Najavljena proslava Dana pobjede u Kninu, pobjeda je državne politike

kolovoz 1, 2020 maxportal
Share Button

Dolazak potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, izabranog u izbornom postupku na parlamentarnim izborima kao predstavnika srpske nacionalne manjine, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te dan hrvatskih branitelja u okviru skužbenog državnog protokola proslave u Knin, trijumf je državne politike.



Nije to pobjeda protiv Srba, nego trijumf za Hrvatsku, za hrvatski narod, za afirmaciju oslobodilačke akcije Oluja, za dignitet hrvatskih branitelja i za afirmaciju pobjedničkog stajališta hrvatskog naroda bez ponižavanja pobijeđenih.

Pobjedniku nikada ne koristi ponižavanje pobjeđenog, niti je pobjednički ustrajavati na tome. Ustrajavanje na tome je, ili osvetničko, ili nezrelo, ili nedostojno ratnog pobjedničkog naslijeđa, pa i osobnog, ili primitivna, destruktivna dnevno-politička narav ljudi koji ne znaju graditi, čiji je rukopis rušenje pa im je za postojanje i ostvarivanje vlastitih ciljeva potreban neprijatelj, što nemoćniji, to bolje, pri čemu je zbog isticanja vlastite važnosti i lika i dijela, potrebno napuhati snagu neprijatelja, od miša napraviti slona.

Dolazak mladog, izabranog kao srpskog, a u ovom slučaju hrvatskog političara Borisa Miloševića srpskog etničkog, pa i izbornog političkog podrijetla, na proslavu hrvatske nacionalne pobjede nad srpskim okupatorom prije svega je izraz političke odluke da upravo on postane potpredsjednik hrvatske vlade.

Tu je načinjen veliki taktički iskorak.

Taj korak ne bi značio puno u afirmaciji pobjedničke naravi hrvatskog naroda, države i politike, da mu snažan oslonac nije odlazak generala Tome Medveda, ratnog pobjednika i današnjeg potoredsjednika vlade za pitanja nacionalne sigurnosti zemlje u Grubore, iskazati počast Srbima stradalima u incidentu u operaciji Oluja.

Golema je razlika u sadržaju čina dolaska službenog predstavnika hrvatskih Srba na proslavu Dana pobjede i u okviru toga protokola, odlaska drugog potpredsjednika vlade, generala Medveda odati počast stradalim Srbima, ondašnjim neprijateljima.

Prvo je čin priznanja hrvatske pobjede i budućnosti na pobjedničkoj paradigmi, drugo je čin pobjedničke samosvijesti i odgovornosti pobjednika, kojim šalje poruku preostalim Srbima u Hrvatskoj da je ovo njihova domovina i da je protiv njihovih nekadašnjih politika rat završen.

Medvedov odlazak u Grubore je poziv na mir.

Taj poziv mora uputiti general pobjedničke vojske, on je i povijesno i politički ovlašten, nitko drugi nije pozvaniji. Baš onako kako je general Stipetić u vojničkom protokolu prihvatio u ime Hrvatske predaju Kordunskog korpusa vojske poraženog okupatora prihvaćajući prijavak srpskog pukovnika ili generala Bulata, ostavljajući i njemu i njegovoj vojsci minimum vojničke časti.

Pupovac je očito prihvatio činjenicu da je vrijeme borbenog političkog srpstva u Hrvatskoj završeno, jer su međunarodne okolnosti takve, ali i odnos snaga između Srbije i Hrvatske. Taj koncept je uz to što je, oslanjajući se na snažnu tzv. antifašističku platformu izazivao ozbiljne smetnje razvoju hrvatskog društva i uopće razvoju zemlje, vodio oko 180 tisuća etničkih Srba u nestanak.

Čitavim nizom postignutih ustavno-zakonskih rješenja, u pravilu sračunatih na dezintegraciju Hrvatske a ne na nužnu i spasonosnu integraciju etničkih Srba u hrvatsko društvo i politički narod, taj proces će se i dalje nastaviti, očito je i na temelju političkog pristanka na afirmaciju Pobjede hrvatskog naroda, dobra nad zlom, samo sa silaznim trendom i intenzitetom, do potpune promjene ustavno-zakonskih pretpostavki za integeaciju Hrvatske.

Taj proces će pratiti i unutarsrpske borbe u Hrvatskoj, bit će tu srbovanja, kao što ga u prvim reakcijama već vidimo, primjerice u izjavi Saše Miloševića o Oluji kao kriminalnoj operaciji i etničkom čišćenju.

Tom unutarsrpskom otporu, koji će izvan svake sumnje poticati i Vučić, jer mu to treba za goli opstanak u Srbiji, očekivano će pomagati i “Hrvatine”, što već vidimo u Saboru i u javnom prostoru. Nekima od tih “Hrvatina” fali mozga, nekima obraza, nekima svega, a osnovno interesno polazište tim tipovima je svijest da, ne bude li srbovanja, nemaju se čime baviti.

Tužno je da među takvima ima i ratnih pobjednika pa i visokih časnika, koji se u svojoj današnjoj borbi protiv četnika pozivaju na Tuđmana, na ratnu slavu, junake i na herojstvo, nesvjesni da sve to vrijedi zato što je nadvladalo moćnog srpskog neprijatelja, a ne zbog nabijanja nogom poraženog suparnika, koji se pokušava otrgnuti ispod šapa Vučića i beogradskog mraka.

Čak i ako hrvatski Srbi pokušavaju ponovo varati, baš ništa u ovom trenutku, kao i u hrvatskoj budućnosti neće ovisiti od njih, niti od Beograda. Svi problemi koje Hrvatska ima i koje će imati samo su i jedimo ovisni o rješenju hrvatskog, a ne srpskog pitanja i ovise od hrvatske državne politike.

Zato je otužno gledati kako “general Sačić grmi” ili Ćipe drži “lekciju” generalu Medvedu, govorom koga posve sigurno ne zna sam napisati te kako se iz te skupine posve zalutalih ljudi u vremenu i prostoru izjednačava Plenkovića i Vučića.

Plenkovića je trebalo kritizirati puno puta, nema sumnje da će trebati i opet jer je na najodgovornijem položaju u zemlji, ali ta kritika i te kritike moraju biti utemeljene.

Sad ga zbog sadržaja proslave Dana pobjede kritizirati i idiotski izjednačavati s nadigranim suparnikom nije samo glupost, nego i osobni debakl “kritičara”. Kao što je svekoliko debakl i krajnje nečasno zanemarivati značaj  odluke predsjednika Milanovićeve o odlikovanju ratnih brigada HVO-a.

Plenković sukreira politike današnje Europe s europskim kolegama, a Vučić je tamna mrlja civiliziranog svijeta. U tom kontekstu je tragikomično bilo slušati idiotske prigovore Plenkoviću zbog blokade srpskih pregovora s EU, koju su napravile skandinavske zemlje i zbog toga što među njima formalno nema Hrvatske.

Ti ljudi ne kuže da je najveći izraz moći vanjske politike to da netko drugi firmalno odradi ono što želiš. Ako se itko nauživao takvih blokada, Hrvatska je. No, to shvatiti nije moguće bez mrvicu mozga, a ukoliko mozak nije problem, problem je obraz i problem su namjere.

Nikada Pupovac ne bi pristao na iskorak kad je Dan pobjede u pitanju, a odlazak Borisa Miloševića na centralnu državnu proslavu to jest, da nije suočen s nepobitnim činjenicama goleme, prije svega međunarodne prednosti današnje Hrvatske pred Srbijom. Demonstracija te snage se radi izneđu ostaloga i angažiranjem bliskih diplomacija za “prenošenje poruka”, kao u slučaju aktualne blokade srpskih pregovora, o čemu se informacije i argumenti ne objavljuju na portalima, niti netko pita Zekanovića o tome.

Razumni ljudi donose odluke na temelju činjenica i razumjevanja posljedica po sebe na temelju tih činjenica, a političke odluke se razlikuju od egzibicionizma na temelju raspolaganja pouzdanim informacijama. U daleko manjoj mjeri, ali konceptualno s istim odnosima argumenata moći, je odlazak Miloševića u Knin, kao i pristanak Srba na mirnu integraciju.

Tad je u podlozi odluka stajala Oluja, vojna moć i međunarodni položaj Hrvatske, danas prvenstveno međunarodni položaj Hrvatske.  Tad su argumenti za pristanak Srba na mirnu integraciju bili topovi pod zapovjedništvom generala i admirala HV i SP, te politika predsjednika Tuđmana, danas su “topovi” diplomacije europskih zemalja, koje drži Plenković.

Hoće li odlazak Borisa Miloševića u Knin i neodlazak Milorada Pupovca u Srbiju na “komemoraciju” označiti prestanak srpskih provokacija u Hrvatskoj i donijeti drugačije “Novosti”, drugačije ponašanje SPC, označiti naglu navalu kajanja, lojalnosti, odustajanja od borbe protiv “ustaša”, odustajanje od proslave u Srbu, pokušaja kriminalizacije hrvatske državnosti gdje se god ukaže prilika, nagli procvat savjesti oko pitanja skrivenih grobišta, ili drugačije ponašanje Srbije?

Neće ništa od toga.

Ali će oslabiti značaj svih tih pokušaja, prije svega u međunarodnom okruženju i potvrditi da hrvatska država vodi politiku, ima inicijativu i kreira pravila igre. To je pobjednički put, a tom putu daleko više od srpskih ekstremista u Hrvatskoj, od Srbije, može nauditi urlanje o izdaji, banalizacija problema, egzibicionizam i tupost samozvanih korifeja hrvatstva. Hrvatstvo nikada nije spašavala glupost i divljaštvo, niti je kršćanski biljeg hrvatskog identiteta potvrđivala isključivost, bešćutnost ili laži.

Nema ničega jadnijega od histeričnog nastojanja današnjeg “pobjeđivanja” Srba, četništva i srpskih zala, pogotovo kad to “pobjeđivanje” pokušavaju prinijeti diletanti i politički kokošari svome političkom “generalu” koji je utekao kad su topovi govorili, a pokušava spasiti Hrvatsku topovima, kad politike govore.

Samo se kukavice i gubitnici boje preuzimanja političkog rizika, bez kojega nema ni potvrde pobjede, ni konačne nacionalne pobjede. Danas je vrijeme prezrjeti političke “topuzine”.

Komentari
Share Button