Svake se godine u Kumrovcu, kod Brozova spomenika povodom njegova rođendana u svibnju okupi na tisuće ljudi s crvenom zvijezdom petokrakom i pjevaju „Ljubičici Bijeloj“. Broz je ubijao samo zato da bi njima bilo dobro i ta ubijanja nisu vrijedna spomena u odnosu na dobra koja su njima time donesena. Za njih su Brozove žrtve same krive za svoju sudbinu. To okupljanje kod Broza zabilježe i prenesu mediji i na javnoj sceni u Hrvatskoj se nitko ne uzbuđuje.
Bernardić, Josipović i njihovo društvo okupilo se na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu prosvjedujući povodom promjene imena Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, sa zastavama Republike Hrvatske iz bivše države na kojoj je zvijezda petokraka te zastavom bivšeg SSSR-a, na što se na javnoj sceni u Hrvatskoj nitko ni osvrnuo nije, iako je riječ o vodstvu druge najjače političke stranke u Hrvatskoj.
Thompsonov koncert na Hipodromu u Zagrebu i poslije u Sinju, na Sinjskom polju kako smo to rekli i u prethodnim kolumnama nije političko – promidžbeni skup bilo koje političke stranke. Riječ je o proslavi slobode. Na Thompsonovim koncertima okupi se narod i slavi slobodu, jer njegove pjesme slave slobodu. Tu je i njegova hrvatska katolička ikonografija. Hrvati su dominantno katolički narod.
I gdje je problem?
Problem je u masi, u stotinama tisuća ljudi koji plate ulaznicu da bi slavili slobodu.
Zašto je to problem?
Pa mediju u Hrvatskoj su potrošili kilometre emitiranog dokumentarnog i filmskog materijala dokazujući kako nam je bilo lijepo u bivšoj državi, kako smo bili sretni i zadovoljni, kao oni koji se okupljaju u Kumrovcu povodom Brozova rođendana.
Dnevni i tjedni tisak je potrošio na tone papira i hektolitre tinte dokazujući isto.
I kad se mislilo da su uspjeli kod većine u Hrvatskoj i da im nije do Dana državnosti kao i Milanoviću koji je njihov izdanak u vrhu državne vlasti i čiji im dvostruki izbor za Predsjednika države stvara dojam da su u pravu, dogodi si se pola milijuna prodanih ulaznica za Thompsonov koncert na Hipodromu u Zagrebu.
Shvatili su da su promašili. Hrvati slave slobodu isto onako kako su je proslavili konstituiranjem prvog višestranačkog Sabora, oslobođeni diktature koja se provodila pod simbolom zvijezde petokrake
No, postavlja se pitanje otkud toliki strah od proslave slobode? Ne traži nitko ničiju političku smjenu. Ne traži se ni lustracija koja je davno bila aktualna i za koju postoji opće mišljenja da je zakašnjela.
Tuđman je preuzeo cijeli obavještajni aparat bivše države, jer nije imao izbora. Hebrangu je na pitanje o Manoliću odgovorio: „Želiš li ti Hrvatsku? Zapamti, bez Manolića nema ni mene ni tebe ni Hrvatske? Prema svjedočenju Miroslava Kutle na slično pitanje o preuzetoj UDB-i Tuđman mu je odgovorio „Bez tih ljudi bilo bi krvi do koljena“.
Često se znalo reći da je UDB-a pet godina prije rata znala za raspad. Kakva li je to mudrost? Prije bi se moglo reći da je raspad i projektiran u vrhovima obavještajnog aparata bivše države, odnosno njenog srpskog dijela koji je kao i srpska politička elita bio za „jedinstvo svih srpskih zemalja“ i za projekt „svi Srbi žele živjeti u jednoj državi“.
Tuđman je to mogao spoznati u svojim beogradskim godinama, gdje je mogao vidjeti da se njegovi komunistički ideali s kojima je završio rat i došao u Beograd i postao šef kadrovske komisije JNA nipošto ne poklapaju s srpskom politikom pa bila ona partijska ili vanpartijska. Srbi su na Hrvate od stvaranja Kraljevine i sve do kraja one Brozove gledali kao na one koji su se njima pridružili. Dakle ne ujedinili na nekoj ravnopravnoj osnovi nego pridružili.
To mjesto šefa kadrovske komisije JNA Tuđmanu je ne samo omogućilo uvid u dosje koje su za svakog kandidata vodile i prikupljale obavještajne zajednice, naročiti obavještajna zajednica JNA, KOS, mogao je iz tih dosjea i kontakata s onima koji su mu to prezentirali i dostavljali spoznati i puno pojedinosti i konkretnosti koje upotpunjuju tu sliku.
Broz je Srbima svojom politikom „bratstva i jedinstva“ osiguravao političku dominaciju ne samo na razini Jugoslavije nego i u republikama koje su imale značajniji udio Srba u strukturi stanovništva. Smrću Broza na čelu države je osmočlano predsjedništvo, koje je u srpskim medijima nazvano „Osmoglava aždaha“.
S tim znanjem da Srbi ruše Jugoslaviju Tuđman je najavio stvaranje hrvatske države i pobijedio na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.
Tuđmanova politička konkurencija uglavnom je bila zbunjena bez konkretnih političkih poruka izuzev HSP-a koji je za svoju Lipanjsku povelju skupio čak 800 tisuća potpisa, međutim bili su politički posve nerealni. Zemun, Sandžak, Drina i tako dalje, da sad ne ulazimo u analitiku koliko je tu bilo Srba, koliko Muslimana, koliko onih drugih, a koliko Hrvata i tako dalje i tako dalje.
UDB-in aparat iz Hrvatske u Beogradu je dobio otkaz. Idite svojima. Nama više ne trebate. Oni koji su sigurnosno pokrivali bivšu Republiku Hrvatsku prišli su Tuđmanu i Tuđman ih je prihvatio s istim poslom, sada u interesu stvaranja države Hrvatske i njene sigurnosti.
Problem je nastao poslije. Ti su ljudi prije bili ne smo vrhunski obučeni nego i vrhunski organizirani i povezani. Ukorijenili su se u Hrvatskoj državi bitno utječući na kadrovsku konstrukciju vlasti. Na toj konstrukciji žive oni i na medijskoj i na političkoj razini kojima je Thompsonov koncert problem. Iz straha da bi njihova mreža, a time i utjecaji mogli biti dovedeni u pitanje jer, vidi njih je više, nastala je njihova politička i medijska hajka na Thompsonov koncert.
Sjetimo se samo što je sve Milanović radio i poduzimao u slučaju Turudić. Na njegovo neustavno ponašanje oglasila se Matica hrvatska, Komisija HBK „Iustitia et pax“, Državno izborno povjerenstvo i Ustavni sud višekratno, i Milanovićevih uvreda o „stajskim muhama“ i tako dalje i tako dalje. Suština problema je što GDO uz policiju i obavještajnu zajednicu predstavlja trokut efektivne državne vlasti, a Turudić nema isto punjenje kao Milanović i to za njega i njegove predstavlja veliki gubitak efektivne vlasti.
Ponovimo i ovdje da Milanović ne bi prošao ni prve ni druge predsjedničke izbore bez onih koji sebe svrstavaju u takozvanu desnicu, odnosno u takozvane konzervativce, onih koji misle da će njihov egoizam biti mirniji u statusu Milanovićevih korisnih budala, jer Plenkovićevom i Primorčevom elitnom zapadnom društvu nisu dorasli.
Milanovićevo punjenje nastoji nas primaknuti Istoku, tamo odakle smo se uz teške žrtve iščupali, a odmaknut od Zapada gdje kao narod i pripadamo.
Strah od mase na Thompsonovu koncertu sadržan je u tome da se taj niz ne nastavi. Sjetimo se samo neviđene političke i medijske hajke na Tomislava Karamarka kad je kao dopredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost predlagao tadašnjem premijeru Oreškoviću ljude za imenovanje na čelno mjesto hrvatske obavještajne zajednice.
Samo tako se može objasniti hajka koja je nastala poslije Thompsonova koncerta i još uvijek traje nesmanjenim intenzitetom nastojeći sve svesti na pozdrav „Za dom spremni!“ i „Ustaše“. Strah od daljnjeg slabljenja utjecaja u hrvatskom društvu, a „u strahu su velike oči“.
S druge strane na „Za dom spremni“, u bivšoj državi izgovaran je u konspirativnim društvima kao poruka da se u narodu zna da su deseci tisuća mladića koji su na Bleiburškom polju na danu riječ položili oružje ubijeni i bačeni u jame i rovove, odnosno taj pozdrav „Za dom spremni“ izgovarao se i čuvao kao uspomena na desetke tisuće tih nevinih ljudi, okrutno pobijenih samo zato što su željeli hrvatsku državu.
Na dan 23. 8. 2025. bili svjedoci dostojanstvenog pokopa žrtava koje su bile bačene u Jazovku. Dugo nam je trebalo. Neka je konačno to krenulo. Čini se da postoji opći društveni konsenzus da je to nužno učiniti jer je riječ o prije svega civilizacijskom pitanju, o čemu se prije tjedan dana u intervju Obzoru usuglasio i šef oporbe Hajdaš – Dončić. Sad je sve na Plenkovićevoj vladi.
Pored Čavoglava, pjesme koja je postala pobjednička pjesma hrvatske vojske, koju su pjevale sve postrojbe Hrvatske vojske bez obzira na znakovlje koje su nosile, i HOS ovih ratnika koji su se pod tim znakovljem borilo za svoju Hrvatsku državu, od kojih su brojni u toj borbi položili svoje živote, što se s lijevog političkog spektra zbog znakovlja još uvijek poprijeko gleda, a što više ne može proći, navedimo i neke očite i namjerne provokacije s pozdravom „Za dom spremni“, koji s obzirom na to da im je cilj nanijeti štetu Hrvatskoj ne dolaze od onih koji posjećuju Thompsonove koncerte.
Stoje li iza projekta poljudske svastike isti ljudi koji su organizirali teroristički napad na hrvatsku nogometnu reprezentaciju u Milanu uzvikujući „za dom spremni“ i „ajmo ustaše“, u St. Etienneu uz skandiranje „za dom spremni“, na utakmici između Izraela i Hrvatske u Osijeku uzvikujući „za dom spremni“?
Fašizam je na svjetskoj sceni vojnički poražen, a komunizam se srušio sam od sebe pa sad njegovi bivši protagonisti podučavaju one koji su bili žrtve komunizma ljudskim pravima, slobodi i demokraciji, što je u Hrvatskoj dominantno na političkoj i još više na medijskoj sceni.
I crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj pripada poraženom režimu, poraženoj državi i poraženoj vojsci. Pod tim znakom učinjeni su strašni zločini nad hrvatskim narodom neposredno poslije Drugog svjetskog rata, nakon što je poražena vojska NDH na danu riječ o zakonitom postupanju položila oružje. Pod tom crvenom zvijezdom petokrakom napadnuta je Republika Hrvatska, razoreni su gradovi i sela te počinjeni masovni zločini u Domovinskom ratu.
Pozdrav „za dom spremni“ dio je samo hrvatske povijesti, a crvena zvijezda petokraka imala je internacionalnu, gotovo planetarnu upotrebu. Stoga vrijedi još nešto reći.
Petokraka na glavi Andrije Hebranga nije isto kao i petokraka na glavi njegova ubojice Broza, koji se u dodiru s vječnošću pobrinuo da njegova petokraka ne bude postavljena na njegov grob. Broz je svoju petokraku poistovjetio s onom na glavi Sime Dubajića ili onom na glavi Veselina Šljivančanina.
Na međunarodnom planu, Staljinova petokraka ni u kojem slučaju nije ista kao petokraka vođe Talijanske komunističke partije Enrica Berlinguera kojemu na sprovod odlazi talijanski demokršćanski predsjednik Sandro Pertini s riječima da ide odati počast „sinu Italije“.
Tako to rade slobodni narodi gdje je komunistička partija bila dio demokratskog društva, tako to rade veliki ljudi, veliki političari, veliki domoljubi, veliki državnici.
Državotvorno hrvatstvo mora imati tu razinu i takav rang odgovornosti bez obzira na tragičnu povijest. Sve hrvatske emocije koje imaju političke ambicije moraju se znati pretočiti u državnu politiku s međunarodnim legitimitetom.
Hrvatska država i vojska imaju divno znakovlje, divne pozdrave, divne domoljubne pjesme, gdje svakako spada i „Bojna Čavoglave“. Neka se tu ništa ne dodaje a niti oduzima.
Marko Mamić/Foto:Facebook
