Mladen Godek, bivši gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik HSLS-a, nekad općinski sudac i odvjetnik, na portalu Danica je objavio “Esej o Židovima, zla kob izabranog naroda”. Objavljujemo ga uz dopuštenje redakcije Danice.
Počelo je to još u mojoj ranoj mladosti. Potpuno predan svojoj velikoj ljubavi šahu, ubrzo otkrivam da su velika većina najvećih šahista porijeklom Židovi. Čine i većinu svjetskih prvaka (Steinitz, Lasker, Botvinik, Talj, Fischer, Kasparov, sestre Polgar).
Trebala bi mi valjda cijela stranica ovog teksta da pobrojim sve velemajstore Židove u povijesti šaha (od prvog turnira u Londonu 1851. do danas). Bio sam zaprepašten tim fenomenom.
Nema nikakve sumnje da je šah najumnija igra (ako ga se može uopće i uvrstiti u taj pojam – igra), a da su njezini korifeji vrhunski intelektualci, vrlo često nosioci najviših akademskih titula i da na testovima inteligencije postižu vrhunske rezultate (čak i Fischer bez završene srednje škole ima IQ-175).
Sve to me zaintrigiralo i počinjem istraživati taj fenomen. Ne zadržavam se samo na šahu, nego usmjeravam svoj interes i na mnoga druga područja. Rezultati su fascinantni jer među istaknutim ljudima na području nauke, umjetnosti, politike, ekonomije i drugih uvijek ćeš naći istaknutog pojedinca židovskog porijekla. Ponekad ga je lako identificirati po prezimenu, npr. Albert Einstein.
Aponekad baš i ne, recimo: Amadeo Modigliani (čisto talijansko prezime slikara koji je Židov iz Livorna), drugi slikar impresionist Camille Pisaro, pjesnik Heinrich Heine, filozof Baruch Spinoza, osnivač dijalektičkog materijalizma Karl Marx, fizičar Niels Bohr, filmski stvaralac Woody Allen, pjevači Leonard Cohen i Bob Dylan. Tako bismo mogli unedogled.
Nakon svojeg amaterskog mini-istraživanja, ustanovio sam kako Židovi čine 0,2 posto svjetskog stanovništva, a čak 20 posto nobelovaca su, pogađate, Židovi.
Možda najveći neprijatelj Židova (naravno, prije pojave nacizma) je kršćanska crkva. Ovo se odnosi i na istočno-pravoslavnu i na zapadnu rimokatoličku. Problem je što se Židovi ni po koju cijenu ne žele odreći svoje vjere
Sve je počelo još 70. godine kada rimski car Tit spaljuje Hram u Jeruzalemu, protjeruje preživjele, čime započinje njihov egzodus. Raspršili su se po cijelom tada poznatom svijetu. Povijest od 2000 godina je ispunjena njihovim stalnim progonima, ali i pravim pogromima. Nigdje nisu dobro prihvaćeni od domicilnog stanovništva. Čak su, u za Španjolsku najvećoj godini njezine povijesti 1492. (protjerivanje Maura i ujedinjenje Španjolske te otkrića Amerike) izgnani iz novonastale države.
Najveću vjersku i nacionalnu slobodu uživali su u Otomanskom carstvu. U drugim zemljama često su mučeni i ubijani. Oni su žrtve praznovjerja i neznanja, krivci za razne boleštine, kao što je kuga, optužuje ih se da u okviru svojih vjerskih rituala žrtvuju kršćansku djecu i tome slično.
Postoje određene stvari u povijesti, a i sadašnjosti, koje je teško razumjeti. Naprosto otimaju se svakoj logici. A ovo je, po mome mišljenju, jedan od drastičnih primjera. Možda najveći neprijatelj Židova (naravno, prije pojave nacizma) je kršćanska crkva. Ovo se odnosi i na istočno-pravoslavnu i na zapadnu rimokatoličku. Problem je što se Židovi se ni po koju cijenu ne žele odreći svoje vjere. Oni su sudili i raspeli Isusa Krista. Za njih on nije Spasitelj jer njihov Mesija tek treba doći. To su činjenice.
Ali, postoje i one druge. Monoteizam, Biblija. Sve to je preuzeto od Židova. Konačno i Isus Krist u smislu zemaljskog porijekla je Židov jer mu je majka Židovka. Svi apostoli redom su Židovi, dakle i Novi zavjet su oni stvorili. Kršćanstvo se u velikoj mjeri temelji na njihovoj vjeri. Paradoksalno je da to predstavlja temelj i razlog njihovim progonima. Njihovo preuzimam, a njih progonim! To je parola koja je meni teško shvatljiva.
Holokaust je odnio oko šest milijuna Židova s ovoga svijeta. Povijest čovječanstva ne oskudijeva zločinima, ali ovaj po svojoj monstruoznosti nema premca. Ovo je bilo sustavno istrebljenje jednog cijelog naroda isključivo po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Plan da Europu očiste od Židova, nacisti nazivaju „konačnim rješenjem“. A trebalo je moći ubiti toliki nezamislivo veliki broj ljudi. Tu je u pomoć priskočila čuvena pruska metodičnost i efikasnost.
Nije progon Židova počeo u Njemačkoj, i nije ni bio samo u Njemačkoj. Nije nacizam nastao sam od sebe. Neću dublje ulaziti u genezu razloga za postanak rasne teorije, po kojima su Nijemci nadmoćna rasa, a Židovi tek manje vrijedna, niža, podljudi takoreći
Koncentracioni logori postaju prave tvornice smrti. Otrov Ciklon B, koji dolazi u kupaonicu, umjesto očekivane vode. Problem ogromnog broja leševa riješen je jednostavno i brzo. Spalionice, tzv. krematoriji. Poštedjet ću čitaoce podrobnijeg opisa razmjera tog čudovišnog genocida. Čovjek ne može ostati ravnodušan pred takvim zločinom i pred takvim ljudskim tragedijama.
Nužno se nameće pitanje kako je to uopće moguće. Pokušao sam to sagledati u kontekstu položaja židovskog društva u okruženju u kojem su živjeli. A živjeli su stoljećima na marginama društva. Drukčija, strana, prezrena skupina. Nije im bilo dozvoljeno da se bave određenim zanimanjima. Tako npr. nisu mogli biti u vojsci jer to se smatralo časnim pozivom, kukavički Žid toga nije bio vrijedan. Škole su im bile nedostupne.
Njihov položaj se mijenja Francuskom revolucijom, tom povijesnom prekretnicom koja označava kraj mračnog Srednjeg vijeka. Odjednom počinje rapidan rast Židova na društvenoj ljestvici. Završavaju fakultete, bave se bankarstvom, trgovinom, umjetnosti, raznim intelektualnim zanimanjima, nalazimo ih čak u politici. Izuzetno su uspješni i obogaćuju se. Potom, 19. stoljeće za njih je obećavajuće. Ali ne i 20. stoljeće s dva svjetska rata, milijunima poginulih, nezamislivo velik broj ljudskih tragedija, nikako ne samo Židova.
Nije progon Židova počeo u Njemačkoj, i nije ni bio samo u Njemačkoj. Nije nacizam nastao sam od sebe. Neću dublje ulaziti u genezu razloga za postanak rasne teorije, po kojima su Nijemci nadmoćna rasa, a Židovi tek manje vrijedna, niža, podljudi takoreći. Da je postojala zavist prema uspješnosti te jedne zatvorene, a marginalizirane zajednice – to je sigurno.
Nije nacistima bila mrska misao da se domognu židovskog bogatstva. Štoviše! Ali, javno iznošenje svojih zločinačkih namjera, što Hitler čini svojom knjigom „Mein Kampf“, postupno provođenje u praksi, sve to pred očima osamdeset milijuna Nijemaca koji u tome ili sudjeluju, ili izričito odobravaju, ili jednostavno bez glasa protesta to mirno promatraju. A radi se o izrazito kulturnom narodu.
To saznanje me uznemiruje, shvaćam nešto što i sam u svom životu kasnije doživljavam („najstariji narod u Europi“, „nebeski narod“ i tome slično). Narod, puk, bez obzira na visok intelektualni prosjek, tek je amorfna masa kojom je lako upravljati i lako je oblikovati. Posebno kad se upustiš u uvjeravanje da je taj narod poseban, arijska rasa, nadljudi. Svi ostali su manje vrijedni, a Židovi su samo krasta na tijelu čovječanstva koju treba bez milosti potpuno odstraniti.
Nacisti uspijevaju Nijemce u ovo potpuno uvjeriti i pored toga što su činjenice toliko suprotne stvarnosti. Jer tako je lijepo vjerovati da si poseban, da si samim svojim rođenjem svima nadmoćan, predodređen da vladaš svijetom. Kako ono reče filozof :“Ako su činjenice protiv mene, onda jao činjenicama!“
I pored toga što to „učenje“ poprima groteskni vid. Ta rasa (govore i pišu) odlikuje se i posebnim fizičkim svojstvima, oni su visoki, atletski građeni, obavezno plavokosi. Tu tezu zastupaju prije svih Hitler, Goebbels, Himmler, Hess, Rosenberg i drugi. Njihove fizionomije su opće poznate, pa nema potrebe ovo posebno komentirati.
Na teritoriju današnje Hrvatske Židovi se pojavljuju relativno kasno. Nikada ih i nije bilo u pretjerano velikom broju. Od polovice 19. stoljeća možemo pratiti uobičajenu pojavu, već zapaženu i u drugim sredinama. Oni postaju i imućni i uspješni na raznim područjima. I u našoj Koprivnici ostavljaju pozitivne tragove (zanimljivo je o tome u više navrata pisao pok. dr. Krešimir Švarc). U našem narodu nije razvijen antisemitizam, barem ne toliko koliko u nekim drugim društvima.
Ali pojavljuje se veliko zlo – II. svjetski rat, Ante Pavelić i njegove ustaše. Oni se žele u svemu približiti svojem velikom uzoru Adolfu Hitleru i njegovim nacistima. Počinje nesmiljeni progon Židova (po već vidljivim obrascima u Njemačkoj), ali progon se širi i na Srbe, Rome te Hrvate političke protivnike NDH. Nažalost, prvi logor je u Koprivnici, na Danici.
Istina, nije to koncentracioni logor, „samo“ sabirni. Ali to je polazište za druge logore smrti – Auschwitz, Treblinka, potom – Jasenovac. Njegovim osnivanjem počinju najcrnje stranice hrvatske prošlosti. Crne stranice koje se nažalost ne daju istrgnuti iz knjige povijesti. Ma koliko se neki trudili.
Danas znamo za približno točan broj stradalih. U Jasenovcu je ubijeno ili umrlo nešto preko 83.000 ljudi. Treba reći da se ovaj puta radi o poimenično navedenim žrtvama, otud i tvrdnja o vjerodostojnosti tog broja
U socijalističkoj Jugoslaviji baratalo se suludim brojem od 700.000 ubijenih u Jasenovcu. To je objeručke prihvatila srpska propaganda 90-ih. A svakom razumnom čovjeku bilo je jasno da je to debelo pretjerivanje jer je to naprosto fizički nemoguće učiniti. Nijemci, efikasni kao uvijek, taj su problem riješili krematorijima. Ustaše ipak nisu bile toliko „napredne“.
Danas znamo za približno točan broj stradalih. U Jasenovcu je ubijeno ili umrlo nešto preko 83.000 ljudi. Treba reći da se ovaj puta radi o poimenično navedenim žrtvama, otud i tvrdnja o vjerodostojnosti tog broja. On je gotovo deset puta manji od ranije službene cifre, ali brojka je i dalje zastrašujuća.
To je nešto čega bi se svaki normalan, pošten i častan Hrvat (čitaj – čovjek) trebao stidjeti. No, mi svjedočimo pokušaju relativiziranja tog zločina, umanjenjem broja ubijenih, lažnim prikazom životnih uvjeta u logoru, pozivanjem na velike zločine drugih i slično.
Ovo žalosti gotovo jednako kao i ti strašni zločini naših predaka. Najviše je ubijeno Srba, ali relativno najviše Židova. Oni su gotovo potpuno istrijebljeni na teritoriju NDH.
Ali, ima jedan moment koji baca još ružniju sliku na Jasenovac. Diljem porobljene Europe niknuo je veliki broj koncentracionih logora: Treblinka, Chelmno, Sobibor, Belzec, Majdanek, Auschwitz – Birkenau i drugi. Jasenovac je po nečemu poseban. Samo u njemu svi čuvari su bili Hrvati, a u svim ostalim jedino i isključivo – Nijemci. I to bez obzira na teritoriju koje današnje države se ti logori nalazili.
Nijemci se danas odriču nacizma. Ne dozvoljavaju reviziju za njih sramotne povijesti, ni na koji način ne umanjuje zločinačku narav nacizma, fuehrera Adolfa Hitlera i njegovih fašista. Ali mi Hrvati, eto, opet, smo posebni. A to više nije pitanje političkih uvjerenja, to je pitanje morala i ljudskosti.
Tužno je to jer imamo se čime ponositi, čak više nego ijedan narod u Europi. Samo mi smo imali organizirani, snažni partizanski otpor fašizmu. Brojni Hrvati su u njemu sudjelovali, boreći se protiv vlastite države zato jer je bila zločinačka, izdajnička i fašistička. To su činjenice, a zločini pobjedničke vojske poslije rata (vae victis) ne mogu ništa promijeniti u smislu ove neoborive tvrdnje. Zaista smo nenadmašni u djelovanju u korist vlastite štete.
Nema nikakve sumnje da je Za dom spremni bio službeni pozdrav u NDH. Nije bilo niti jednog dokumenta, koji nije završavao sa tim Za dom spremni. On je nastao kao pandan nacističkom pozdravu Sieg heil
Ipak, da ne bi sve ovo izgledalo tako crno, ima svijetlih primjera Hrvata koji su se opasno izlagali pomažući u prvom redu Židovima u spasu od tog strašnog genocida. S posebnim ponosom navodim našeg dr. Žarka Dolinara, počasnog građanina Koprivnice. On je dobio i izuzetno priznanje države Izrael, Pravednika među narodima. Svakako treba spomenuti rano preminulog Icu Hitreca (umro 1946.), najvećeg nogometaša s ovih prostora između dva svjetska rata. Valja odati i priznanje kardinalu Aloziju Stepincu, žrtvi jednog nepravednog, pa i politički štetnog sudskog procesa.
On je, istina, pozdravio i u početku podržavao NDH, ali tko je tada mogao slutiti pravu narav tog pokreta. Možda sa svojih pozicija nije dovoljno glasno upozoravao na neljudske postupke nove vlasti. Nije se konačno ni tadašnji papa Pio XII. drukčije postavio. Ali, ono što je važno u vezi teme ovog članka je to da je uspio spasiti na stotine Židova od sigurne smrti.
Nema nikakve sumnje da je Za dom spremni bio službeni pozdrav u NDH. Nije bilo niti jednog dokumenta, koji nije završavao sa tim Za dom spremni. On je nastao kao pandan nacističkom pozdravu Sieg heil. Nesporno je nadalje da je ovo Za dom spremni prvi put napisao sam Ante Pavelić 1932. godine pišući u emigraciji o tzv. Velebitskom ustanku.
To su, eto, činjenice, ali revizionisti povijesti, pristalice ustaštva tvrde da je to stari hrvatski pozdrav, da nema veze sa fašizmom, da su ga upotrebljavali hrvatski branitelji u domovinskom ratu. Prava je istina da to nije stari hrvatski pozdrav, ni službeni ni neslužbeni.
Istina, sretalo se u književnosti izraz Za dom, ali nikad nije bilo onog nastavka ‘spremni’. Koliko znam, to Za dom prvi je napisao Pavao Riter Vitezović tamo još krajem XVII. stoljeća. Omiljeni argument branitelja tog „starog“ hrvatskog pozdrava je to što ga je navodno još 1566. upotrijebio Nikola Šubić Zrinski prije svoje junačke pogibije, kako je to i prikazano u operi Ivana pl. Zajca.
Dakle, libreto opere bi trebao biti dokaz za tu tvrdnju. Na stranu čak i to što je libreto napisao Hugo Badalić više od tristo godina poslije bitke kod Sigeta, nego je najzanimljivije da tog pozdrava u navedenoj operi uopće nema. Danas je tekst ove opere svakome dostupan, pa molim pristalice ove popularne teze da se sami uvjere u to.
Hrvati (mislim isključivo one koji zagovaraju NDH) bi se trebali zamisliti nad nečim što je i nelogično i neprihvatljivo
Tvrditi da su Hrvati taj pozdrav upotrebljavali u svakodnevnom govoru je netočno, pa čak i karikaturalno. Nije valjda da je netko čuo da susjed susjeda pozdravlja „Za dom“, a ovaj mu odgovara „Spremni“.
Uostalom, da taj pozdrav i ima sve atribute koji mu se pripisuju, ne bi ga trebalo braniti niti podržavati. Jer on upravo simbolizira ustaštvo, pod njim su urađeni najmonstruozniji zločini i tu ništa ne može izmijeniti činjenica da su ga upotrebljavale neke postrojbe branitelja, kao niti to da ga nije dosad zabranila ni lijeva, ni desna vlada. A postaviti ga u Jasenovcu, kao što rekoh, nije pitanje politike, nego čovječnosti.
Hrvati (mislim isključivo one koji zagovaraju NDH) bi se trebali zamisliti nad nečim što je i nelogično i neprihvatljivo. Posebno poštujemo i slavimo Kristovu majku Mariju, pjesme o njoj pjevamo, nazivamo je čak „kraljicom Hrvata“, a ti vjernici i domoljubi ostaju ravnodušni prema genocidu koje su ustaše izvršile nad narodom kojem je i ona pripadala.
Tisućama godina Židovi su se pozdravljali sa „Do godine u Jeruzalemu“. Krajem 19. stoljeća nastaje pokret cionizam koji zagovara povratak Židova u njihovu pradomovinu. Njihov san se ostvaruje 1948. kada nastaje država Izrael, odlukom OUN-a. Čovječanstvo je na taj način opralo svoju nečistu savjest. Ali to je urađeno na štetu stanovnika Palestine.
Jedna nepravda zamijenjena je drugom, što sve rezultira ratnim sukobima i terorizmom, koji traju do današnjih dana. Židovi okruženi sa svih kopnenih strana neprijateljskim Arapima, a u pozadini Sredozemno more, u ratnim sukobima su uglavnom pobjednička strana. Dokazuju da i u vojnim vještinama su nenadmašni. Ipak, bilo bi mnogo bolje da je stvorena jedna zajednička država. Bilo bi to mnogo bolje i za Židove, a za Palestince pogotovo. Ali to su razmišljanja jednog romantičara u politici. No, surova stvarnost je sasvim drukčija i obostranoj tragediji na Bliskom Istoku ne nazire se kraj.
Na kraju malo i o vjeri i vjerovanju Židova. Kao što je poznato – prema Bibliji – Jahve je Židovima namijenio obećanu zemlju – Kanaan, a to je teritorij današnjeg Izraela. Ali ta obećana zemlja tek je polupustinja, svuda okolo teče nafta, jedino je nema u Izraelu. Nisam bio u Izraelu, ali oni koji su bili govore da su Židovi iz tog nimalo gostoljubivog kraja stvorili pravi raj na zemlji. A što bi tek bilo da nema stalnog rata, pucnjave i terorizma. Zato mi je iskreno žao što nema sporazuma između Palestinaca i Židova.
Prema vjerovanju Jevreja, oni su izabrani narod od Boga. Moglo je to vjerovanje služiti kao utjeha Židovima, ali gledajući njihovu zlu kob kroz cijelu povijest, teško da mogu biti sretni što pripadaju izabranom narodu.
O AUTORU
Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.
