Predstavljanje monografije „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”, slovenskih autora Mitje Ferenca i Uroša Košira dočekano je kao kapitalno znanstveno djelo, ali i kao „crvena krpa” za dio javnosti koji u otkrivanju kostiju partizanskih žrtava vidi opasan politički revizionizam. To još jednom potvrđuje da Drugi svjetski rat u Hrvatskoj nije završio 1945., već da se njegove bitke i danas vode i to ne samo u sferi kulture sjećanja.
Piše: Smiljana Škugor Hrnčević/ Misao.hr
Monografija Ferenca i Košira, objavljena u izdanju Školske knjige, s predgovorom dr. sc. Ante Žužula „Smrtopis jugoslavenskoga komunizma” i pogovorom uglednog britanskog povjesničara dr. sc. Robina Harrisa „Prekid dugotrajne šutnje” forenzički je i arheološki dokument bez presedana.
Na više od 700 stranica, uz tisuće fotografija, preciznih nacrta i karata, autori su dokumentirali stravične razmjere poratnih likvidacija. Od mračnih hodnika Hude jame do nepreglednih šuma Kočevskog roga, knjiga precizno mapira put stradanja desetaka tisuća Hrvata koji su u svibnju 1945., umjesto slobode ili suđenja, ma kakvo ono bilo, pronašli smrt u prikrivenim grobištima.
Ljudsko pravo na grob jače je od svake ideologije
Predsjednik Upravnog odbora Školske knjige Ante Žužul, u svom je uvodnom govoru na promociji istaknuo da odluka o objavi ovog djela nije bila politička kalkulacija, već etički imperativ izdavača koji drži do nacionalnog identiteta.
„Pamtit ćemo taj užas dok smo živi… Sve je bilo vidljivo, a o svemu se moralo šutjeti,” istaknuo je Žužul, referirajući se na 45 godina sustavne cenzure tijekom koje je tema Bleiburga i Križnog puta bila strogo zabranjena. Za autore i izdavača, ova knjiga vraća dostojanstvo žrtvama koje su desetljećima tretirane kao „nepostojeće”, a njihova grobišta kao „nepostojeća mjesta”.
Viskovićev „veto”
Međutim, upravo je taj čin „vraćanja duga istini” izazvao oštre reakcije u dijelu hrvatske javnosti. Posebno se istaknula ona Velimira Viskovića koji je na svom Facebook profilu događaj u HNK nazvao „balom vampira”. Oštro se obrušio i na nazočnost hrvatskog državnog vrha, ali i gostiju. Iz Slovenije su među inima bili svjedokinja tih užasnih stradanja, gospođa u dubokim godinama te bivši premijeri Janez Janša i Miro Cerar.
Visković u svojoj objavi postavlja pitanje metodološke i moralne dopustivosti ovakvog izdavaštva. Iz toga se može iščitati da se ovakve knjige ne bi smjele objavljivati kao izolirani znanstveni radovi jer da je iznošenje podataka o poratnim žrtvama pobjednika opasna jednostranost. Prema takvom tumačenju, uz objavu ovakvih dokaza u knjizi, trebala bi paralelno ići i opsežna dokumentacija o zločinima NDH, bez obzira što je ta tema već obilato predstavljana tijekom desetljeća komunističke Jugoslavije i to na svakakve načine, i znanstveno utemeljene, ali i one koji za znanost i činjenice nisu marili. Visković u svom postu spominje i „belogardejce” (pogrdan naziv za slovenske domobrane).
„Povijesno razumijevanje” zločina kao uvjet
Prema negativnim kritikama zločini počinjeni 1945. ne bi se trebali promatrati kao puki akti nasilja, već kao „povijesna nužnost” ili barem razumljiva reakcija partizanskog pokreta na četverogodišnji teror fašizma. Bez takvog „objašnjenja”, monografija se doživljava kao „zlo” koje služi isključivo demonizaciji antifašizma. Kritičari strahuju da se fokusom na kosti iz slovenskih jama briše razlika između nevinog civila i naoružanog pripadnika vojnih postrojbi, čime se svi stradali uniformno pretvaraju u „nacionalne mučenike”.
Istina se ne može „izvagati” zločinom druge strane
Dok zagovornici knjige, poput povjesničara Robina Harrisa i Zlatka Begonje, naglašavaju da je istina univerzalna i da se ne može „izvagati” zločinom druge strane, hrvatsko se društvo ponovno našlo pred dilemom koju su Poljska (preko svog IPN-a) i Mađarska (u Kući terora) već pokušale riješiti. U tim zemljama prevladao je stav da se o zločinima komunizma mora govoriti glasno i dokumentirano, neovisno o pobjedničkom narativu iz 1945.
U Hrvatskoj, međutim, kritike sugeriraju da je dugogodišnja šutnja bila opravdana jer je čuvala „čistoću” antifašističke pobjede. Danas, kada tehnologija i znanost (forenzika i arheologija) ne dopuštaju daljnje prikrivanje, borba se s terena činjenica preselila na teren interpretacije, a u čemu su Hrvati pravi šampioni.
Čija je istina?
Predstavljanje u HNK-u pokazalo je da monografija Mitje Ferenca i Uroša Košira više nije samo knjiga o grobovima već ogledalo u kojem se zrcali suvremena Hrvatska. S jedne strane stoji potreba za civilizacijskim pijetetom i znanstvenom istinom, a s druge ideološki strah da će ta ista istina, ako se ne „uravnoteži” s drugim zločinima, srušiti temelje određenog političkog narativa.
Veći dio hrvatske javnosti i struke ipak ocjenjuje monografiju kao vrhunsko znanstveno djelo koje ispravlja desetljeća prisilne šutnje. Sam Mitja Ferenc naglašava kako je ona dokument koji svakoj žrtvi želi vratiti ime i pravo na grob, neovisno o političkoj pripadnosti.
I nakon ove knjige nameće se pitanje: je li hrvatsko društvo spremno prihvatiti činjenicu o zločinu bez „ali”, ili će svaka iskopana jama i dalje morati služiti kao hrana za ideološke obračune ignorirajući pritom osnovnu humanističku potku – da mrtvi imaju pravo na ime, a živi na istinu.
