Po mišljenju Srba Hrvati ne bi smjeli slaviti pobjede u Domovinskome ratu. Jer kad mi krenemo s ovom temom, odmah se javljaju bivši agresori i tvrde kako nije sve bilo po „zakonu“, kako su s hrvatske strane učinjeni brojni zločini i tome slično.
Halo, Srbi, Crnogorci i ostali, prije svega pripadnici JNA! Ne pravite se mutavi, kao da ne znate tko je koga prvi napao, tko je okupirao naš teritorij. Pored toga, uoči i tijekom hrvatskih pobjeda nitko ne priča – što bi se dogodilo s Hrvatima, a osobito s hrvatskim braniteljima i stradalnicima da nismo pobijedili? Kakva bi se tada povijest pisala!
Nakon pobjede u Bljesku i Oluji jedan dio najviših hrvatskih vojskovođa i generala, ali i branitelja završio je u Haagu, ali i u domaćim zatvorima. U toj sramnoj epizodi prste nisu imali samo agresori, već i domaće izdajice, koje imaju obraz kao đon, pa iz prvih redova s nama slave dane ponosa i slave.
Naime, lako je danas pojedincima pričati „da nije bilo vas…“, a potom okruženi sa stražarima sjesti u luksuzne automobile i otići negdje na janjetinu, jer za branitelje je dobar i – grah.
Pojedini političari i politikanti su se previše odvojili od onih koji su ih i doveli na vlast.
U vrijeme komunizma partizani su godinama uživali nevjerojatne privilegije. I to ne samo oni, već i cijele njihove obitelji. Tko je tada postao „narodni heroj“ to je bilo – zanimanje, bez obzira i na dva razreda osnovne škole. Uz to, ni jedan partizan nakon II. svjetskog rata (sve do danas) nikada nije odgovarao nikako, ni po tzv. zapovjednoj odgovornosti, iako se dobro zna da su baš ti, i to njih ne mali broj, uhićivali, zatvarali i ubijali, često i bez suda i suđenja.
A pored hrvatskih tužitelja, hrvatske branitelji su (opet i po optužbama hrvatskih izdajica) trpali u zatvore i takvi likovi, kao što je bila bivša Haaška tužiteljica Carla del Ponte, koju je već odavno u Hrvatskoj trebalo proglasiti personom non grata!
Ako zbog ničeg drugog (prisjetimo se opet!) a onda zbog kleveta i laži koje je iznijela u svojoj knjizi „Carla del Ponte – Gospođa tužiteljica“, a kojoj je predgovor napisao pok. Ivan Zvonimir Čičak, jedan od njezinih bližih suradnika u ocrnjivanju Hrvatske vojske, Domovinskog rata i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Kao prvo, u ovoj sramnoj knjizi, (podsjetimo se) tužiteljica opisuje na koji je način prije svega s Ivom Sanaderom i Stjepanom Mesićem proganjala generala Antu Gotovinu kad je bio u bijegu. Čitavo vrijeme o Gotovini je baratala s krivim podacima, a poglavito da se skriva u samostanima diljem Hrvatske.
Nadalje, u optužnici protiv Gotovine istaknula je da su hrvatske snage svladale srpski vojni otpor, koji je u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja 95. bio minimalan ili ga nije bilo, ali da su Hrvati poduzeli mjere kako bi se pobrinuli da premještanje Srba iz Krajine bude trajno!
Tako je govorila i Carla del Ponte (i ne samo ona) iznoseći klevete i laži o Oluji:
“Hrvatske snage i civili pljačkali su srpske kuće i trgovine. Hrvatski vodovi za podmetanje požara ostavili su gradove i brojna sela u ruševinama. Na mjestima na kojima su srpske i hrvatske kuće stajale jedne do drugih hrvatske su pošteđene, a srpske zapaljene. Stoka je ubijana ili živa spaljivana u štagljevima i stajama. Bunari i vodovod namjerno su zagađivani lešinama.
Do 15. studenoga 1995. kad su operacije čišćenja uglavnom završile, srpska zajednica u južnoj Krajini bila je praktički zatrta. Hrvatske trupe i civili useljavani su u veliki broj napuštenih srpskih kuća. Premda je srpskim izbjeglicama dano pravo na povratak i povrat imovine, uništenje njihove imovine te isprava o njihovu vlasništvu praktički su onemogućili takve zaštitne mjere. Sve je to bilo učinjeno s namjerom”, napisala je Carla del Ponte (str. 241.).
Evo, tako je Vojno-redarstvenu operaciju Oluja 95. doživjela ova tužna i jadna tužiteljica, koju su pojedinci s cvijećem dočekivali u Zagrebu. I takvu je „istinu“ o Hrvatima “prodavala” diljem svijeta. No, vrijeme je i nju i njene domaćine u Hrvatskoj demantiralo.
Mladen Pavković/Foto: Željko Gašparović /Oluja_ forsiranje Save kod Jasenovca
