Kako su prenijeli mediji Stjepan Mesić je 27. 10. 2025. u intervju riječkom „Novom listu“ rekao i ovo: “Partizani su oslobodili Hrvatsku u ovim granicama koje danas imamo, ni milimetar više ni milimetar manje, a branitelji su onda u domovinskom ratu obranili te granice. Ali danas se spominju samo branitelji, ali čekaj, što su oni obranili, pa ono što su partizani osigurali. To se kod nas zaboravilo i ustrajno se negira uloga partizana u stvaranju današnje Hrvatske.“
Što se to „zaboravilo i što su to partizani osigurali“ kako to reče Mesić? Da bismo odgovorili na to pitanje citirat ćemo Ustavne odredbe Ustava Hrvatske poslije Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata, odnosno do Ustava Republike Hrvatske.
U Ustavu Narodne Republike Hrvatske koji je objavljen u „Narodnim novinama“, 23. siječnja 1947. u članku 2. stoji sljedeći tekst:
Ostvarujući u svojoj oslobodilačkoj borbi, u bratskom jedinstvu sa Srbima Hrvatskoj i u zajedničkoj borbi svih naroda Jugoslavije svoj narodnu državu – Narodnu Republiku Hrvatsku, hrvatski se narod izražavajući svoju slobodnu volju, na temelju prava na samoodređenje – uključujući pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima ujedinio na temelju načela ravnopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije i njihovim narodnim republikama: Narodnom Republikom Srbijom, Narodnom Republikom Slovenijom, Narodnom republikom Bosnom i Hercegovinom, Narodnom Republikom Makedonijom i Narodnom Republikom Crnom Gorom u zajedničku državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju“.
U članku 11. istog Ustava Narodne Republike Hrvatske iz 1947. stoji sljedeći tekst: “Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su s Hrvatima“
Dakle prema naprijed citiranoj odredbi članka 11. Ustava Narodne Republike Hrvatske od siječnja 1947. „partizani su osigurali“ da Srbi i Hrvati dijele suverenitet i konstitutivnost u toj Narodnoj Republici Hrvatskoj, odnosno Srbi su tvorben narod u toj Narodnoj Republici Hrvatskoj i bez njihove političke volje se u Hrvatskoj ne mogu donositi odluke koje se tiču statusa Hrvatske. Time je u cijelosti dovedena u pitanje odredba prethodno citiranog članka 2. istog Ustava Narodne Republike Hrvatske, o „pravu na samoodređenje – uključujući pravo na odcjepljenje“, jer ono ovisi o suverenoj volji Srpskog naroda, takva se odluka bez njihove voljene ne može donijeti.
Dakle partizani su na tlu Hrvatske stvorili Srpsko-Hrvatsku Republiku i tu Srpsko-Hrvatsku Republiku unijeli u Jugoslaviju.
I u Ustav Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. koji je objavljen u „Narodnim novinama“ 10. travnja 1963. u „OSNOVNIM NAČELIMA“ u Glavi I piše o pravu na „samoopredjeljenje uključujući i pravo na odcjepljenje“, međutim i u taj Ustav iz 1963. ugrađen je tekst koji tu odredbu veže uz volju „naroda Hrvatske“.
U članku 1. normativnog dijela tog Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. piše: “Socijalistička Republika Hrvatska jeste državna socijalistička demokratska zajednica naroda Hrvatske“. Dakle ne Hrvatskog naroda nego „naroda hrvatske“, gdje dalje piše: „zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju. Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.“
Preambula Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. počinje sljedećim tekstom: „Revolucionarnom borbom radnika, seljaka i svih naprednih ljudi Hrvatske u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji hrvatski je narod u bratskom jedinstvu sa srpskim narodom….“
U „OSNOVNIM NAČELIMA“ U Glavi I pasus prvi istog ustava SR Hrvatske iz 1974. stoji sljedeći tekst:
“Hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj u skladu sa svojim povijesnim slobodarskim težnjama izvojevao je u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, nacionalnu slobodu, vlast radničke klase i radnog naroda te uspostavio svoju državu Socijalističku Republiku Hrvatsku na temelju prava na samoodređenje uključujući i pravo na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima, svojom slobodno izraženom voljom a radi zaštite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode, slobode svih naroda i narodnosti koji žive u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, osiguranju izgradnje socijalističkog društva i svestranog društvenog i nacionalnog razvoja, uvjeren da je daljnje učvršćivanje bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovom zajedničkom interesu dobrovoljno se ujedinio s ostalim narodima i narodnostima u Socijalističku Federativni Republiku Jugoslaviju…“
U Glavi I normativnog dijela istog Ustava SRH iz 1974. u članku 1. pasus prvi, stoji sljedeći tekst:
„Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi te socijalistička samoupravna demokratska zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti“.
Pasus drugi istog članka 1. glasi: Socijalistička država Hrvatska je nacionalna država Hrvatskog naroda, država Srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.“
I pasus treći: Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Hrvatske“.
Sada je malo jasnije zašto je Broz tako komotno izjavio poslije Karađorđeva i poslije 1971. u kojoj se tadašnje partijsko vodstvo u Hrvatskoj na čelu sa Savkom Dabčević Kučar htjelo tek izboriti za ravnopravnost Hrvatskog naroda u Hrvatskoj sa Srbima u Hrvatskoj, jer su vladali odnosi Srpske hegemonije i dominacije u ključnim službama kao što je JNA, Milicija, direktorske i rukovodeće pozicije u Hrvatskoj, „prije će Sava poteći uzvodno nego li što će Hrvatska postati država“ iako se država tada nije tražila, nego tek samo Ustavom jamčena ravnopravnost.
Broz je znao da je u hrvatski Ustav od onog iz 1947. do onoga iz 1974. ugrađena suverenost Srpskog naroda u Hrvatskoj i da je Hrvatska Srpsko- Hrvatska Republika i odluku o statusu Hrvatske nije moguće donijeti bez Srpske volje. Ako bi se Hrvati i odlučili na takav korak slijedi podjela Hrvatske između njena dva suverena, tvorbene i konstitutivna naroda Srba i Hrvata, što sa sobom nosi pretpostavku miješanja Srbije i pomoći Srbima u Hrvatskoj u takvom scenariju.
Stoga je Milošević i mogao izjaviti „Slovenije može da ide kad hoće, a Hrvatsku nećemo pustiti tek tako“.
To je znao i general JNA Andrija Rašeta, zapovjednik Pete vojne oblasti sa sjedištem u Zagrebu, koji je na početku rata u Hrvatskoj rekao „to je rat između dva naroda u Hrvatskoj“.
Sada je jasnije da su s ciljem zaštite srpskog suvereniteta u Hrvatskoj u Bleiburškoj tragediji i Križnim putevima pobijeni desetine tisuća mladića koji su na danu riječ položili oružje, samo zato što su željeli Hrvatsku državu, a to i Srpski suverenitet u Hrvatskoj ne mogu skupa.
Jasno je zašto su i poslije sve do kraja trajanja te i takve Republike sa Srpskim suverenitetom ubijani, proganjani, suđeni i zatvarani svi koji su željeli Hrvatsku državu, kao i to u čijem interesu je ubijen tadašnji politički vođa Hrvatskog naroda Andrija Hebrang i zašto je zatvoren duhovni vođa Hrvatskog naroda bl. kardinal Alojzije Stepinac.
Srbi su upravo na temelju ciljeva te partizanske borbe koju su partizani pretočili ustave Hrvatske od onoga prvog iz 1947. do posljednjeg iz 1974. kojima je Hrvatska definirana kao Srpsko -Hrvatska Republika, u 90-im godinama na trećini teritorija Hrvatske proglasili takozvanu Republiku Srpsku Krajinu odakle su temeljito očistili Hrvate i popalili njihove domove i crkve.
Takozvana Republika Srpska Krajina je izravan rezultat i posljedica partizanske borbe čije su ciljeve partizani pretočili u Ustavne tekstove u Hrvatskoj, da su Srbi tvorben, konstitutivan i suveren narod u Hrvatskoj jednako kao i Hrvati.
Nalaz Badinterove komisije da se Jugoslavija raspala na dijelove ni u kom slučaju nije bilo jamstvo samostalnog opstanka tih dijelova, odnosno da se tvorbeni narodi u tim dijelovima neće dodatno dijeliti, u ovom slučaju krvavim ratom.
Može se reći da je NDH poražena u Drugom svjetskom ratu, a u Domovinskom ratu je poražena partizanska Srpsko-Hrvatska Republika na tlu Hrvatske, i stvorena je država Hrvatska.
Stoga se i današnja Hrvatska bez partizanskog Srpskog suvereniteta izjednačava s NDH, ne samo iz Srbije, da sad ne ponavljamo “Poljudsku svastiku“ i vlast u njeno vrijeme, „mi ili oni“ i tako dalje. Vrijedi reći da kod Račana toga nije bilo. On je na početku svog mandata rekao „što je bilo dobro nastavit ćemo, što nije bilo dobro, popravit ćemo“.
“Imamo Hrvatsku“ trijumfalno je govorio Franjo Tuđman pred okupljenim mnoštvom na Jelačića placu nakon što je Hrvatska primljena u UN.
Franjo Tuđman bi rekao da se „mali hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu tragično podijelio između dvije moćne svjetske ideologije toga vremena.“
Marko Mamić /Foto: Press
