Slike govore jezikom pučke izvornosti, pokrivaju vrijeme Jugoslavije. Što je vremenski odmak veći, slika je manje pa se uz nekoliko slika koje su vezane za kraj Austrougarske, Prvi svjetski rat, Prvu Kraljevinu Jugoslaviju i Drugi svjetski rat, može reći da slike vremena pokrivaju uglavnom Drugu Jugoslaviju nastalu nakon Drugog svjetskog rata.
Ovo je priča u slikama o jednom povijesnom razdoblju, u pučkoj ilustraciji, s jednim opuštenijim tonom.
Slika prva. Evo jedne gange što su je „cure pivale“ za vrijeme posljednjeg Austrougarskog rata s Italijom. „Car ratuje protiv Talijana, čuvaj Bože mojega dragana.“
Slika druga. Stipan je bio austrougarski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ostala je njegova priča sa solunske bojišnice: „Kad nam je zapovidilo brzu paljbu, nisi ti ima kad ispušit lulu duvana.“
Slika treća. Kod propasti Austrougarske i dolaska Kraljevine Jugoslavije nastala je izreka: „Nesta cara Vrane nesta rane, nesta cara Karla nesta para, dođe bre, nestade sve.“
Slika četvrta. Godina je 1939. Duvno je u Banovini Hrvatskoj. Izborna je promidžba. U Duvnu je predizborni skup Mačekova HSS-a. Svi seoski glavari su na skupu. Preneseno mi je od jednog tadašnjeg sudionika skupa iz mojih Zidina da se pjevalo: „Stara baba, stari djed igrali se nogomet.“ Iz tog vremena ostala je i ganga: „Sveti Jure sa vr Bijakove, pozdravi mi ljude Mačekove.“
Slika peta. 10. 4. 1941. godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Prenesena mi je pjesma: „Kad je bilo na našu cvitnicu, stade lupat radio stanicu. Došlo vrime od narodnih prava, rođena je Hrvatska država“. Stvara se Hrvatska vojska. Neki odlaze kao dragovoljci, a neki na poziv za mobilizaciju. HSS-ovi povjerenici ostaju kod kuća i to gotovo u svim okolnim selima, kao i mom selu Zidine. Mačekova politika čekanja. Tijekom rata oni postaju, kako se to pučki kaže „Odbornici“, tj. članovi Narodnooslobodilačkih odbora.
Slika šesta. Deveti je mjesec godine 1943. Po polju Buško Blato pase više stotina grla stoke, konja, goveda, ovaca. Iz pravca Sinja preko Voštana i Kamešnice dolaze partizani. Skupljaju svu stoku ili pučkim rječnikom rečeno „blago“ i gone je preko Kamešnice u pravcu Sinja preko Voštana. Nikola-Niko je bio dječak od 14 godina i s jednom je ženom čuvao goveda sa Zidina. Niko je imao mlađeg bika, „junca“ Milonju s kojim se ponosio. Plakao je i molio partizane da mu puste Milonju. Plačući je išao za Milonjom sve do Voštana, nakon čega su mu partizani pustili Milonju koji je bio jedino vraćeno goveče u cijelom selu.
Sljedeće godine Anđa je s skupinom žena iz sela išla na zavjet Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Anđa je pored jedne kuće vidjela svog konja Žerana. Neki ga stariji čovjek drži za uzicu. Žeran je prepoznao Anđu i zarza. „To je moj konj“ reče Anđa čovjeku. Čovjek se iznenadi reakciju konja na Anđinu pojavu. „Ne znam“ reče zbunjeno, „meni su konja dali partizani. Rekli su da su ga uzeli kao plijen poslije bitke s ustašama“. Anđa mu reče o čemu se radi. „Pusti konja, udari ga po sapima i konj će doći svojoj kući“ reče Anđa čovjeku. Čovjek je to i napravio. Žeran je stigao kući prije Anđe. Bio je sav „nasapunan“ od pjene rekoše ukućani Anđi.
Slika sedma. Ljeto je godine 1944. U moje selo Zidine dolaze partizani iz dalmatinskih brigada. Pred kućom u hladovini sjedi stara Ćurkuša, u ruci joj Očenaši, moIi Boga. Već dvije godine nije vidjela svoja dva sina. Ne zna gdje su i jesu li živi. Moli se Bogu za njih da ih „dragi Bog sačuva od zla puta i rđava društva“. Pita je jedan partizan: „A je li baba, jesi li ti za Titu ili za Antu?“. Ćurkuša odgovara: „Sinko, ja jebem oba“.
Partizani su ostali u selu. Ivan je bio nesposoban za vojsku i bio je kod kuće. Imao je troje nejake djece, oca Franu, majku Anđu i tetku Milu. U zajedničkoj obitelji s njima je i obitelj brata Jakova; supruga i troje nejake djece. Jakov je bio u ratu. Borio se na strani NDH. Od svega „blaga“ u kući, Ivan je imao jednu svinju ili krme koju je hranio za zime. U predvečerje dođe mu jedan partizan i na osami mu reče: „Čuj, određeno je da će se sutra uzeti tvoje krme vojsci za ručak. Vidim da ti je u kući nejakost i starost, radi što znaš. Ako me kažeš da sam ti ja ovo rekao, ode moja glava“. Po mrkloj noći Ivan je uz pomoć supruge i nevjeste zaklao krme i isjekao na komade.
Sutradan su došli partizani po krme i vidjeli da je krme u komadima i da uopće nije brijano ni prethodno oprano. „Što je ovo?“ upitaše, a Ivan reče: „Počelo je krepavat, pa da ne bi krepalo, ja sam ga prikla“. Partizani su mu naredili da ide s njima u zapovjedništvo. Zapovjednik je odmah upitao: „Ko ti je kaza?“, a Ivan je odgovorio: „Ja ne znam ni za što, krme je počelo krepavat i ja sam ga prikla“. Zatvorili su Ivana u jednu štalu dan i noć, ali on je ostao kod istog iskaza i pustili su ga.
Slika osma. Rana je jesen godine 1946. Trojica drugova u civilnoj odjeći naoružana puškama tražili su od Ivana da im preda bicikl. Bicikl je Ivanu skupa sa singericom, 1939. godine iz Stuttgartaa spremio brat Jakov koji je tada tu radio. Njemačka pošta je bicikl i singericu spremila vlakom do Splita. Od Splita do Zidina, bicikl i singericu dovezla je pošta iz Splita. Ivan je rekao da je bicikl predao partizanima 1944. godine, kad su bili u selu. Drugovi su otišli.
Međutim, nakon nekoliko dana dobili su dojavu iz sela da je Ivan lagao, bicikl je kod njega. Toga dana Ivan je u docu zvanom Albegovac koji je udaljen tri kilometra od sela, u pravcu Roška Polja, sa svojom suprugom i nevjestom, suprugom brata Jakova, vadio krumpire. Djeca su ostala u kući s djedom i bakom, a i susjeda je obećala paziti na njih.
Dok su oni kopal, u Albegovac dođoše ona trojica naoružanih drugova. Ivan je kopao krumpire u vunenim; suknenim čarapama jer je zemlja bila suha. Trojica drugova, odnosno jedan od njih reče: „hapsi“. Svezali su Ivanu ruke i u čarapama ga odveli jer Narodnoj vlasti nije predao bicikl. Njegova supruga i nevjesta su se odmah uputile kući i rekle svekru Frani što se dogodilo. Frano je uzeo pršut, stavio ga u torbu, uzjahao na konja i odmah se uputio u susjedno selo kod odbornika kojeg je poznavao i s čijim se ocem družio prije rata. Rekao mu je što se dogodilo i zamolio da mu spasi sina Ivana odvedenog u Duvno. Odbornik je poslušao i odmah sa svojim konjem otišao u Duvno. Sutradan je Ivan došao kući.
Slika deveta. Jesen je godine 1946. Ivanov brat Jakov je poslije godine i pol skrivanja u okolici Bjelovara u Velikoj Pisanici i Velikom trojstvu, kod ljudi koje je upoznao dok je prije rata na tom području „nosa korpu“, onako kao Raosovi galantari. Nakon tri dana dobio je Poziv da se javi u stanicu milicije. Znao je što to znači. Otišao je u Grabovicu kod odbornika s kojim ga veže dio mladosti. Ponio je sa sobom Poziv. Sjeli su, popričali i dobro popili. Odbornik je potrgao Poziv i rekao: „Jakove bježi odavde, ovdje ti života nema. Tko se odazove Pozivu, ne vraća se kući. Nestane.“ Jakov se odmah uputio do Splita odakle je vlakom otišao do Zagreba i iz Zagreba do Bjelovara kod istih ljudi koji ga nisu izdali. To je trajalo još dvije godine. Kad su ubijanja prestala, Jakov se vratio kući.
Na pitanje koja je strana u Drugom svjetskom ratu bila državotvorna, moglo bi se odgovoriti da su državotvorni bili svi ljudi s jedne i druge strane koji su u zlu vremenu, sa zlim vođama, na obje strane uspjeli sačuvati karakter i pokazati ljudsko lice; lice čovječnosti.
Slika deseta. Odmah nakon rata narodna je vlast kupila narodne neprijatelje i odvodila ih u centre OZN-e, tj. UDB-e u Livno ili Mostar, odakle se nikad nisu vratili. Bilo je zabranjeno reći da ih je odvela Narodna vlast. Smjelo se samo reći da su nestali.
Jedan od „narodnih neprijatelja“ koje su partizani, te noći, u organizaciji UDB-e ubacivali žive u jamu uspio je izići. Svlačili su ih do gola, dovodili do jame i gurnuli u jamu. Grgo je bio posljednji. Bio je omanji čvrst čovjek. Napeo je sve mišiće i odlučio pokušati zapeti za neku izbočinu, stijenu. Uspio je. Kad je izišao, posve gol dospio je u neko selo. Primijetio ga je čovjek kod prve kuće u selu. Povjerio se. Čovjek ga je prihvatio, odjenuo i nahranio. Grgo je uspio doći noću do kuće i javiti se svojoj supruzi, koja ga je godinama skrivala. 1947. dobili su sina.
Selo je pričalo da je dijete poštarovo, drugi šumarovo, a treći sa susjedovo. Susjedi su primjećivali da bi njihov vrt ujutro osvanuo obrađen. To su pripisivali vrijednoj ženi koja rano ustaje i po cijeli dan radi. Kad je ubijanje prestalo Grgo se javno pokazao u selu.
Slika jedanaesta. Postojali su ljudi koje se nije držalo za ozbiljno, imali takvo držanje, nisu bili ni na jednoj strani niti ih je itko uključivao u bilo što. Paško i Pere su u odmah u poraću odlučili otići od kuće. I njima je stanje bilo nepodnošljivo. Za takve bi se reklo da su otišli u barabe. Nakon dvije godine vratio se Paško, a Pere nije. Došla kod njega Ivančuša i pita ga: „Aj Paško, jesi li vidio mog Peru?“ „Jesam moja Ivančuša“ odgovori Paško. „A di je, ja mu crna?“ pita Ivančuša. „U Crnoj Gori“, odgovara Paško. „A što radi, ja mu crna?“ pita Ivančuša. „Oda s biskupom“, odgovara Paško. „S biskupom, oj misusovo“, sva van sebe reče Ivančuša. Paško nastavi: „Ja turnem biskupa, otmem mu šćap i kapu i dadnem tvome Peri.“ Na to će Ivančuša: „E moj Paško, to je čista, počista laž“, na što Paško reče: „E moja Ivančuša, da sam zna da mi nećeš virovat, ne bi ti ni priča.“
Slika dvanaesta. 1946. godine, pored nestajanja ljudi koji su nasilno odvedeni i nikad se više nisu vratili, u mom mjestu zavladala je i nestašica hrane. Suša, bijeda i glad. Odbornici su narodu objasnili da će se to riješiti. „Od oca Staljina i majke Rusije, od Moskve do Beograda stiže pomoć, vagon do vagona.”
Što komu treba, popisat će odbornici za svako domaćinstvo i svak će to dobiti. I odbornici su se dali na posao. Od kuće do kuće popisane su potrebe za žitom, kukuruzom, krumpirom šećerom i solju za ljude te repom i zobi za prehranu blaga. Nije se objašnjavalo kako će to od Beograda do moje župe doći, do moje mjesne zajednice i tko komu predaje popise. Stigla je kasna jesen koja se zove i „crna jesen“. Tad prestaje svaka vegetacija, a od obećane pomoći od oca Staljina i majke Rusije, ništa. Sazvana je proširena sjednica Mjesnog odbora Mjesne zajednice. Stipe je bio predsjednik. „Šta ćemo druže Stipe?“, pitaju seoski odbornici. „Ovako ćemo drugovi, zamisli da si ruča i ruča si“, objasni predsjednik Mjesnog odbora Mjesne zajednice Grabovica.
Slika trinaesta. Puklo je sa Staljinom. Vrijeme Rezolucije Informbiroa. Iz tog vremena dvije pjesme koje je pjevala narodna vlast: „Drug nam Staljin iz Rusije piše, partizani ne bojte se više, a mi njemu otvoreno pismo – mi se nikad ni bojali nismo“. I druga: „Oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako.“
Slika četrnaesta. U 50-im je godinama Narodna vlast, u dva navrata masovno mobilizirala rezervni vojni sastav. Prvi put na početku 50.-ih i drugi put 1960. Svi vojno sposobni muškarci do 60. godine života, kako bi se to reklo „dobili su poziv u rezervu“.
Iz „prve rezerve“, s početka 50-ih nije se vratio Jure. Dobio je poziv kao i drugi, odazvao se i otišao. Jure je imao tri brata i svi su kao i on bili vojnici NDH. Jedan se brat nije vratio s Bleiburga. Drugi mu se brat godinu dana nakon rata skrivao, po šumama, „pojetama“, sjenicima u širem rejonu. Pričalo se da je negdje viđen te da je Narodna vlast u više navrata organizirala potjeru. Ubijen je u grmlju u blizini kuće. Cijela potjera je ispraznila puške. Vidjeli su da su ubili posve iscrpljena čovjeka, rečeno je: „Nema u njem trijes kila.“ Četvrti brat je nakon dužeg uspješnog skrivanja uspio preživjeti. Jurin otac je išao u „komandu“, kod zapovjednika rezervistima, rekli su mu da taj čovjek, njegov Jure nikad kod njih nije bio, da njima nije došao i da ga nema na njihovim „spiskovima“.
Iz druge rezerve, iz 1960. godine u kojoj je, kao i u prethodnoj bila najzastupljenija politička nastava i priča o vanjskom i unutrašnjem neprijatelju iz čega je ostao ovaj dio priče. Nakon poduže priče o vanjskom i unutarnjem neprijatelju, o imperijalizmu Zapada, o ustašama, četnicima, belogardejcima itd., oficir koji je držao nastavu upre prstom u Jakova: „Deder nam ti druže ponovi tko su naši unutarnji, a tko vanjski neprijatelji?“ Jakov ustade i kaže: „Unutrašnji su ovi što su u kasarni, a vanjski su oni što su oko kasarne.”
Slika petnaesta. 1950. Sud u Mostaru osudio je na smrt Mirka Kapulicu. Osuđen je na smrt kao časnik NDH. Vojnički put Mirka Kapulice u NDH i njegovo petogodišnje gerilsko djelovanje nakon rata zahtijevaju posebno istraživanje i posebnu studiju. Ovaj rad će se ograničiti samo na dio onoga što je ostalo u pučkoj predaji.
“Narodna vlast“ je na određeno vrijeme iseljavala cijela sela za koja se sumnjalo da Kapulica u njima nalazi utočište i suradnike, sve stanovništvo s „blagom“, na višemjesečni boravak u drugo selo. Radno sposobno stanovništvo se poslije iseljenja vraćalo kako bi iz „pojata“; štala, sjenika izbacili sijeno van i „sadilí plaste“, da sijeno ne „zakisne“ i propadne. To se 1948. dogodilo i s mojim selom Zidinama. Na tri mjeseca sve se moralo preseliti u susjedno selo Korita. Određene su kuće i obitelji u Koritima koje su morale primiti određene obitelji sa Zidina.
Ista se situacija dogodila i s još nekim selima duvanjske Općine. Selo Letka se moralo iseliti u Borčane, a sela Kuk i Lug su se morala na tri mjeseca iseliti u Mokronoge.
Ostale su pjesme: „Kuda more proletiti tica, tuda more Mirko Kapulica“, „Zagreb pao, Roško Polje nije, u njemu se Kapulica krije“, „Kapulico u planini Vranu, seke će ti donositi (h)ranu“.
Slika šesnaesta. Polovicom 50-ih se masovno odlazi na rad u Crnu Goru na probijanju cesta. Izvođači radova nisu bila klasična poduzeća nego tzv. Vojne pošte, iza čega se upisivao broj te Vojne pošte. Puno ih je bilo zaposleno kao mineri. Malj i špica bili su alat. Jedan je držao špicu i nakon svakog udarca okretao je za četvrtinu jer je špica na vrhu bila plosnata, a drugi bi udarao maljem, tj. težim čekićem. Tako se pravila rupa u kamenu u koju se poslije stavljao dinamit (ćiket) sa sporogorećim štapinom. Radovi su se izvodili po brdima, izrazito strmim padinama iznad kanjona Manjače. Iz tog razdoblja ostala je ganga: „Ja sam mala radnik Crne Gore, džepa prazna, a guzice gole“.
Slika sedamnaesta. Kad bi nastalo kakvo političko zatišje, UDBA bi sama napisala kakvu provokaciju kako bi dokazala da neprijatelj nikad ne spava, kako bi imala povoda ponovno saslušavati koga je htjela i imala stalan nadzor ne samo nad djelima, nego i nad mislima svojih podanika, kako bi vrbovala nekog novog doušnika ako je ocijenila da im to treba. Tako se dogodilo i na našoj Osnovnoj školi. Osvanuo je natpis bijelom bojom „živjela NDH“. Zasjedao je Općinski komitet i osudio povampirene aveti prošlosti. Kod matičara Stipe došla Mara po rodni list. Udaje joj se kćer pa joj treba rodni list za kćer. Pita nju Stipe onako ko usput: „Šta ti govoriš Mare, ko bi ono moga na našoj školi napisat?“ „A ko će ti to znat moj Stipe? Ko će napisat vego oni ko je pismen. Ja ne znam ima li još iko pismen u selu vego ti“, odgovori Mara.
Slika osamnaesta. Bijedno se živjelo od poljoprivrede. Pura je bila dominantan obrok, ostala je ganga: „Naše cure postigle kulturu, uz ognjište mišajući puru.“ Politički pritisak je bio teško podnošljiv. Neki su se odlučili na bijeg preko brda i planina između Slovenije i Austrije. Ostala je ganga: „Ako mala prijeđem u Austriju, pisat ću ti, mojih mi očiju.“
Slika devetnaesta. Razbolio se jedan odbornik. Član je Partije i istaknuti partijski aktivist. Došli ga obići njegovi drugovi, a on posve slabo, vidi da se „duša dili od tila“ i glasno traži da mu se dovede svećenika. Kad to čuše drugovi, jedan od njih reče: „Ajde kad si bio heroj do sad, budi i sad.“
Slika dvadeseta. Pošlo se u Njemačku. Ljudi dolaze za Božić kući. Donose pune „kufere robe“ odjeće, ali donosi se i novaca, a Anti ne daju pasoša. Bio u neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata, krio se nekoliko godina i tako preživio. Ostao „neprijateljski nastrojen.“ Nije htio palit „svitnjak“ za prvi maj.
Žena mu u kući govori da se “priokrene” da se promeće, jer “neć2 puštat da mu dica zaostaju za drugom dicom”.”Njihovi siti, odiveni, obuveni. Njihove žene odivene, a vidi nas.“ Kao u onoj priči o mlinarima. Žena na svoju ruku nagovori „dicu“ i velikim slovima na kući napišu: „Živio drug Tito.“ Susjedi su se čudom čudili i gledali i čitali što u Ante na kući piše. Došli su u kuću odbornici i čestitali mu. Nije prošlo ni mjesec dana Ante je dobio pasoš.
Slika dvadeset prva. S obzirom na to da sam spomenuo priču o mlinarima, ispričat ću je onima koji su je zaboravili, kao i onima koji je čitaju prvi put.
Bila dva mlinara. Prvi je bio uzvodno, a drugi nizvodno u stotinu metara. Drugi mlinar je bio vjernik i bogobojazan čovjek. U mlinici je na vidnom mjestu bilo istaknuto Raspelo. Kad bi uzimao ujam, uvijek bi pogledao na Raspelo. Nikad ne bi uzeo više, a sirotinji je znao oprostiti ujam. Kod njega su dolazili žito mljeti ljudi slabijeg imovinskog stanja, kao i oni kojima je stalo do toga da ujam bude što manji.
Prvi mlinar nije imao takvih dvojbi. Bio je komotan kod uzimanja ujma i uvijek bude na njegovu stranu. Dolazili su mu žito mljeti imućniji ljudi, ali i oni drugi. Prvi Mlinar je obnovio kuću. Žena i djeca su bili odjeveni i obuveni.
Drugom mlinaru je počela žena prigovarati da je nesposoban. „Pa zar ne vidiš u njih obnovljenu kuću, a vidi nas. Mi jedva kraj s krajem. Ti se prihvati djece, a mene pusti u mlinicu i vidjet ćeš da će biti bolje.“ Sutra ujutro drugi mlinar stade pred Raspelo u mlinici: „Moj Isuse, zar jedan od nas dvojice mora iz ove mlinice.“
Slika dvadeset druga. 80-e su godine. Samoupravljanje je otvorilo prostor javnoj priči o upravljanju poduzećima, o zapošljavanju, gradnji i dodjeli stanova, stanju u onome što se naziva javnim sektorom, kao što su škole, javni prijevoz, komunalna infrastruktura, sve to jasno ne dirajući u bratstvo i jedinstvo, tekovine i svijetle tradicije narodnooslobodilačke borbe i najvećeg sina naših naroda i narodnosti, uz stalno političko i represivno djelovanje aparata državne vlasti protiv narodnih neprijatelja.
Unutar tzv. radnih kolektiva, od onih u proizvodnji do onih koje su se zvale društvene djelatnosti, unutarnji odnosi su bili regulirani Pravilnicima o radnim odnosima, Pravilnicima o disciplinskoj odgovornosti i Pravilnicima o stambenim odnosima. Na zborovima radnika, na sastancima radne zajednice, sindikalnih podružnica i na radničkim savjetima, satima se raspravljalo o tomu tko je koga zaposlio, tko je kome dao stan, a kome i zašto nije te što o tomu piše u Pravilniku. Formirane su različite drugarske komisije da utvrde stanje.
Ta priča prenosila se na javni život lokalne sredine, što je djelovalo olakšavajuće i bilo nekakav društveni ventil dopustive kritike u društvu tzv. društvenoekonomskih odnosa. Nestale su poratne „zle godine“.
„Zle godine“ bi se zvale još i „gladne godine“ ili bi se reklo godina je izdala ili bi se sve svelo na naziv „zlogodina“. Pučki opis „zlogodine“: Peče zvizdan. Sve se sasušilo. Crna zemlja ispucala. Zmije ujedaju. Vuci kolju. Narodna vlast traži otkup viškova. Nigdi zvizde.
Postoji i pučka izreka: „Zla godina orla natjerala s kokošima da zimuje zimu.“ Iz tog razdoblja postoji i bećarska ganga: „Šalaj volim kad godina izda, sve poskupi, pojeftini pizda.“ U sličnom stilu evo i dvije ženske gange: „Ja bih dala šta moj dragi pita, e da nije đavlijega svita.“ I druga koja slijedi poslije: „Moj dragane ako bi me izda, crnji bio nego moja pi**a.“
Moglo bi se reći da je to razdoblje posljednjeg desetljeća od osamdesete do devedesete bilo razdoblje velike zajebancije, velike zabave, tj. velikog derneka. Jasno da to ne vrijedi za narodne neprijatelje, nego prvenstveno za upravljačku i političku elitu. Sva poduzeća od OUR-a preko RO do SOUR-a, svi SIZ-ovi, sve razine vlasti, od općinske do savezne razine imali su vozače, koji su samo po toj osnovi bili zaposleni i vozili vozila visoke klase. Jasno i fondove za reprezentaciju. Izvor dernečenja bilo je svako poduzeće.
To razdoblje obilježila je izreka: „O svom poslu, o državnom trošku“, što su masovno provodili svi koji su bili integralni dio tog političkog razdoblja. Kako je svak dovodio svoga, broj administrativnih radnika u OOUR-ima često je bio izjednačen s brojem proizvodnih radnika.
Dernečari su drnečeći bez prestanka doveli do toga da su se u nekoliko posljednjih godina derneka počele dodavati nule na novčanice, što je rađeno svakih pet-šest mjeseci pa smo na novčanicama imali milijunske nule. Broz je sa svojim likom na novčanici od početne vrijednosti od sto dinara dogurao do deset milijuna. U stopu ga je sa svojom rudarskom svjetiljkom pratio Alija Sirotanović, koji je s početnih pedeset dinara dogurao do pet milijuna. U posljednjoj fazi nadzor nad poznatom tiskarom na beogradskom Topčideru, za svoje je potrebe izravno preuzeo Slobodan Milošević.
U tom dernečkom razdoblju stasala je kompletna sadašnja politička, novinarska i kulturnjačka elita u Hrvatskoj kojoj i danas to razdoblje djeluje vrlo inspirativno. Ima jedna bitna razlika. Izvor dernečenja više nisu poduzeća. Ostali su samo proračuni od kojih je najvažniji onaj državni na koji je priključen najveći broj dernečara. No, ono što je ostala konstanta jest da dernečari i danas iz dernečenja nastoje izbaciti narodne neprijatelje, što se zorno moglo vidjeti u slučaju bivšeg ministra za kulturu Zlatka Hasanbegovića. On je od dernečara priključenih na Proračun tražio račune kao u slučaju HAVK-a, na što su oni odgovorili s „smrt fašizmu“. Ostalo je nerečeno „kurac komunizmu“. Ime Zlatka Hasanbegovića kao narodnog neprijatelja, zahvaljujući dernečarima je postalo poznato na nekim svjetskim, medijskim i političkim adresama.
Ne može se reći da je slogan tog vremena: „O svom poslu, o državnom trošku“ bio temeljni slogan Kumrovečke škole koja je bila postavljena kao „škola za život“. Taj slogan nije bio transparentno postavljen jer radni ljudi i građani ne moraju i ne trebaju znati sve što zna avangarda. U redovnim je školama školovanje završavalo puno ljudi, ali oni nisu školovani za život i ništa od njih. Moji bi stariji Duvnjaci rekli: „nikad dvi jake za vratom“, pa su sve poslove u državi obavljali kadrovi iz škole za život, koji su poslije pokazali i dokazali ispravnom tezu o odumiranju države. Država je odumrla.
Polaznici škole za život nastavili su raditi iste poslove i u Hrvatskoj. Njima se pridružio jedan dio samoukih koji su uvijek znali praviti razliku između škole i škole za život. I eto ga! Trideset godina je prošlo od gašenja Kumrovačke škole za život. Trideset i nešto godina nam je trebalo da shvatimo značaj škole za život. I opet je krenulo, krenula je škola za život. Samo da ne bude: „O svom poslu, o državnom trošku“ i onda odumiranje države.
Slika dvadeset treća. Na početku tog dernečkog razdoblja krajem 70.-ih, kad je vanjski dug rastao zabrinjavajuće, a unutarnja ekonomija bila opterećena neproduktivnošću, neodgovornim upravljanjem i sve očitijim malverzacijama, Broz se „radnim ljudima i građanima“ obratio pismom koje je poznato kao „Pismo druga Tita i Centralnog komiteta SKJ.“ Skupina mojih Duvnjaka otpjevala je gangu za 60 dana: „Druže Tito piši drugo pismo, mi ti ovo razumili nismo.“
Slika dvadeset četvrta
a) Prva je nedjelja nakon SDB-ove premetačine Franjevačkog samostana u Duvnu. Uhapšena su dvojica fratara; fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić. Lijep je jesenji dan godine 1981. U crkvi u Duvnu završava pučka misa. Istovremeno, ispred zgrade milicije prema crkvi kreće oklopni milicijski transporter, na krovu naoružan protuavionskim topom kalibra 22 mm, kragujevačke Crvene zastave. Oklopni transporter u vrlo agresivnoj vožnji, s upaljenim plavim rotacijskim svjetlima i zaglušujućim zvukom milicijske sirene stiže pred ulaz u crkveno dvorište upravo u trenutku kad vjernici izlaze iz crkve. Okreće se poprijeko na ulici, okrenut je u pravcu crkve s otvorenom kupolom u kojoj iza protuavionskog topa čija je cijev usmjerena u pravcu crkve, stoji uniformirani pripadnik milicije. Njegov mrki i prijeteći pogled prema crkvi i vjernicima očito je tako pripremljen za tu prigodu. Vjernici su izašli iz crkve, izlaze iz crkvenog dvorišta pored prijetećeg vozila i polako kreću ulicom. Vozilo se okreće na cesti i ponovno, u vrlo agresivnoj vožnji kreće nazad prema zgradi milicije, s istim rotacijskim svjetlima i zaglušujućim zvukom sirene, dok se vjernici hitro sklanjaju sa ulice na trotoare.
b) Nedjelja je, tri tjedna su prošla od premetačine u Franjevačkom samostanu u Duvnu i hapšenja dvojice svećenika, fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića. U župnoj Crkvi svetog Ante Padovanskog u Grabovici, Duvanjski dekanat, pučka je misa. Nakon mise, u sklopu župnih obavijesti, župnik govori sljedeće: „Od strane društveno-političkih organizacija Općine Duvno, zamoljen sam da vas obavijestim da će se sada, odmah nakon svete mise, tu, u Osnovnoj školi u Grabovici održati sastanak s kućedomaćinima pa se zamoljavate da sastanku prisustvujete.“
Sve stolice u učionici bile su zauzete, a neki su i stajali. Riječ je uglavnom o ljudima od četrdesete od sedamdesete godine starosti, odjevenih uglavnom u bijele košulje i jakete i hlače tamnije boje, a na glavi kape. Sjede i šute. U učionicu ulaze četiri druga iz općinskih, društveno-političkih organizacija Duvna. Sjedaju za nastavnički stol gdje ih čekaju četiri stolice. Bez ikakva pozdrava, bez ikakve najave, bez ikakva predstavljanja, jedan od njih počinje čitati tekst s papira kojeg je stavio na stol gdje se opisuje, a on čita, neprijateljska, klerofašistička i kleronacionalistička djelatnost zatvorenih fratara; fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića.
Čitaču povremeno drhti glas. Nakon završenog čitanja, opet tišina. Ništa se ne čuje. Nitko ne kreše šibicu, ne pali upaljač da bi pripalio cigaretu. Ne škripi nijedna stolica. Nakon mučne tišine diže se jedan čovjek u sedamdesetim godinama, pripadnik je SUBNOR-a iz Mjesne zajednice Grabovica. Postavlja ovakvo pitanje: “A jel drugovi, tko je ukaza Gospu?” I sjeda.
Opet mučna tišina. Nitko ne odgovara na pitanje niti ga komentira. Drugovi šute. Nakon mučne tišine progovara jedan čovjek u šezdesetim godinama sjedeći: „Ja smeta i muva u sobi kad zuči.“
Opet mučna tišina nakon koje se četvorica drugova iz vlasti dižu i odlaze iz učionice, opet bez riječi pozdrava ili bilo čega. Nakon toga zaklapaše stolice po drvenom podu učionice i sudionici sastanka, „kućedomaćini“ izlaze. Nitko se ni s kim ne rukuje, ne pozdravlja, ne nudi „duvan za zapalit“. Šutke svatko na svoju stranu odlaze kući.
Slika dvadeset peta. Početak je 80-ih godina. Skupina mladića iz sela Brišnik osuđeni su na višegodišnje robije zbog pjesme: „Druže Tito kupit ću ti fiću, a Mercedes Anti Paveliću“. Milicija je u sitnim noćnim satima došla u kuće pjevača kako bi ih uhapsila. Hapsili su i unuka bake Jele kojoj je on „sunce što se rađa“ i grije joj starost, izvor radosti koju osjeća cijelim bićem. „Što mi dite vodite?“, pitala je milicionara. Milicionar je baki Jeli odgovorio: „Zato što je pjevao neprijateljske pjesme. Druže Tito kupit ću ti fiću, a Mercedes Anti Paveliću.“ Na to će njemu baka Jela: „Ajde moj sinko šta ti je, šta će on kupit, on od mene pita za cigare.“
Slika dvadeset šesta. Duvanjski su direktori išli u Beograd ugovarati prodaju proizvoda njihove tvornice. Dočekani su uz obilje hrane i pića i gozbu kakva je bila uobičajena na prostoru cijele Jugoslavije kad se dogovaralo i ugovaralo. Domaćini su bili srpski reprezentativci među srpskom direktorskom elitom, po mogućnosti konzumacije pića.
Međutim, duvanjska reprezentacija se tu pokazala nenadmašnom. Srbi su u doslovnom smislu riječi polijegali po stolu i po podu u sitnim noćnim satima, a Duvnjaci su se sutra ujutro pojavili na oproštajnoj kavi istuširani i uredno obrijani.
Slika dvadeset sedma. Na sastanku radne zajednice jedan od direktora navodi da mu se kancelarija slabo čisti. Za riječ se javlja čistačica i kaže da je ona „u popodnevnim satima čistila kancelariju. Došao je direktor i od mene pita da mu dam.“ Jedan od radnika reče: „Deder vidi šta o tome piše u Pravilniku. Ako tako piše, onda mu moraš dat“. Na to će čistačica: „Pisalo, ne pisalo ja mu ne dam.“
Slika dvadeset osma. Skupina mlađih samoupravljača zaposlenih u tvornici u trećoj (noćnoj) smjeni iznosila je proizvode iz tvornice preko ograde tvorničkog kruga gdje ih je čekao njihov kompanjon s automobilom u koji su utovarali robu koja je prodavana na crnom tržištu. Mlađim samoupravljačima novac je trebao za Marlboro, izlaske, gorivo, nove cipele i jakne. U automobilu naišla su trojica drugih duvanjskih mladića vozeći se s noćnog provoda. Vidjeli su što samoupravljači rade. Jedan od njih reče: „Je li ovo Marks predvidio, jeba on sve svoje.“
Slika dvadeset deveta. Duvnjaci su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća svojim novcima zarađenima u Njemačkoj elektrificirali svoja sela, asfaltirali ceste, doveli telefon. Promijenio se život u duvanjskim selima. Prestala se obrađivati zemlja, smaklo se blago, ni kokoši nisu ostale. Ostala je ganga: „Mala moja neće više ute, bilo jaje od kokoši žute.“
Slika trideseta. Duvanjska vlast je svake godine u ranoj jeseni organizirala tzv. poljoprivrednu smotru. Smotra se održavala na prekrasnim ledinama okruženima drvećem na Duvanjskom polju pored sela koje se zove Ćavarov stan. Pored brojnih vjerskih blagdana i derneka, smotra podno Ćavarovog stana bila je jedini „socijalistički“ dernek.
Dva, tri dana prije, brojni duvanjski ugostitelji bi u vanjskom krugu postavili ogromne šatore u kojima bi tih dana izmjestili svoje ugostiteljske objekte. Ispod šatora je odjekivala pjesma „pevaljki“ koje su se međusobno isprepletale i treštale svu noć. Pekli su se janjci i odojci. Gostiju nije nedostajalo. Svi su šatori bili puni, svi stolovi i stolice zauzeti i u šatorima i ispred njih. Pilo se, lumpovalo i jelo. Posjetitelji su bili politička i direktorska duvanjska elita. Spikeri su najavljivali pevaljkin striptiz poslije ponoći pod sloganom „gola nasred stola“.
Na sam dan smotre dijelile su se nagrade i priznanja za najveću tikvu, najveći krumpir, kukuruz, za najbolju kravu itd. Skakalo se u dalj, bacalo kamena, potezalo klipa. Bile su i konjske utrke. Nije nedostajalo štandova s dječjim igračkama, balonima, kao i onih drugih s robom koja se prodaje na dernecima. Ispod okolnih jablana i vrba izletnici su na žaru pekli meso i kuhali kavu.
Na binu bi se najprije popeo predsjednik Općinskog komiteta Saveza komunista i održao govor veličajući svijetle tradicije narodnooslobodilačke borbe i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti nastalog u NOB-eu i socijalističkoj revoluciji, što je trasiralo put socijalističkoj izgradnji i sreći našeg radnog čovjeka. Osuđivao je nacionalizam, šovinizam, klerofašizam, liberale, anarholiberale i neprijatelje svih boja. Govorio je protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja koji diže glavu i poziva sve napredne socijalističke snage na čelu sa savezom komunista da se zajedničkim naporima bore protiv poraženih snaga.
Dok su s bine odzvanjale pjesme i plesovi kulturnoumjetničkih društava u narodnim nošnjama, moji bi Duvnjaci na netom izrečene prijetnje odgovorili gangom, onom momačkom: „Evo braće koja se ne boje, kad divojka skine gaće svoje.“
Guslar je s bine uz razglas pjevao pjesmu iz poznatog kupreškog boja iz Drugoga svjetskog rata kad su kupreški branitelji pod zapovjedništvom Rafaela Bobana u boju, koji je neprekidno trajao tjedan dana, potukli partizane koji su napadali Kupres. Nije se pjevala hrvatska verzija pjesme: “Oj Kupreško ravno poljce/ što pozoba Crnogorce/ Od tisuću i pedeset/ vrati ih se samo deset/ I to deset što se vuče/ a za njima šarac tuče/ I tih deset smo pustili/ da pričaju di su bili.“
Pjevala se narodnooslobodilačka verzija: „Ranjen borac sa Kupresa piše/ mila majko, ne nadaj se više/ Jela jeli bor zeleni boru/ tako pismo stiže Durmitoru.“
