Marko Mamić: Zaslužuje li Milanović sažaljenje?

Dok predsjednik Republike propituje koristi od Europske unije i tvrdi da hrvatska vanjska politika ne postoji, njegove izjave i potezi od Bruxellesa i Sarajeva do Pariza i Washingtona pokazuju sasvim drukčiju sliku.

Predsjednik Republike Zoran Milanović na svečanoj je sjednici Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, 9. listopada 2026., izjavio: „Onaj tko se ne ponaša u skladu s nacionalnim interesima zaslužuje sažaljenje.“ Tom je prigodom dodao i kako on „pokušava vidjeti što je naš nacionalni interes“.

Ako je suditi prema onome što je ondje izgovorio, to njegovo „viđenje“ prilično je suženo. Otkrio je tako predsjednik da „EU nije država i ne može biti država“, a zatim se zapitao što Hrvatska uopće ima od 13 godina članstva. Odgovor na vlastito pitanje nije ponudio. Ako ga doista ne zna, znači li to da ga premijer Plenković namjerno skriva od njega dok istodobno informira Vladu, Sabor i javnost?

Milijarde eura uložene u ceste, mostove, škole, tvrtke i OPG-ove diljem zemlje očito su vješto sakrivene kako bi predsjednik i dalje mogao neuspješno „pokušavati vidjeti“.

Sukreator koji ne vidi vlastitu politiku

Jednako je neobična Milanovićeva tvrdnja da europska, a posljedično i hrvatska vanjska politika – ne postoje. Ako vanjska politika EU-a ne postoji, ostaje misterij tko je u ime Unije tijekom više od četiri godine ruske agresije upućivao golemu financijsku i vojnu pomoć Ukrajini. Ili je pravi problem u tome što predsjednik smatra da bi trebalo zaustaviti ukrajinsku obranu, a ne rusku agresiju?

Još je apsurdnije kada predsjednik Republike izjavi da hrvatska vanjska politika ne postoji. Prema Ustavu RH, upravo je on njezin sukreator. Na Fakultetu političkih znanosti nije sjedio kao običan građanin, nego kao državni poglavar čija je svaka riječ dio te iste vanjske politike.

A kakva je to politika? Odgovor je ponudio već u sljedećim rečenicama, kada je s Europske unije prešao na Sjedinjene Američke Države, pitajući se s kojim pravom krugovi povezani s upadom u američki Kongres danas drže lekcije o demokraciji.

Pritom je pozvao medije da počnu pisati o tome tko je u svjetskim odnosima dobar, a tko laže. Bilo bi korisno da se pritom osvrnu i na njegovu verziju demokracije – onu u kojoj se ustavni suci nazivaju „stajskim muhama“, politički neistomišljenici „gangsterima“ i „kriminalnim vucibatinama“, a s funkcije predsjednika Republike kreće u parlamentarnu utrku za premijera.

Od Gruzije do Pariza: diplomacija uvreda

Milanovićeva vanjska politika redovito prati poteze Vlade, ali u suprotnom smjeru. Čim ministar obrane Ivan Anušić posjeti SAD radi ključnih obrambenih poslova, predsjednik pošalje poruku da ondje zbog sadašnjeg američkog vodstva nikad ne bi otišao. Dok u Bruxellesu traju pregovori o novom sedmogodišnjem europskom proračunu, on poručuje da EU nema vanjsku politiku. U Ukrajinu ne želi otići jer je to navodno protivno hrvatskim nacionalnim interesima, ali zato odlazi u Gruziju i odande šalje poruke o tome kako se lijepo živi izvan Unije.

Istodobno, Izraelcima poručuje da su „humanoidni manijaci“, čime izravno potkopava nabavu obrambenih sustava poput „Davidove praćke“. Francuzima se ruga da im proslava nacionalnog praznika sliči na Dan mladosti i zabranjuje Hrvatskoj vojsci sudjelovanje na paradi u Parizu.

Najopasniji dio takve politike vidio se u Bosni i Hercegovini. Dok je Vlada ulagala goleme diplomatske napore kako bi visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo izmjene Izbornog zakona i tako spriječio političko obespravljivanje Hrvata u Federaciji BiH, Milanović je Schmidta vrijeđao govoreći da „igra podzemne štakorske igrice“ i osporavajući mu legitimitet. Toliko o brizi za Hrvate u BiH – brizi koja je išla dotle da nije našao za shodno ni čestitati Darijani Filipović na izboru za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH.

Kako odgovoriti na politiku „što gore, to bolje“?

Kada se sve zbroji, nije čudno što na Milanovićeve istupe strane države ne šalju prosvjedne note – vjerojatno procjenjuju da takva retorika nije ni vrijedna službene reakcije. Andrija Hebrang to bi sažeo u poznatu formulu: „što gore, to bolje“. Taj obrazac, koji vuče korijene još iz teze o „slučajnoj državi“, danas u Saboru još glasnije ponavljaju njegovi politički sljedbenici.

Premijer Plenković dobro je uočio da problem nije samo u pojedincu, nego u općoj klimi manipulacije u kojoj laž postaje informacija.
Međutim, u borbi protiv takvog pristupa iscrpljivanje u dugim, argumentiranim raspravama sa saborskim provokatorima donosi suprotan učinak – njima to daje na važnosti i pretvara ih u glavnu temu dana.

Na provokacije bez sadržaja najbolji je odgovor kratka ironija, a pravi politički izlaz iz klime manipulacija leži u nametanju vlastitih inicijativa i konkretnih rezultata. Dok god javni prostor pune rasprave o apstraktnim „nacionalnim interesima“ koje predsjednik ne zna ni definirati, a kamoli obraniti, jedini tko doista zaslužuje sažaljenje jest – upravo on sam.

Marko Mamić/Foto: F. Klein