U vrijeme dvodnevnog boravka u Gruziji u medijima se pojavila informacija da se Milanović sprema na sljedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj izići s “Zoranovom listom” i ponovno pokušati doći do premijerske pozicije.
Milanović se sastao s Gruzijskim vladarima nakon čijih su izbora uslijedili masovni prosvjedi u Gruziji koji ni danas ne prestaju osporavajući izborni legitimitet onih koji su proglasili pobjedu, tvrdeći da iza njihova nelegitimna izbora stoji Rusija da izbori nisu bili tajni, da dijaspori nije bilo omogućeno glasovanje, kako bi Gruziju odvratila od puta prema članstvu u Europskoj uniji, što su oni koji su na takav način preuzeli vlast i proveli, zamrznuli su pregovore s EU. Europska unija osporava legitimitet izbora onih koji su proglasili pobjedu i preuzeli vlast. Nova vlast je zatvorila dio svoje političke konkurencije i novinara.
Nije to smetalo Zoranu Milanoviću da iz Gruzije napadne EU, optužujući da je zbog prekida pristupnih pregovora Gruzije i EU kriva Europska unija, a ne Gruzija, da bi druga dana rekao da postoji svijet i mimo Europske unije, što u sebi nosi poruku da on Hrvatsku vidi kao državu koja slijedi Gruzijski primjer. Sjajan program za premijersku kampanju u Hrvatskoj.
Što će Milanović u Gruziji s vlašću čiji legitimitet osporava i narod Gruzije i Europska unija s političkim zatvorenicima i zatvorenim novinarima? Ako se to zna koji su stvarni razlozi i ciljevi te Milanovićeve posjete ljudima koji su po porukama odobravanja i slaganja koje im stižu iz Rusije pod Putinovim stolom. Je li to samo posjet političkim istomišljenicima, jer je Milanovićeva bliskost s Putinovom Rusijom više puta javno iskazana s obje strane? Jasno je da o drugom ne možemo znati ništa jer se diplomatski razgovori javno ne prepričavaju.
Ako se informacija o Milanovićevoj novoj premijerskoj ambiciji pokaže kao točna, postavlja se pitanje motiva. Jeli to još uvijek strah od Turudića. Sad je pod predsjedničkim imunitetom i da li ga strah od Turudića tjera na pokušaj produženja imuniteta Premijerskom pozicijom, odnosno da s premijerske pozicije smijeni Turudića, iako je premijerska funkcija „na vrbi svirala“, ali strah je jači.
Ako se Milanović plaši Turudića onda se postavlja koji su to „fajlovi“ koji su u rukama Turudića „koji čita sve te fajlove“ a kojih se on plaši?
Je li tu u pitanju „fajl“ o „Poljudskoj svastici“, čemu ćemo se vratiti nešto poslije, ili je po srijedi nešto drugo ili i jedno i drugo?
Drugo, postavlja se pitanje tko su to ljudi koji bi glasovali za energetski oronulog Milanovića, od koga nije bilo nikakve koristi ni onda kad je bio mlađi na premijerskoj poziciji, a ni sada kao predsjednik s politikom „pod stol“, koju je manifestirao i sada prigodom posjeta Gruziji?
Kome to treba? Ne treba nikom, ali?
Milanović u političkom značenju nikada nije ni postao Predsjednik Republike Hrvatske što nosi nužnu pretpostavku biti predsjednik svih građana, odnosno svih državljana Republike Hrvatske. On stalno u svojim političkim istupima nastoji zadržati poziciju šefa oporbe, stalno napadajući HDZ-e do granica mržnje. Time SDP stalno drži u sebi podređenom položaju čime su oni izgubili nužnu političku samostalnost, što kao posljedicu ima političku izgubljenost, pa su se zato i mogli pojaviti Tomašević s Možemo, koji djeluje izgubljenije od njih. Niti jedan od krupnijih zagrebačkih problema nije ni počet rješavati, od problema sa smećem do nesnosnih prometnih gužvi u gradu.
Račan je imao stranku jasne politike i ljudi sposobnih za državne poslove i nije od sebe otklanjao misleće ljude od kojih je jedino ostao, preživio Milanovićeve čistke Tonino Picula. Tonino Picula ima kapacitet vođenja države i on u konkurenciji s Plenkovićem ne bi ostavljao dilemu sigurnosti u dobro vođenje države, koja sada s ovakvom od Milanovića uškopljenim SDP-om evidentno postoji. Razlika između Milanovića i Picule je upravo razlika između Bruxellesa gdje je trenutačno Picula i Milanovićeva Tbilisija.
Picula bi mogao napraviti otklon od Milanovića i tu više ne bi bilo mjesta za politiku „pod stol“. On bi SDP izveo ispod stola gdje ih je kao nesposobne za sjedenje za stolom gurnuo Milanović, kako bi on sam bio za stolom. No, ima li Picula šansi biti izabran od ljudi koji žive u strahu od Milanovića, što je prešlo u političku deformaciju, što stranku čini nesposobnom za vođenje države i tako ih se i doživljava na političkoj sceni. Pučkim rječnikom rečeno „poplašeni ljudi“ ne mogu voditi državu.
Dakle Milanović SDP trajno drži kao pokorenu stranku i kad on ponovno poželi biti premijer eto ih svih kao jedan.
Jasno je da to Milanoviću nije dovoljno i on to zna. Što je to drugo što bi mu moglo pomoći u novoj borbi za premijersku poziciju?
Plenkovića više mrze Konstruktori nego li Milanović i Milanović to zna i na to računa. Samostalnost i kompetentnost SDP-a moglo bi smetati Konstruktorima i Milanović bi imao problema to premostiti. Ovako kad su oni iz SDP-a ništa on nema problema biti komotan s Konstruktorima. Podsjetimo da su Milanoviću Konstruktori projektom Škoro i omogućili dolazak na Pantovčak. Slična priča ponovljena je i u kampanji za drugi mandat. Ljudi koji su bili u Škorinu timu izjednačili su Milanovića iz Minska njegova protukandidata Primorca, čovjeka sa značajnom znanstvenom reputacijom na zapadu i značajno ostvarenim kontaktima u centrima moći na zapadu. Nitko ne mrzi HDZ kao oni koji ga nastoje preuzeti.
Milanović se pokušao odužiti u pokušaju difamacije Plenkovića „otac major KOS-a, majka vojna lekarka, on udbašenko, mora biti kuš“. No, nije išlo. Pokušao je kršeći Ustav ući osobno u obračun s Plenkovićem za premijersku poziciju, što bi u slučaju Milanovićeve pobjede dovelo do Plenkovićeve ostavke u HDZ-u i otvorilo novu priliku Konstruktorima za preuzimanje HDZ-a.
Stoga bi i u novom Milanovićevom pokušaju oni ponovno udružili snage s Milanovićem.
Ne smeta Konstruktorima Milanovićeva proruska politika, nije važno kakva bi i kolika bila Hrvatska u Ruskoj kreaciji važno je sam koliko bi oni imali vlasti, jer u suštini iako se drže kao navodna desnica, demokršćanstvo, konzervatizam, to nije smetalo Boži Petrovu da s pozicije predsjednika Sabora i šefa paralelne vlade (ja sam šef ministrima Orepiću, Šprlji, Dobroviću i Kovačiću a drugima je šef Plenković) predlaže stečaj i rasprodaju Agrokorove imovine identično kao i tadašnji ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov.
Kad je Plenkoviću od Bože Petrova i njegove paralelne vlasti zaprijetila ista sudbina kao i u slučaju Tomislava Karamarka on se riješio njih prije nego se oni riješe njega, od kada i traje mržnja Konstruktora prema Plenkoviću, jer ih je spriječio u još jednom pokušaju preuzimanja HDZ-a. Oni Plenkoviću pomogli u usponu na vlast a on ih zajebao. Mržnji nema kraja i eto ih sad s Milanovićem. Zanimljivo je da se ti ljudi ne pojavljuju na listama jer to bi bio kraj priče, ali koristeći instrumentarij jedne prije značajne nacionalne institucije i s tim instrumentarijem vrše mega manipulacije na hrvatskoj političkoj sceni.
Ne smeta njima ni to što je Milanović pravio otklon od Thompsona u stilu „moj stav je poznat“. „Možemo nije sekta (kako ih naziva Thompson) nego izabrana vlast u Zagrebu“, Plenković je preuzimanjem dočeka brončanih rukometaša osiguravši im onoga koga su oni tražili da im pjeva na dočeku, Thompsona za Milanovića napravio „neustavan, protuzakonit i piratski čin“.
Da je SDP imao imalo političke samostalnosti oni bi omogućili doček rukometaša i ispunili im želju da im Thomson pjeva na dočeku, a ne da to prepuste Plenkoviću i sad „laju na mjesec“. Ovako izražavati vidljivu političku sputanost koja rezultira smetenošću i gledaju što govori nekoliko tko zna čime frustriranih žena, nikad vlasti, niti s novim Milanovićevim pokušajem.
No, koja je sada moć Projektanata? I dalje drže značajnu terensku mrežu ortačke siročadi. Njihova priprema za nove izbore već je počela „Plenković se pričešćuje, a uveo je Istanbulsku konvenciju“, a Milanović jeste za Istanbulsku konvenciju ali one se ne pričešćuje.
Ako je na djelu mogući Plenkovićev odlazak za Predsjednika EU parlamenta gdje se na polovini mandata mijenja predsjedavajući, onda Milanović gubi sve izglede i mislim da se u tom slučaju neće ni kandidirati za Premijersku poziciju.
Konstruktori bi u tom slučaju svu pažnju i energiju usmjerili prema izborima u HDZ-u, nestalo bi mržnje prema Plenkoviću koja ih do sada spaja s Milanovićem, moguće je da bi i ušli u suradnju s novim vodstvom HDZ-a. Prestala bi motivacija njihove terenske mreže, koju čine brojna ortačka siročad za podršku Milanoviću. Nestalo bi opravdanja tipa „oba su ista“, gdje im je u obračunu s Plenkovićem kao rješenje bio Milanović.
Poslije Plenkovićeva pozdrava s Thompsonom dan prije Thompsonova koncerta na Hipodromu u Zagrebu Plenković se od udbašenka pretvorio u ustašenka i u politici i u medijima Milanovićeve političke orijentacije, što se ponovilo nakon što je Vlada RH organizirala doček brončanih rukometaša s Europskog prvenstva s pjevačem kojeg su oni željeli Markom Perkovićem Thompsonom. „Antifašisti“ protiv „fašista“.
Vrijedi nešto reći o metodologiji djelovanja „antifašista“ u državi Hrvatskoj.
Počelo je usporedo s nastankom Hrvatske države. Agenti KOS-a su u operaciju kodnog naziva „Labrador“ minirali židovski centar u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i židovsko groblje na Mirogoju. Istovremeno KOS-a je pokrenuo je akciju kodnog naziva „Opera“ čiji je cilj bio preko svoje suradničke mreže u medijima Hrvatsku prikazati kao nasljednicu NDH.
Kao što će se poslije vidjeti taj KOS-ov obrazac, „Labrador“ pa onda „Opera“ ponavljat će se u hrvatskoj više puta.
Prethodno recimo da je „antifašista“ Stipe Mesić arhivu svog prethodnika Franje Tuđmana učinio dostupnom Haškom tužiteljstvu i stranim medijima kao WC na autobusnom kolodvoru. Srbija to nikad nije učinila. Dokumentaciju je dostavljala selektivno a i ono što je dostavljeno bilo je zamračeno u onom dijelu koji se smatrao značajnim za nacionalnu sigurnost.
Obrana hrvatskih generala bila je iznenađena činjenicom da Haško tužiteljstvo ima dokumente koji su njima bili ili nedostupni ili uopće nisu znali da takvi dokumenti postoje. To se naročito odnosilo na šestoricu političkih i vojnih dužnosnika hrvatskog naroda BiH, u Daytonu ugašene Herceg-Bosne. Njima se u uredu predsjednika Mesića čak i fotokopiranje naplaćivalo. Time Mesić snosi dio odgovornosti za njihove nepoštene i nepravedno izrečene visoke kazne
„Antifašisti“ Stipe Mesić kao Predsjednik RH i Zoran Milanović kao premijer su uzeli aktivno učešće u procesu dekonstituiranja Hrvatskog naroda u BiH i to na čelnoj poziciji u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Željko Komšić je odmah sutradan nakon svog prvog izbora od Bošnjaka za člana Predsjedništva BiH došao po blagoslov u Zagreb kod Stipe Mesića, što jasno daje do znanja da jeta operacija prethodno dogovorena i prethodno odobrena od predsjednika Republike koja se Hrvatskom zove.
Time je u BiH uvedena politička gdje se u izbornom procesu Bošnjačka nacionalna većina pretvara u političku većinu čineći izlazak na izbore svojih susjeda Hrvata uzaludnim. To je u apsolutnoj suprotnosti s onim što je dogovoreno i potpisano u Daytonu, u Ustavu BiH da su u BiH tri naroda konstitutivna i da je slijedom toga i Predsjedništvo BiH tro nacionalno, što u sebi nosi nužnu pretpostavku da svaki od tri konstitutivna naroda ima svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Umjesto da brani Dayton kojeg je potpisnica i Republika Hrvatska on je dopustio da Bošnjaci imaju dva člana Predsjedništva Srbi jednoga i Hrvati ni jednoga, što je poslije postala stalna politička praksa i predstavlja grubo kršenje Daytonskog mirovnog ugovora u njegovom najznačajnijem djelu na štetu Hrvatskog naroda u BiH.
„Antifašist“ Zoran Milanović otišao je i korak dalje, išao je kao podrška na Komšićev predizborni skup u Sarajevo.
„Antifašisti“ su pošto su obavili posao u BiH, svoje aktivnosti prenijeli u Hrvatsku. „Antifašisti“ su 16. 11. 2014. na kvalifikacijskoj nogometnoj utakmici za plasman na Europsko nogometno prvenstvo 2016. u Francuskoj, u Milanu na San Siru između Hrvatske i Italije izveli dvije bakljade na travnjak stadiona. Kod prve bakljade susret je bio nakratko prekinut. Ta skupina „antifašista“ skandirala je “ajmo ustaše” i „za dom spremni“. Kod druge bakljade u 73. minuti susreta, utakmica je bila prekinuta, a igrači povučeni s travnjaka, nakon čega je došlo do obračuna policije s „antifašistima“ i utakmica je nastavljena.
„Antifašist“ Milanović je povodom obilježavanja obljetnice osnutka županjske organizacije SDP-a 6. 2. 2015., kako su to prenijeli mediji rekao: „Ili mi ili oni, izbor je vrlo jasan, dobro ili loše, svjetlo ili tama“.
„Antifašisti“ su noću uoči uzvratne utakmice Hrvatska – Italija koja je odigrana 12. 6. 2016. na Poljudskom travnjaku tehnikom spržene
trave nacrtali na površini od dvanaest kvadratnih metara svastiku. Slika je obišla svijet. Ponavljanje operacije „Labrador“. „Opera“ je osigurana putem TV kamera.
Desetak „antifašista“ obučenih u kockasto na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, u Saint Etienneu, utakmica Hrvatska – Češka u 86. minuti susreta kod rezultata 2:1 za Hrvatsku bacili je na travnjak stadiona desetak baklji nakon čega je utakmica na kratko prekinuta.
„Antifašisti“ su 21. 8. 2019. u mjestu Uzdolje kod Knina nešto prije 22. sata izveli akciju „Labrador“ u kafiću „Petko“, s fantomkama na licu i motkama napali su vlasnika kafića i goste, razbijajući inventar. Uslijedila je neviđena „Opera“. Mediji su snažno pisali o ustaškoj opasnosti. Pale su i teške političke riječi da će i „ova Hrvatska završiti kao i ona 1945. zbog mržnje prema Srbima.“
U najnovijim „antifašističkim“ napadima na „fašistu“ Thompsona i njegova „zaštitnika“ Plenkovića izdvojit ćemo jedan reprezentativan tekst.
Mirko Galić u „Obzoru“ Večernjeg lista od 7. veljače 2026. u prvom dijelu teksta piše: “U Sloveniji ne može pjevati, u Austriji je zabranjeno sve što miriše na ustaštvo, u Njemačkoj nema pravo nastupati, u skandinavskim zemljama ne može se ni sa zvučnika emitirati. A u Hrvatskoj mu Plenković zaštitnički podmeće leđa ne vodeći računa da mu tom težinom jednog dana može slomiti kičmu.“
U središnjem dijelu teksta Galić piše: “U izvansportskom ili, konkretno, u političkom smislu rukometaši su se ponijeli sebično. Njima pripada čast i slava, oni su osvojili medalju, za sebe, ali i za Hrvatsku. Ako hoće da ih Marko Perković podučava što je bilo, morali bi znati iz više izvora što je stvarno bilo, recimo samo u prvim mjesecima 1941. godine kad se u tadašnjoj hrvatskoj državi pozdravljalo onako kako njihov ljubimac Thompson pjeva na početku svojih koncerata.
Možda im treba mali podsjetnik da je NDH proglašena 10. travnja, da je 25. travnja donesen zakon o zabrani ćirilice, da su 28. travnja u Gudovcu (pokraj Bjelovara) ustaše ubile prvih 200 Srba, da su 30. travnja ustaške vlasti donijele zakon o rasnoj pripadnosti, da je 18. svibnja Pavelić Rimskim sporazumom Dalmaciju darovao Italiji i doveo na hrvatsko prijestolje Talijana kao kralja Tomislava II, da je 17. srpnja u Dotrščini strijeljano 40 istaknutih hrvatskih intelektualaca, da je 21. srpnja otvoren logor Jasenovac. Kako se može biti domoljub i pronositi zaštitni znak takve države?!“
Malo osvrta na ovaj Galićev tekst.
Vlada Republike Srbije službeno je izrazila „zabrinutost“ što je Thompson pjevao u Zagrebu na dočeku hrvatskih rukometaša. Što li je sve u stanju poduzeti ta država koja izražava zabrinutost zbog Thompsonova pjevanja u Zagrebu na dočeku rukometaša, kad su u pitanju njegovi nastupi van granica Hrvatske koje je popisao Galić. Primjerice, taj pjevač veliča NDH, naši građani u vašoj državi su u strahu za svoju sigurnost, potom slijedi na stotine sličnih poziva uznemirenih Srba su uznemireni Thompsonovim koncertom u zemlji gdje oni borave i rade jer Thompson veliča ustaški režim i NDH, potom slijedi nekoliko plaćenih novinskih tekstova s istim sadržajem, pa intervencije hrvatskih „antifašista“ preko svojih kanala da se koncert zabrani. I eto ga, što će Vlada drugo napraviti?
Što se tiče pjesme „ako ne znaš što je bilo“ u Švedskoj ona uopće nije bila u programu. Netko je tu pjesmu mimo naše delegacije i rukometaša pustio i onda sam skinuo. Jasno je čiji je to posao.
U pogledu Austrije i toga da je „u Austriji zabranjeno sve što miriši na ustaštvo“ vrijedi podsjetiti da je ondašnji predsjednik Mesić komemoraciju na Bleiburškom polju proglasio ni manje ni više nego „ustaškim dernekom“, da je Vlada Zorana Milanovića na prvoj svojoj sjednici donijelo odluku o otkazivanju Saborskog pokroviteljstva nad tom komemoracijom.
Nakon takvih „antifašističkih“ izjava i odluka hrvatske vlasti tko je onda Austrija da to štiti. Idite svojima i tamo komemorirajte. Franjo Habulin je išao za hodočasnicima kao Broz za vojskom NDH i civilima, i govorio na javnim mjestima u Austriji da se na Bleiburškom polju ne komemoriraju Brozove žrtve nego NDH. Kao posljedica takve političke i propagandne aktivnosti koja je dolazila iz Hrvatske Austrijske vlast su oduzele zemlju Počasnom Bleiburškom vodu, a sa spomenik skinuli Hrvatski grb koji počinje prvim bijelim poljem jer su im opet iz hrvatske objasnili da je riječ o ustaškoj verziji grba.
Počasni Bleiburški vod je pred Austrijskim pravosuđem uspio vratiti u svoje vlasništvo zemlju koja im je evidentno nezakonito i iz politikantskih motiva bilo oduzeto. Traje postupak za povratak šahovnice u izvornom obliku s dokazima da se ona u tom obliku s prvim bijelim poljem koristila davno prije, pa čak i poslije NDH.
Ne pišemo ovo zbog Galića jer on to zna, nego zbog toga što on to neće reći. Zašto? Zato što tako rade „antifašisti“.
Zašto Galić rukometašima predlaže da ako „ne znaju što je bilo“ da se informiraju iz drugih izvora, ponudivši im pod naslovom pjesme „ako ne znaš što je bilo“ odluke koje je donosila NDH, ubijanja Srba, Jasenovac. Thompsonovoj pjesmi koju pjevaju rukometaši podvaljuje NDH. Thompson ima svoju državu Republiku Hrvatsku, za nju se borio i njoj pjeva i njoj se veseli. Mora li se prije toga otpjevati „po šumama i gorama“, pa tek onda o Domovinskom ratu i stvorenoj Hrvatskoj državi i slobodi hrvatskog naroda naspram Pavelićeve i Brozove države.
Antifašisti sa svojih žrtava skidaju ljudske i civilizacijske dosege i njihovu borbu za slobodu i sve to prenesu na sebe i onda napadaju žrtvu s ciljem da joj se oduzme i sloboda. To je moglo proći u bivšoj državi, sad je to pišanje u vjetar.
Thompsonu ne treba Pavelićeva država, treba li on Galiću kako bi on mogao napraviti svoj konstrukt i to podvaliti Thompsonu i „neukim“ rukometašima. Ovo dobro sliči na Poljudsku svastiku. „Antifašisti“ je stavljaju pod noge hrvatskim sportašima. O ciljevima smo već rekli. Velika blamaža za male pare ili možda i nisu tako male.
Apsolutno je promašena teza da je Plenković natovario Thompsona na svoja leđa, te da bi mu se leđa mogla slomit pod tim teretom. Thompsona nose njegove pjesme bez obzira na sve dosadašnje i buduće vlasti i apsolutno je slobodan čovjek, a slobodni ljudi nisu ni na čijim leđima.
Vratimo se pjesme „Bojna Čavoglave“ koju Galić ne spominje da početni pozdrav iz te pjesme ne bi izblijedio u odnosu na NDH. Galić zna da je 3. lipnja 2020. na općoj sjednici svih sudaca Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u nazočnosti 20. od 23. suca nakon provedene rasprave odlučujući može li se izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“ u izvođenju autora u izvornom obliku koja sadrži izričaj „za dom spremni“ primijeniti čl. 5 Zakona o prekršajima javnog reda i mira s četiri glasa za, 15. protiv i jednim suzdržanim odlučeno je da se opisano postupanje u konkretnom predmetu ne može podvesti pod zakonski opis iz čl. 5. Zakona o prekršajima javnog reda i mira.
To je gledano kontekstualno i činjenično jedina logična odluka. To je pobjednička pjesma Hrvatske vojske koju su pjevale sve postrojbe hrvatske vojske u Domovinskom ratu bez obzira na znakovlje koje su nosili.
Marko Mamić/Foto: UP
