Nije nikakva tajna da je hrvatsko školstvo niz godina u problemima za koje su odgovorne brojne vlade i ministri. No, za ovaj posljednji, odnosno za štrajk koji se razmahao do te mjere da će, po svemu sudeći, biti produžena školska godina – kriv je isključivo Andrej Plenković.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Premijer Plenković je čekao zadnji trenutak i vodu preko glave da ode na pregovore sa sindikatima obrazovanja.
Naime, Plenković ne samo da više od mjesec dana nije u stanju riješiti ovaj ozbiljan problem već ga je svojim ponašanjem i produbio. Njegovo bahaćenje i prijetnje da ne će platiti štrajk nisu urodile plodom. Uostalom kao što mu nisu urodili plodom jeftini i već isprobani PR štosovi o plaćama sindikalnih čelnika kojima je pokušao skrenuti priču s pravih problema. Za početak plaće sindikalnim čelnicima određuju (i uplaćuju) članovi sindikata i kolike će one biti to se tiče samo njih.
Za razliku od recimo Plenkovićeve plaće i onoga što radi za što je dužan položiti račune javnosti i građanima koji ga plaćaju. I reći kakvi su to razlozi zbog kojih dugo nije želio sjesti sa sindikalnim čelnicima i riješiti ovu situaciju?! U medijima je objavljena informacija kako je razlog Plenkovićeva ignoriranja sindikata taj što su na početku prosvjeda kazali kako Plenković namjerava osnovati novu skupinu Borg. To je, navodno, Plenkovića uvrijedilo pa se odlučio inatiti. Za razliku od Plenkovića brojni bivši premijeri bez kompleksa su sjedali za stol sa sindikatima. I satima, pa i danima pregovarali. Jer to im i jest posao. I to građani od njih očekuju!
No, dok se Plenković durio – i na pregovore sa sindikalnim čelnicima slao predstojnika svog Ureda koji bez Plenkovića ne može donijeti ni jednu ozbiljnu odluku, koji k tome nema ni znanje niti iskustvo za pregovore i koji se, da sve bude tragičnije, čak i nije školovao u Hrvatskoj – štrajk je išao dalje.
U danima dok se Plenković ponašao kao da sve to nije njegova briga, njegova ministrica obrazovanja, postavljena u ime stranke koja nema ni trunku izbornog legitimiteta, malo bi bila članica Vlade, a malo bi se borila za učitelje, al’ najviše bi reklamirala svoju zbrda-zdola sklepanu reformu. Na taj se bućkuriš pretenciozno nazvan Školom za život žale se i učenici i profesori. Divjakičino interesno vrludanje dovelo je do velikog ništa pa je njezin odlazak s mjesta ministrice sada postalo ponajprije pitanje mentalne higijene.
Kad je riječ o štrajku i zahtjevu prosvjetara za poboljšanjem statusa, treba reći nekoliko stvari. Istina, štrajk se „dogodio“ u nezgodno vrijeme, ali koje je vrijeme uopće zgodno za štrajk?! No, on je isto tako ustavno pravo i, kako sada stvari stoje, podupire ga više od 80 posto prosvjetara.
Sudeći po prosvjedu na Jelačićevu trgu i velika većina roditelja.
Jednostavno je. Učitelji, nastavnici i profesori rade odgovoran posao i moraju biti dobro plaćeni. Jer, sve dok su plaćeni ovako kako je to sada slučaj nitko od njih nema pravo tražiti izvrsnost i rezultate. Zapravo, cijelo hrvatsko školstvo sada počiva na entuzijazmu jednog broja učitelja i nastavnika koji besplatno u svoje slobodno vrijeme ulažu dodatne napore da bi s učenicima u nekom segmentu postigli iznadprosječne ili vrhunske rezultate.
Prosvjetari ne traže kruha povrh pogače već izjednačavanje koeficijenata sukladno složenosti posla s drugima u javnim službama. Zanimljivo, premijer kaže da za to nema sredstava, ali ima sredstava za linearno povećanje plaća svim zaposlenicima u javnim službama? Iako tim potezom još više produbljuje nejednakost.
Uostalom, što uopće znači linearno povećanje plaća svima u javnom sektoru? Nekakva Plenkovićeva predizborna uravnilovka našim novcem?! Kao da svi jednako rade i kao da svi zaslužuju isto? Uz tu nelogičnost i nepravdu, treba na kraj stati rastu birokracije i uhljebljivanja u državnim službama iz jednostavnog razloga što su preskupi za državu.
Država godinama troši više nego što zarađuje, a vlasti se neodgovorno i rasipnički ponašaju prema našem novcu. Pa tako nema za zdravstvo i za školstvo. I mirovine su male. Teško oboljela djeca liječe se zahvaljujući dobrim ljudima i humanitarnim akcijama, liječnici i medicinske sestre su potplaćeni, fali novaca za osnovne potrepštine u bolnicama, siromašni postaju sve siromašniji samo birokracija i dalje buja. Zapravo, pravo je pitanje kamo ide novac koji građani svakodnevno uplaćuju za te namjene?!
Zato se Plenković ne treba čuditi prosvjedima koji ponajprije izražavaju nezadovoljstvo načinom na koji vodi državu. Koncentriran je na hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, ali građane to uopće na zanima. Kao ni brojke kojima se hvali. Jer brojke su jedno, a život je drugo.
