Pamet nesretnog Mile Martića i još nesretnije njegove družine koja je Srbe u Hrvatskoj odvela u sukob s Hrvatskom promovirao je Vladimir Božović 5. siječnja 2016. povodom prijema za pravoslavni Božić, odnosno za Badnjicu koju je u Zagrebu organiziralo Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem, uz nazočnost predstavnika Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj predvođene mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, gospodinom Porfirijem.
Vladimir Božović je tom prilikom rekao: „Dozvolite mi da vas sve pozdravim u ime Vlade Republike Srbije i u ime njenog predsjednika Aleksandra Vučića“.
Poslije priče o teškoj prošlosti i svijetloj budućnosti, Božović je završio svoj govor sa sljedećim riječima: “Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva, sloge i pojačane aktivnosti na ostvarenju svoje misije i uloge uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima, kad god budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima.”
Time je dao Srbima u Hrvatskoj do znanja da Srbija zna da su oni u Hrvatskoj u trajno pogibeljnoj opasnosti, zabijajući klin između Srba u Hrvatskoj i njihove Hrvatske, uz „obećanje matične države Srbije da će ih braniti svim raspoloživim sredstvima“.
I nesretni Mile Martić se pohvalio kako je svim raspoloživim sredstvima tukao po Zagrebu, Osijeku i Sisku itd., misleći nesretan da tako brani Srbe u Hrvatskoj. Tu pamet promovira Aleksandar Vučić kao svoj krajnji politički domet preko svojih smrknutih izaslanika Vladimira Božovića i Aleksandra Vulina čiji izraz lica zaista izgleda nesretno.
Nesretni Mile Martić je Srbe pod svojom vlašću mjesecima prije Oluje vježbao za napuštanje Hrvatske čekajući prvi plotun kao znak da je došlo vrijeme odlaska.
I Aleksandru Vučiću i Srbima u Hrvatskoj, kao i onima u Beogradu dobro je poznato da je taj odlazak projektiran u Beogradu, u sklopu etničkog i političkog preuređenja teritorija bivše Jugoslavije s masovnim „humanim preseljenjima“ zbog toga što u tom projektu nije bilo mjesta za bilo kakve autonomije bilo gdje. Rat je Beograd i pokrenuo protiv autonomija. Samo etnički čisti teritoriji koji su bili uvjet čistih računa „fifti-fifti“. Tu podvalu shvatio je i jedan dio Srba u prošlom ratu pa ih je više od tisuću pristupilo hrvatskoj vojsci i branilo svoju zemlju Hrvatsku. Projekt je propao da sad šire ne elaboriramo razloge kako na domaćem, tako i na međunarodnom terenu.
Povremeno se iz Vučićeva okrilja oglasi „Vlada u egzilu“ izjavljujući da bi sada prihvatila plan „Z 4“, koji je za Hrvatsku bio vrlo nepovoljan, ali koji su odbili pogledati kako Mile Martić, tako i Slobodan Milošević. Vrijedi reći: „Poslije jebanja nema kajanja.“
Vučić u Zagrebu 12. i 13. 2. 2018. Pozvala ga je u posjet hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Poziv je uslijedio samo dan nakon što je Vlada Andreja Plenkovića preko Ministarstva vanjskih poslova uputila prosvjednu notu Srbiji zbog toga što je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Republike Srbije i dopredsjednik Vlade Republike Srbije u New Yorku, u palači Ujedinjenih naroda prilikom otvaranja izložbe o Jasenovcu
Po tko zna koji put ponovio priču o sedamsto tisuća Srba pobijenih u Jasenovcu od kojih pedeset četiri tisuće djece, o Mati Brzici koji je za jedan dan u tom logoru nožem ubio više od tisuću dvjesto Srba te da se slaže s Miljenkom Jergovićem da su svi drugi logori u svijetu, u vrijeme Drugog svjetskog rata koje su organizirali fašisti bili hladna industrija smrti, a da su samo ustaše ubijale iz strasti. Ne treba ovdje podsjećati na znamenitog Dobricu Ćosića i njegovo objašnjenje „mi lažemo stvaralački i maštovito…“.
Aleksandar Vučić na pitanje gdje je bio u posljednjem ratu odgovara: „Ja sam bio sa svojim narodom“, a to u biti „sa svojim narodom“, u njegovu slučaju značilo je biti u Glini i držati huškački govor o Tuđmanovu ustaškom režimu, odnosno o svakoj Hrvatskoj kao ustaškoj i fašističkoj državi.
Tu priču i sada prije Vučićeva posjeta Hrvatskoj ponavlja i njegov ministar obrane Aleksandar Vulin, govoreći Vučiću da ne ide u Zagreb jer ga u Zagrebu čekaju ustaše, da bi dva dana nakon te izjave Vulin rekao da ako nisu ustaše, onda neka izvjese transparent s natpisom: „mi nismo ustaše“. Izjavio je da je on prije tri godine rekao generalu Gotovini da ako on nije ustaša, neka to njemu kaže, a Gotovina mu do dan danas na to još ništa nije odgovorio.
Prvi dan Vučićeva posjeta obilježilo je pet stvari, pet detalja.
Prvi je svakako da je Vučić čestitao hrvatskoj Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović na hrabrosti što ga je pozvala u Hrvatsku. Jasno je da se ta hrabrost ne odnosi na ono što dolazi od srpske vlasti, srpske Vlade kojoj je na čelu Vučić. Nije dakle riječ samo o pisanju medija u Srbiji, nego i o ministrima u Vladi Srbije koji pričaju o ustašama i ustaškoj državi, pa je Kolinda eto hrabra, unatoč takvoj srpskoj vlasti pozvati njega, predsjednika Srbije koji je na čelu takve vlasti u posjet Hrvatskoj.
Ne, ne radi se o tomu, nego predsjednik Srbije potvrđuje ono što govore njegovi ministri o ustašama u Hrvatskoj koji su moćni, jaki i dominantni pa je Predsjednica Hrvatske jako hrabra, unatoč tolikim ustašama u Hrvatskoj pozvati u posjet Predsjednika Srbije čija vlast samo ukazuje na to ustaško stanje u Hrvatskoj.
Drugo. Ne postoji državnik u svijetu koji prilikom službene presice sa svojim domaćinom komentira, odnosno citira natpise na transparentima prosvjednika. Prosvjednici prosvjeduju diljem zapadnog svijeta prilikom posjeta državnika iz različitih razloga i različitim intenzitetom, sve do sukoba s policijom, pravljenja uličnih barikada pa do paljenja automobila i razbijanja izloga.
Nečuveno je da gostujući državnik na službenoj presici sa svojim domaćinom citira natpise na prosvjedničkim transparentima jer time imputira svom domaćinu koji stoji s njim na presici da je i njegov domaćin takav. Koja je to ljuta muka natjerala Vučića da citira natpise na transparentima prosvjednika! Njemu to treba radi onih u Srbiji koji slušaju tu presicu, a koji su dio njegove Vlade, a pritom su stalno pričali da ga u Zagrebu čekaju ustaše i da mu je posjet vrlo rizičan. Tom jadu u Srbiji on citira natpise s prosvjednih transparenata u Hrvatskoj. Njima to treba.
Treće je što je Vučić kao predsjednik Srbije, u posjet Zagrebu imao potrebu reći kako se Srbija protivi proglašenju Stepinca svetim, odnosno kako Srbija ima dijametralno suprotno mišljenje o Stepincu od Hrvatske. Nevjerojatno je što je papa Franjo uradio povodom postupka kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Od toga je napravio političko pitanje koje se treba riješiti između Srbije i Hrvatske, pa Predsjednik srpske države prilikom službenog posjeta Hrvatskoj govori kako je protiv proglašenja Stepinca svetim.
Vučić samo ponavlja ono što zastupa Srpska pravoslavna Crkva na čelu s patrijarhom Irinejom. Patrijarh Irinej, prilikom pisanja svojih poslanica o Božiću i Uskrsu pravoslavnim vjernicima ne govori o Republici Hrvatskoj kao da je ni Bog dao nije. Uvijek piše o Slavoniji, Dalmaciji itd., tako da i svoje vjernike u Hrvatskoj drži podalje od države Hrvatske. Ne klonite duhom, možda se ukaže nova zgoda. Vi ste u Slavoniji i Dalmaciji ne spominjući Republiku Hrvatsku, što očito i danas treba učiniti upitnim.
Njegova svetost, patrijarh Irinej je prilikom obilježavanja Dana Republike Srpske 9. siječnja 2016. godine u Banja Luci rekao da je: „Republika Srpska dar s neba.“ Na taj „dar s neba“ odgovorio mu je kardinal Puljić navodeći do temelja srušene i spaljene katoličke crkve, ubijene katoličke svećenike u tom „daru s neba“. Jasno je dakle, da bi po tom „daru s neba“ prije Radovan Karadžić mogao dobiti suglasnost za proglašenje svetim od njegove svetosti patrijarha Irineja nego li Alojzije Stepinac.
Četvrto je Miro Bulj. Dok je Predsjednik Srbije na službenom posjetu Hrvatskoj prolazio Markovim trgom od Vlade do Sabora, gdje pristup imaju samo predstavnici državnih delegacija, Bulj ga pita kad će doći u hrvatsku Glinu. Jasno je da je to posao prosvjednika, a ne onih koji su dio tima domaćina Kolinde Grabar Kitarović.
Peto je da je Predsjednika Srbije na njegov zahtjev primio kardinal Bozanić pa su uvečer na HTV-u, u središnjem Dnevniku rekli da su srpski Predsjednik i kardinal Bozanić razgovarali o kanonizaciji Stepinca. Ako je to točno, postavlja se pitanje može li biti išta ružnije da kardinal Bozanić razgovara sa srpskim Predsjednikom o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Sve ružnije iza ružnijega!
Nema sumnje da je Kolinda Grabar Kitarović pozvala Aleksandra Vučića u dobroj vjeri i da politički „ciganluk“ kojega je manifestirao srpski Predsjednik ne može umanjiti dostojanstvo domaćina niti nanijeti neku političku štetu Hrvatskoj. Hrvatska je zaboravila na ovakve „ciganske“ trikove, ali nažalost, srpska politika nije.
Ako je Aleksandar Vučić od Zapada prepoznat kao „lijek protiv četništva u Srbiji“, tj. kao lijek protiv projekta Velike Srbije, onda bi se moglo reći da je riječ o liječenju ovisnika o teškim drogama tako da više drogu ne kupuje na crnom tržištu nego mu se ona daje na liječnički recept. Vučić se svojim izjavama u Zagrebu potrudio samo potvrditi ono što kažu njegovi ministri. Ne izravno, nego onako kao liječnik. Valjda ih ne smije razočarati jer gdje će se onda vratiti. Ludilo Velike Srbije u Srbiji živi gotovo dva stoljeća i sad bi ih Vučić u pristupnim pregovorima trebao prevesti žedne preko vode, kako to misli Zapad koji upravo u njemu to vidi.
Ne može se to raditi preko dostojanstva susjeda koji će čuvati dostojanstvo, ali jasno je da do toga dostojanstva Srbija mora sama doći. To se s obzirom na Vučića koji je okrenut Istoku, a udvara se Zapadu ne može očekivati. Vidjet će se dokad će to trajati. Dostojanstvo hrvatske Predsjednice ne može pomoći tim ljudima kojima je dostojanstvena Hrvatska nepodnošljiva stvarnost.
Nemoguće je očekivati da će gostujući državnik citirati pred svojim domaćinom natpise na prosvjednim transparentima. Kolinda to sigurno nije očekivala jer pučkim rječnikom rečeno, riječ je o „ciganskom“ poslu pa je Kolinda vrlo uljudno komentirala da su prosvjedi legitimni, ali da ne treba vrijeđati, te da ljudi s političke margine ne trebaju voditi državnu politiku. Nasjela je na neočekivan i u državničkim posjetima neuobičajen nastup svoga gosta, ali ipak pokazala da joj je stalo do toga i u tako ružnom nastupu da se njen gost u Hrvatskoj osjeća kao državnik, iako se služi „ciganlukom“.
Drugog dana posjeta Gvozdu, Vučić je rekao da on nije tako ponizan da bi se u Hrvatskoj prilikom njegova službenog posjeta ispričao svojim domaćinima koji su prethodno prešli preko svih njegovih ružnih provokacija, za otvoreni poziv protiv Hrvatske u ratnoj Glini u Hrvatskoj, kazujući time o kakvoj se zapravo ličnosti radi. Jadan on i oni zbog kojih se on tako drži.
No, otklon od ustaša bio je u Lisinskom gdje je Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem napunilo dvoranu. Hrvatska je zapadno demokratsko tolerantno društvo, a onima kojima je to nepodnošljivo, to je samo njihov problem.
Evidentno je da Vučićev nastup u Zagrebu nije bio u funkciji ni od koristi Srbima u Hrvatskoj, niti u funkciji posjete jednog državnika Hrvatskoj. Sve što je govorio i kako se ponašao bilo je u funkciji onog jada kojeg je ostavio u Srbiji i koji su ga otpratili u Hrvatsku kao odlazak u ustašku opasnost.
On se trudio samo njih zadovoljiti i liječiti taj srpski jad kojemu nema kraja. Iskazana drskost išla je do granica izazivanja prekidanja posjeta i naglog vraćanja u Srbiju bježeći iz ustaškog gnijezda, što bi Srbiju diglo na noge, a njega na rang mitskoga srpskog junaka. Vučić za takav pothvat u Hrvatskoj nije mogao naći nikoga osim pameti Mire Bulja kojeg je Vučić kao državnik čak upitao: „što hoćeš i gdje god hoćeš“. Hrvatska Predsjednica je ostala ono što i jest; uljuđena, dostojanstvena i do kraja državničkog držanja i pristojnosti, unatoč vrlo prljavom nastupu njenog gosta.
16. 2. 2018. „Najavljivač novih detalja“ o Miri Bulju i Vučiću piše:
„Mislilo se na sve, ali nisu imali oružje za zaustavljanje narodnog tribuna Mire Bulja koji je Vučiću na Markovom trgu u prolazu dobacio: Kad ćeš doći u hrvatsku Glinu?“.
Što ti je narodni tribun. Nezaustavljiv je. Nema „oružja za zaustavljanje narodnog tribuna“. A bio je tek „u prolazu Markovim trgom“. Bilo ih je još puno „u prolazu“, ali samo je narodni tribun dobacio, a drugi svi, iako „u prolazu“, nisu dobacili ništa. Ne može svatko biti „narodni tribun“. Oni što nisu „dobacili“ ništa, nisu narodnom tribunu ni do koljena. Iako je Vučićeva ekipa bila naoružana, čak i „puškom za hvatanje dronova“, kad su vidjeli narodnog tribuna, oduzele su im se i ruke i noge. Puška za hvatanje dronova je mačji kašalj za narodnog tribuna jer nema oružja za zaustavljanje narodnog tribuna. U vrijeme vlasti narodnog tribuna i njegove svite u Hrvatskoj, za samo nekoliko mjeseci pao je Tomislav Karamarko kao kruška, a za drugih nekoliko mjeseci njihove vlasti, Andrej Plenković je „osta o riči Božjoj“. U Srbiji su shvatili o kakvoj se opasnosti radi i čemu se izložio Vučić. Oglasili su se brojni njihovi „narodni tribuni“ govoreći da su pri odlasku Vučića upozoravali da u Zagreb odlazi slabo naoružan.
18. 4. 2018. Zastupnik u srpskom Parlamentu, Vojislav Šešelj koji je nedavno pravomoćno osuđen od Haaškog suda zbog ratnih zločina iz proteklog rata, pogazio je hrvatsku zastavu u srpskom Parlamentu koja je tu bila istaknuta povodom posjeta hrvatske Parlamentarne delegacije, na čelu s predsjednikom hrvatskog Sabora, Gordanom Jandrokovićem. Šešelj je Jandrokovića i njegovu pratnju izvrijeđao. Hrvatsko izaslanstvo prekinulo je posjet Srbiji i vratilo se u Zagreb.
Srpski Predsjednik Aleksandar Vučić je tim povodom rekao da su prije njegova posjeta u Zagrebu bile zapaljene dvije srpske zastave te da ga ulicama ganjao Miro Bulj, pa on ipak nije prekinuo posjet. I predsjednica srpskog Parlamenta usporedila je Šešeljevo gaženje hrvatske zastave u srpskom Parlamentu i verbalno vrijeđanje hrvatske delegacije s onim što je prilikom Vučićeva posjeta Zagrebu uradio Miro Bulj. „Najavljivač novih detalja“ pohvalio je Bulja nazvavši ga narodnim tribunom.
Iako ta usporedba u Srbiji nema ozbiljnijih političkih šansi, dobro dođe Aleksandru Vučiću da bi Bulja stavio u isti koš sa Šešeljom. Šešelj je sušta suprotnost od Bulja. Šešelj skandira: „Rusija-Srbija ne treba nam Unija.“
Šešelj misli da će Vučićeva politika „dlaku po dlaku“ prevesti Srbe žedne preko vode i da će ostati na beogradskom pašaluku, proširenom s Vojvodinom. Šešelj je stoga vrlo promišljeno ušao u zgradu srpskog Parlamenta gdje je zastupnik i pogazio hrvatsku zastavu. On želi što radikalnijim provokacijama zaustaviti politiku, „dlaku po dlaku“ i doći u sukob sa Zapadom te tako eventualno isprovocirati rusku pomoć i intervenciju sa svim mogućim posljedicama za cijelo područje. Vučić ide „dlaku po dlaku“, kako li će to završiti?
22. 4. 2018. Postojale su najave da bi srbijanski ministar obrane nesretnog izraza lica, Aleksandar Vulin mogao doći u Hrvatsku povodom 73. godišnjice proboja jasenovačkog logora i nazočiti posveti obnovljenog hrama svetog Ilije Proroka u Mlaki nedaleko od Jasenovca. Vulin je za svojih prethodnih posjeta Hrvatskoj nesretan izraz svoga lica pretakao u riječi.
Na reakcije iz Hrvatske da svoje nesretne govore Vulin ne bi trebao ponavljati u Hrvatskoj i da to ne bi bilo poželjno, Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku „može odlučiti vrhovni zapovjednik vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučiti hrvatski ministri“. Taj čovjek nesretnog izraza lica i još nesretnijega govora nažalost treba da bi živjela laž u Srbiji. Neka im bude! Hrvatskoj Vladi nije preostalo ništa drugo nego tom nesretnom čovjeku zabraniti ulazak u Hrvatsku, što je Vlada Republike Hrvatske i učinila.
23. 7. 2018. Patrijarh srpske pravoslavne Crkve, njegova svetost Irinej rekao je da je položaj Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori „lošiji nego u vrijeme Osmanlija“ te da je status Srba u Crnoj Gori „gori nego u doba Nezavisne Države Hrvatske“. Odgovorio mu je Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović rekavši: „Irineju, povucite svoje riječi“. Sadašnji papa Franjo kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca uvjetovao je prethodnom suglasnošću patrijarha Irineja.
4. i 5. 8. 2018. Oluja je obilježena na tri mjesta u dvije države. U Hrvatskoj, u Kninu gdje se okupio cijeli državni vrh uz nazočnost vojnih izaslanstava Amerike, Izraela i Crne Gore. Oluju su u Kninu svojim preletima uveličala i dva izraelska vojna aviona koji su letjeli s hrvatskim Migovima. U Kninu se slavila i sveta misa na kojoj je također nazočio cijeli hrvatski državni vrh, kao i hrvatski član predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Čović. U Kninu se tom prigodom okupilo desetak tisuća ljudi.
Istoga dana, godišnjica Oluje proslavljena je koncertom Marka Perkovića Thompsona u Glini, uz nazočnost pedeset tisuća ljudi.
Večer prije, odnosno 4. 8. 2018. godine u Srbiji, u Bačkoj Palanci, na tamošnjem nogometnom stadionu, uz nazočnost oko 15 tisuća ljudi održano je svesrpsko „obilježavanje godišnjice stradanja srpskog naroda“ i to kako je rekao Predsjednik Vučić: „po prvi put nakon nekoliko decenija u Bačkoj Palanci okupe sve Srbe iz Republike Srpske, Crne Gore, Hrvatske“.
Nazočno je bilo vodstvo Republike Srbije, Republike Srpske i vodstvo Srpske pravoslavne Crkve na čelu s njegovom svetosti, patrijarhom Irinejom. Što je sve rečeno na tom skupu u Bačkoj Palanci ne treba ponavljati jer je to uglavnom medijski preneseno, naročito ono što je rekao Predsjednik Aleksandar Vučić. On se boji da mu vlast ne preuzme njegov bivši šef Vojislav Šešelj i nema mu druge nego biti veći Šešelj od Šešelja jer to slušateljima treba, i to je ono što je u cijeloj priči najžalosnije. Slušateljima treba izjednačavati Republiku Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, odnosno slušateljima treba svaku hrvatsku državu proglasiti fašističkom.
Centri moći u svijetu znaju za takvo stanje stvari u Srbiji koje isijava netrpeljivost prema susjednim državama, pa misle – bolje je i Vučić koji će to reći, nego li Šešelj koji će to uraditi, uvesti Srbiju u novi rat protiv susjednih država jer teritorij susjednih država, po gotovo dvjesto godina starom projektu treba postati teritorij Velike Srbije. Stoga Zapad tolerira Vučića. Bolje Vučić koji to govori, nego Šešelj koji to radi, odnosno koji bi to radio. Dokad će to trajati, sam Bog zna.
Patrijarh Irinej je za posljedice propasti projekta „svih Srba u jednoj državi“ optužio „braću kršćane“ navodeći: „Ako ima nekoga tko je zatajio i neko ko je mogao da zaustavi to stradanje, to je bila Crkva. Ovo je njihova i naša tragedija. Crkva koja je pozvana da širi ljubav, narod koji čita jevanđelje zaboravili su kome pripadaju. Stavili su se na sasvim drugu stranu i to ne može nikad i nikako biti opravdano“.
Patrijarhu Irineju ne pada na pamet za „to stradanje“ optužiti projektante tog projekta koji su te nesretne ljude natjerali da ne prihvate nikakvu hrvatsku državu i koji i danas to rade. Projekt „svih Srba u jednoj državi“ nije „Jevanđelje“ i to se u Hrvatskoj zna razlikovati. Problem je kod onih koji to poistovjećuju.
9. 9. 2018. Vučić govori na mitingu na Kosovu trideset godina nakon Miloševićevog mitinga. Milošević je svoj miting održao pred stotinama tisuća pristaša na Gazimestanu odakle je najavio rat. Vučić je svoj miting održao pred desetak tisuća ljudi u Kosovskoj Mitrovici uz prethodnu dozvolu vlasti Republike Kosovo. Zanimljivo je da su obojica izabrali Kosovo, Milošević kao polaznu ishodišnu točku odakle je krenuo u rušenje ondašnje države Jugoslavije, odnosno u rušenje njenog ustavnog uređenja prema kojemu je SFR Jugoslavija definirana kao država sastavljena od šest republika i dvije autonomne pokrajine kao njene konstitutivne dijelove.
Vučić je na Kosovo došao da bi naricanjem upokojio Miloševićev projekt Velike Srbije. I kod Hrvata i kod Srba i kod Crnogoraca postojala je pučka tradicija da se za pokojnikom nariče. Naricanje je imalo dva cilja. Prvi je reklo bi se političkog karaktera, poslati poruku sredini u kojoj se živi koliko im je stalo do pokojnika ističući naricanjem pokojnikove vrline i pozitivne emocije.
Drugi je uvjerenje da je pokojnik dušom još tu negdje i da sve to čuje i sluša i da bi bio zadovoljan oproštajem koji mu se daje naricanjem pa bi se tako zadovoljan upokojio. U suprotnom, mogao bi biti nezadovoljan i ne htjeti otići na onaj svijet i ostati tu negdje, motati se uokolo još dugo vremena i u noćima punog mjeseca sijati strah, stvarati probleme i nikad ga se riješiti. Znameniti srpski slikar Milić od Mačve kad je Milošević postao vladar mobilizirajući žive i mrtve reče: „više mogu naši vampiri nego njihove vojske“.
Vučić je zadužen da upokoji srpsku mitologiju i Veliku Srbiju i pri tome polazi od tradicije da ono što nije dovoljno oplakano, nije ni upokojeno. On nastoji upokojiti Veliku Srbiju tako da je „obžali“, da joj „iskonta“ naricaljku i čini se da to bolje razumiju na Zapadu nego li što se to razumije u Hrvatskoj. Vučić je za naricaljku nad pokojnicom izabrao Kosovo, tamo gdje joj je Milošević udahnuo dušu, da joj se duša upokoji ondje odakle je i krenula.
Vučić je tom prigodom rekao: „Došao sam da vam kažem istinu o našoj teškoj poziciji oči u oči, licem u lice. Počet ću od najtežeg dela-iluzija da smo nadmoćni, a drugi slabiji, gluplji i nesposobniji od nas. Prije skoro trideset godina, nedaleko odavde stotine hiljada ljudi, a Slobodan Milošević je tada bio dovoljno velik da ih u tom broju okupi na Gazimestanu, dočekalo je kraj njegova govora, čuvenog ili nečuvenog, zavisi o tome ko ga i kako tumači, sjećate li se kako?
Pjevali su, i to zborski sve te stotine hiljada, pjevali su s vjerom i uvjerenjem, pjevali su zaneseni i poneseni, onu poznatu „Tko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“. Milošević je bio veliki srpski lider, namjere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on to želio, već zato što te želje nisu bile realne, a interese i težnje drugih naroda zanemarili smo i podcijenili. I zbog toga smo platili najvišu i najtežu cijenu. Nismo postali veći, ili bolje reći nismo postali veći na onaj način na koji su neki to zamišljali“.
U daljnjem govoru Vučić je dodao: „Moj posao je realnost, a ne u nekoj nebeskoj Srbiji. Nemam ja više gore koga da šaljem na Nebo, s Neba se ljudi ne vraćaju.“
Vučić je rekao da su Srbi ginuli za Knin, za Sarajevo, za Prištinu. „U Kninu se sada vijori šahovnica tamo gdje je nikada nije bilo, u Sarajevu je pedeset puta manje Srba nego li ih je bilo prije rata, a u Prištini ih je nekoliko, ne nekoliko hiljada, nego nekoliko pojedinaca.“
Jasno je da je neistina da u Kninu nikad nije bila šahovnica, kako to kaže Vučić jer Knin je uvijek bio u Hrvatskoj. Riječ je o politici kojom se za Knin, odnosno za Srbe u Hrvatskoj ne priznaje nikakva Hrvatska. Priča da u Kninu nikad nije bila šahovnica je izravna negacija postojanja Hrvatske kao Republike u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o srpskom sporenju njene konstitutivnosti i njene ustavne nadležnosti u okviru Jugoslavije. S tom politikom je Milošević krenuo u rat. No, upravo zbog toga vrijedi Vučića i demantirati upravo na šahovnici u Kninu.
U Ustavu Narodne Republike Hrvatske koji je objavljen u Narodnim novinama broj 7 od 23. 1. 1947. godine u članku četiri (4) stoji sljedeći tekst: „
Državni grb Narodne Republike Hrvatske je polje okruženo s dva snopa žitnog klasja zlatne boje. U dnu polja je željezni nakovanj nad kojim se blago talasa morska pučina. Iz morske pučine uzdiže se historijski hrvatski grb, iznad koga izlazi sunce. Snopovi žitnog klasja dolje se sastavljaju i isprepliću, a u svom sastavu opleću postolje nakovnja. Između vrhova klasja je zlatom obrubljena crvena petokraka zvijezda kojoj su donji kraci usmjereni u polje grba.“
Identična Ustavna odredba kojom se od riječi do riječi, na isti način opisuje hrvatski grb sadržan je i u članku 9. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. godine, kao i u članku 6. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine. Dakle, šahovnica je bila na centralnom mjestu hrvatskog grba, odnosno grba Republike Hrvatske, pa prema tome i u Kninu. To srpska politika nije željela i stoga je započela rat s ciljem da šahovnicu izbaci iz Knina, a da u Knin umjesto dotadašnje šahovnice postave dvoglavoga orla. Ratni rezultat je da se šahovnica vratila u Knin tamo gdje je i prije bila.
14. 10. 2018. Papa Franjo proglasio je pet novih svetaca. Tom prigodom iz Vatikana je objašnjeno kako se spisi u slučaju blaženog Alojzija Stepinca ponovno proučavaju. Nije rečeno kad će to ponovno proučavanje biti gotovo.
Katolička Crkva u Hrvatskoj, odnosno hrvatski biskupi ne shvaćaju da se do Vatikana dolazi preko Beograda. Oni su s prijedlogom za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca krenuli izravno u Vatikan. Međutim, Vatikan ih je uputio da prethodno moraju tražiti suglasnost Beograda, odnosno patrijarha Srpske pravoslavne Crkve i spis je upućen u Beograd na prethodnu suglasnost.
Vatikan ima tisućljetno diplomatsko iskustvo i oni se toga drže. Kad je blaženi Alojzije Stepinac imenovan zagrebačkim nadbiskupom, Vatikan je tražio prethodnu suglasnost beogradskog kralja i tek nakon što je kraljevski dvor s Dedinja dao suglasnost, Vatikan je izvršio imenovanje.
U dvore na Dedinju se poslije Drugog svjetskog rata pučkim rječnikom rečeno „bez ikakvih papira“ nasilno uselio Broz i predlagao blaženom Alojziju Stepincu da se odvoji od Vatikana, a on će mu dati autokefalnost. S obzirom na to da katolička Crkva u Hrvatskoj nema autokefalnost, za svoje odluke moraju tražiti prethodno mišljenje najbliže autokefalne crkve u Beogradu koja onda s obzirom na to da ima autokefalnost, pa prema tome i međunarodni suverenitet i priznanje, može papire ovjeriti i proslijediti ih Vatikanu ili ih odbiti i vratiti. Zagreb nije autokefalan kao Beograd i zato ne može izravno bez suglasnosti Beograda komunicirati s Vatikanom.
9. 2. 2019. Episkop bački Irinej je u ime Srpske pravoslavne Crkve rekao da će Crkva odgovoriti na pismo hrvatskih biskupa u dogledno vrijeme poslije njihova zasjedanja. Episkop Irinej je pri tom poručio da hrvatski biskupi trebaju dokazati da nisu ustaše. U tim krugovima ne pravi se razlika između Pavelića i Tuđmana, odnosno između Pavelićeve NDH i sadašnje Republike Hrvatske. Stepinac je samo ustaški vikar, a što bi onda mogli biti sadašnji biskupi koji očekuju Stepinčevu svetost nego ustaše ili neka dokažu da nisu.
U Hrvatskoj i općenito među Hrvatima ustaša ko u priči. Nisu svi likvidirani 1945. godine poslije Drugog svjetskog rata. „Kakva šlampavost ratnih pobjednika“, rekao bi Nenad Stazić. U Hrvatskoj su u bivšoj državi, pri Centralnom komitetu djelovale komisije pred kojima se vodio postupak da nisi ustaša, međutim, to je zbog površnosti, selektivnog pristupa i drugih uočenih nepravilnosti i propusta ukinuto, pa je nadležnost za to prenesena u Beograd.
U Beogradu trenutačno rade dvije takve komisije pred kojima se u odgovarajućem postupku dokazuje da nisi ustaša. Jednu je vodila Crkva na čelu s patrijarhom Irinejem, a druga radi pri Vladi Srbije i vodio je Aleksandar Vulin.
Aleksandru Vulinu zahtjev podnose pripadnici Hrvatske vojske i policije te njihova uža i daljnja rodbina. Aleksandar Vulin je generala Gotovinu nazvao ustašom i poručio mu da pred njegovom komisijom dokaže da nije i ako u postupku uspije, on ga više tako neće zvati.
Papa Franjo je od hrvatskih biskupa zatražio da pred komisijom Srpske pravoslavne Crkve pokrenu postupak i pokušaju ishoditi njihovu potvrdu da se blaženi Alojzije Stepinac proglasi svetim. Hrvatski biskupi su postupili po papinu naputku. Pred komisijom Srpske pravoslavne Crkve, postupak je trajao godinu dana. Razmatrani su iskazi stotine svjedoka i brojnih vještaka, međutim, zahtjev je odbijen.
Jasno je da se sada može zaključiti da su prethodne pape prilikom proglašenja blaženim i svetim hrvatskih blaženika, gdje svakako spada i Stepinac bili pristrani jer je vođen manjkav postupak. Nije za njih tražena obvezujuća potvrda Srpske pravoslavne Crkve.
Stoga, episkop bački Irinej traži od hrvatskih biskupa „neka dokažu i pokažu da nema ustaški nastrojenih biskupa u HBK. Sudeći prema njihovim izjavama u hrvatskoj javnosti lako se može zaključiti da oni nisu manjina u sklopu Crkve u Hrvatskoj“, navodi episkop bački Irinej.
Nema im druge nego jedan po jedan podnijeti zahtjev za pokretanje postupka pred Srpskom pravoslavnom Crkvom da nisu ustaše. Pa ako uspiju u postupku, uspiju, ako ne, zahtjev će biti odbijen i umrijet će kao ustaše.
Marko Mamić /Foto: hrt
