato je da Milanović ne slavi taj dan slobode.
Ako je povratak Hrvatske nogometne reprezentacije sa Svjetskog nogometnog prvenstva iz Rusije narod spontano proslavio kao pobjedu nad unutarnjom agresijom, onda bi se Thompsonov koncert na Hipodromu u Zagrebu mogao nazvati proslavom slobode. Slavila se sloboda.
Predlažem da se u Zakonu o državnim blagdanima iza riječi „Dan državnosti“ stavi zarez i dodaju riječi „dan slobode“ jer je taj dan u narodu tako doživljen i proslavljen.
Priklanjam se ideji biskupa Mile Bogovića
Sad, nakon što je utemeljeno „Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata“ na čijem čelu je Ivan Penava što jamči ozbiljnost, ustrajnost i predanost, vrijedi nešto i predložiti:
Priklanjam se ideji ličko-senjskog biskupa Mile Bogovića da se njihovi zemni ostatci pokopaju podno crkve Hrvatskih mučenika u Udbini.
U Sklopu groblja na Udbini napravit će se velika grobnica-kosturnica u koju se može smjestiti pretpostavljeni broj zemnih ostataka žrtava. Cijela grobnica bit će pod zemljom i prekrivena travom.
Na sredini, na travi grobnice bit će postavljeno dvadeset pet kamenih ploča crvene i bijele boje koje čine hrvatski grb; šahovnicu s početnim bijelim poljem jer su oni to nosili bez ikakvih drugih znakova i obilježja. Dimenzije kamenih ploča neka budu 50 cm X 50 cm X 20c m. S obzirom na to da zemne ostatke iz masovnih grobnica nije moguće izdvajati za svaku žrtvu posebno, svi njihovi zemni ostatci bit će u zajedničkoj grobnici-kosturnici na Krbavskom polju u Udbini.
Ispred grobnice-kosturnice bit će i kameni stol od bijelog kamena, s kamenom pločom dimenzija 5 m X 2 m X 25 cm postavljenom na tri kamena stupa čiji je presjek 1 m x 1 m.
Ispred stola, gledano prema ulazu u groblje, bit će kapelica s križem. Kapelica će biti posvećena svetom Juri. U mom mjestu, svake godine nakon Uskrsa budu mise na grobljima. Sveti Jure je prema katoličkom kalendaru 23. travnja. Sveta Misa s posvetom groblja može biti na blagdana svetog Jure.
Unutrašnjost kapelice bit će 5 metara širine, puta 4 metra unutra, dubine i tri metra visine. Kapelica će svom širinom od pet metara i visinom od tri metra biti otvorena prema stolu i grobnici. Preostala tri zida i deka iznad prostorije i križ na kapelici bit će kao jedinstvena cjelina napravljeni i izliveni armiranim betonom u bijeloj boji.
Kapelica će s tri strane i po gornjoj deki biti zatrpana zemljom tako da će se pogledom od ulaza i sa strane doimati kao brežuljak blagih padina prekriven travom na kojemu je postavljen križ. Padine brežuljka trebaju biti blage kako bi se mogla kositi trava, tako da nasip od zida kapelice bude do 25 metara na sve tri strane.
Debljina zemljanog nasipa na gornjoj deki kapelice može biti oko jedan metar pa će se iznad otvorenog dijela izbetonirati zid visine jedan metar. S obje strane otvorenog dijela kapelice pod pravim kutom izbetonirat će se zid koji će od vrha pratiti blagu padinu zemlje na obje strane.
Debljina križa bit će ista kao i debljina zidova. Bit će izlivena sa zatrpanim zidom od ulaza. Visina – ni premala ni previsoka, recimo ono što se vidi 5m X 3m. Otvoreni dio kapelice ne bi se ničim zatvarao. To bi tako bilo.
Na polju ispod grobnice nalazila bi se park šuma zasađena hrastom lužnjakom na površini od dvije tisuće kvadratnih metara površine zemljišta u dimenzijama 200 X 100 metara, gdje bi se našao i prostor za osobne podatke stradalnika do kojih se može doći, po uzoru na spomen park u Posavskoj Mahali kod Odžaka.
Na polju groblja, sa strane park šume – spomen parka s obje strane i ispod u produžetku spomen parka, bit će na travu postavljene bijele kamene ploče dimenzija 35cm X 25cm X 20cm od kojih će svaka jedna od druge biti udaljena za jedno grobno mjesto tako da po širini, sredina pločice bude udaljena 1m od sredine susjedne pločice, a po dužini sredina pločice bit će udaljena 2m od sredine pločice iznad ili ispod nje.
Broj tako postavljenih kamenih ploča bit će jednak broju žrtava, odnosu broju zemnih ostataka žrtava u zajedničkoj grobnici čime se žrtvama vraća dostojanstvo, odnosno čime na simboličan način svaka žrtva ostvaruje pravo na grob. Na tim bijelim kamenim pločama neće biti nikakvog obilježja niti natpisa. Bit će samo bijeli kamen.
Poznato je da među ekshumiranim žrtvama Bleiburga i Križnog puta ima i značajan broj muslimana. Oni su se borili s katolicima, ubijeni su od iste ruke i zajedno bačeni u jame, zajedno će biti ekshumirani i pokopani u zajedničku grobnicu – kosturnicu. Stoga na groblju za svakoga jednako pravo na grobno mjesto i svakom jednako obilježje od bijele kamene ploče čije smo dimenzije naprijed predložili.
Vrijedi podsjetiti da se u pučkoj izreci stećci, odnosno brojnije kamene ploče pravokutnog oblika nazivaju „bilizi“ odnosno rečeno u jednini „bilig“, koji predstavlja obilježje mjesta gdje je netko pokopan, obilježje groba.
Također vrijedi podsjetiti da su od stjecanja slobode, u posljednjim desetljećima u uglavnom u dvorištima crkava podignuti brojni spomenici žrtvama Bleiburga i Križnog puta, na kojima su upisana imena žrtava.
Isto tako vrijedi istaći da je na Bilima župa Goranci između Mostara i Širokog Brijega podignuto groblje žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, Bleiburga i Križnog puta čiji je kamen temeljac postavljen 2013. Sagrađena je kapelica – crkvica posvećena sv. Josipu koju je 2016. blagoslovio biskup Ratko Perić. Groblje ima i kosturnicu s do sada pronađenim neidentificiranim zemnim ostacima žrtava. Zemni ostaci žrtava u su u limenim sanducima za svaku žrtvu ponaosob. Groblje ima lokaciju i postavljen temelj za pedeset tisuća križeva.
Do kraja 2024. bilo je podignuto jedanaest tisuća križeva ispod kojih je na temeljni kamen križa postavljen ploča od crnog mramora na kojoj su upisani podaci za žrtvu, ime i prezime, ime oca, godina rođenja i godina stradanja. Groblje na Bilima nazvano je „Groblje mira“. Groblje u svojoj suštini predstavlja spomenik žrtvama podižući za svaku žrtvu ponaosob kameni križ s upisanim njegovim imenom, jasno bez njegovih zemnih ostataka koji su i dalje na nepoznatim mjestima u rovovima i jamama i čije zemne ostatke svakog ponaosob i nakon ekshumacije zbog proteka vremena nije moguće identificirati. Ako bi neka žrtva uz pomoć DNK-a analize bila identificirana, njeni zemni ostaci bili bi predati njegovoj obitelji. Za potrebe izgradnje Groblja mira na Bilima, prošle 2024. Vlada Republike Hrvatske donirala je iznos od tristo pedeset tisuća eura.
Na Udbini će žrtve Bleiburga i Križnog puta biti sahranjene u zajedničku grobnicu -kosturnicu, stoga groblje na Udbini nema samo spomenički karakter, riječ je o groblju.
Kroz groblje po polju bit će šetnjica. Šetnjice će biti oivičene širine 3 m Ivičnjaci neće biti iznad trave.
I podloga šetnjice, kao i podloga cijeloga groblja bit će trava, koja raste na mjestu – podlozi gdje se nalazi groblje. Njezin rast ovisit će o vremenskim uvjetima. Šetnjice će biti pravci koji se sijeku, a ograđivat će površinu od 100 m X 100 m na kojem će prostoru biti postavljeno 5 000 kamenih ploča čije su dimenzije već rečene 35 cm X 25 cm X 20 cm.
Ponovimo što smo prethodno rekli, jedno grobno mjesto 1m X 2m, odnosno po širini, na sto metara ide sto ploča, a po dužini na 100 m ide pedeset ploča pa dobijemo ovakav račun: 100 X 50 = 5.000 grobnih mjesta, odnosno 5000 ploča.
Uz šetnjice, samo s jedne strane, na udaljenosti svakih 50 metara bit će zasađeno po tri sadnice hrasta „lužnjaka“ – „sladunca“ kako se to reče pučkim jezikom. Ta tri hrasta mogu biti posađena u trokutu, međusobnog razmaka 10-ak metara. Tu mogu biti postavljene klupe.
Posjetiteljima će za posjet i obilazak groblja biti dopušteno korištenje bicikala. Osim hrastova lužnjaka neće biti nikakvog drugog drveća. Po groblju se neće saditi i održavati cvijeće.
Teren za groblje, odnosno zemljište koje će se po ovom projektu pretvoriti u groblje neće se dotjerivati u jednu ravan. Blagi usponi i blage padine neće se ravnati. Bit će poravnate samo jaruge, doci i ekstremni brežuljci s ekstremnim usponima i padovima.
Zemljište u privatnom vlasništvu, koje bi po ovom prijedlogu zahvaćao prostor groblja, vlasnicima će se ponuditi po vrijednosti i cijeni u užem i širem okruženju koje se nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno koje se nalazi na upravljanju općinama i županijama, uključujući i zemljište pod šumom kojim gospodare Hrvatske šume.
Cijelo groblje bit će ograđeno zelenilom; živicom. Iznad ulaza u groblje stajat će natpis: „Ovdje su zemni ostatci žrtava zločina nakon Drugoga svjetskog rata.“
Izvan groblja bit će sagrađena upravna zgrada u sklopu koje će biti i arhiv u koji će se pohranjivati zapisnici s ekshumacija, prijenosa, kao i fotografije i video zapisi.
Medijima će biti dopušteno samo vanjsko snimanje groblja i nikako se neće dopustiti snimanje unutrašnjosti grobnice kad u nju budu preneseni i sahranjeni zemni ostatci žrtava.
Jasno je da se postavlja pitanje čemu ovoliko detalja?
Zbog toga da se istakne da je ovdje je sve prirodno, skromno, jednostavno i simbolično i da se iskaže sklad. Ako bi se javno tražilo idejno rješenje onda bi na kraju javnog poziva za dostavu idejnih rješenja trebalo pisati: „Idejno rješenje treba biti cjelovito“.
Marko Mamić/Foto: hrt
