PREŽIVJETI SMRT VOLJENIH: Vidimo se u vječnosti…

listopad 28, 2018 maxportal
Share Button

Izjeda bol iznutra. Kažu proći će. Vrijeme kažu sve izliječi. Sjenka crnila zamračuje mi život. Ne znam jeli java ili još sanjam. Prošlo je nekoliko dana. Ne može duša i savjest razumjeti da nekoga nema tko te rodio, tko te othranio, umivao, presvlačio, školovao, svađao se, tugovao, bili sretni bili zadovoljni.



PIŠE: Žana Alpeza

Jedan djelić sekunde ovoga vremena je sve ugasio. Samo je u snu zatvorio oči. Proživjevši bolove u zadnjem periodu, čovjek se uvuče u svoj hram tišine, spokojno razmišljajući da mu je došao kraj.

Takav je moj otac bio, tih bez pun riječi trpio bolove, pokušao koliko može samostalno (znajući da ne može hodati) ustati i načiniti koji korak. Hram tišine ga je činio svakim danom spokojnijim, smirenijim. Bezbroj puta na sve načine smo ga učinili sve da mu damo do znanja da još može živjeti, nije još došao poziv za tebe tata. Znam sada kada je otišao u vječnost da je znao da će otići s ovozemaljskog svijeta.

I došao je taj dan, sunčan lijep jesenski dan bez trunka oblačka. Brinući se o njemu brat, sestra i ja smo spavali u sobi gdje je otišao. Pazeći na njega da ne padne,jer je uvijek mislio da može hodati te se pokušavao ustati.Te večeri smo zaspali ,kao i svaku drugo večer, popio je terapiju, rekao je kako ga glava boli, zadnji dodir moj je, bio otvorivši mu usta i da popije analgetik.

Pokrijem ga ušuškam, volio je spavati skroz pokriven.Već smo i mi malo iscrpljeni od prethodnih mjeseci, ali ni jednog momenta nam nije bilo teško bilo što žrtvovati, tako je bilo i s majkom koja je bolovala više od trideset godina. Samo sam uvijek rekla Bogu „nek je samo živ“ .

Kako može djetetu biti teško brinuti se za oca ili majku, presvući mu pelenu, dati terapiju i tako dalje. Meni je najdraže bilo mu oprati noge u toploj vodi, očistiti nokte, te čupati sijede iz kose govoreći mu kako je zgodan. Sestra ,brat najviše su voljeli ga šišati, brijati,to je obožavao, volio je da i u osamdesetoj izgleda dobro Da, moj otac je bio zgodan, naočit, visok crnih očiju, strog, smiren, stabilan, pošten,i principijelan. Bio je kršćanin, katolik, nije bio jedan od onih koji idu svako malo u crkvu, a drugima iza leđa čine zlodjela. Otac je duboko u dušu koji istinski vjernik, ne ističući se u društvu sa svojim stajalištem, duboko vjerujući da će Isus doći na ovaj svijet.

Dobro je poznavao Bibliju i držao se onoga što je zapisano. U njegovom „hramu tišine“ sigurna sam da je oprostio onima koji su mu nanijeli kroz život, bol patnju, ti neki su i sada među nama, ali Bog je taj koji sve vidi!

Bol…kako preživjeti Bože reci ? žaljenje, ranjeno srce, bol je ta koja uništava tijelo i ugnjetava duh .Znam da smo od kolijevke do groba u raljama patnje koja zna biti trajna.

Što je onda život? Kakav je smisao života?

Čovjek je jedino biće koje postavlja ova pitanja! Kakav je smisao da se toliko dajemo u nepotrebnim situacijama rušeći i uništavajući sve pred sobom. Nema odgovora. Samo teorije, svatko po svojoj, i svi su uvjereni da su u pravu.

Blizina kraja života grubo nam otkriva da je naš život na ovoj Zemlji krhak i ranjiv.

Smrt, posljednji korak…

Nije život prekratak,već je smrt preduga. Putovanje na kojega svi idemo i koje nas plaši, putovanje koje zatvara vrata ovoga života, iza nas stavlja na prag pitanja misterije. Uloga religije /crkve je da nas uči kroz život da nam da duhovnu hranu, snagu.

Neki od nas čekamo na smrt kao na izobilje, dok se drugi plaše s osjećajem praznine u skladu sa svojim životnim odgojem, životnim stavom,i tako dalje. Najveći strah koji imamo je onaj kada se pitamo što „slijedi poslije smrti“.Kroz čovječanstvo čovjek je pokušavao i pokušava da „ukroti smrt“, da je razumije , da je učini što prihvatljivijom. Nema dokaza da se sve završava kad odemo iz ovoga zemaljskog života.

Opraštanje od ovoga života je težak zadatak, nitko ga ne može dovoljno opisati riječima. Većina ljudi kažu da bi voljeli d umru, nesvjesno, brzo i bezbolno. Moj otac je osjetio bolove, ali znam da samo uvijek razgovarali kako od gorega ima gore. Nema tog čovjeka koji se ne boji smrti, koji se ne boji straha od nepoznatoga, ali često znamo u razgovorima čuti kako je patnja ta koja je najteža, patnja koja sve oko sebe razara.

Znamo da je smrt posljednji korak u ovome našem putovanju zvanom život.

Reći posljednje zbogom….

Ne znam što jače boli, kada smo majci koja je umirala od bolova se u bolnici oprostili od nje ili od oca od kojega se nismo oprostili i reći zadnje „zbogom“. Oba dvoje je jako teško. Netko se osjeća bolje kada se oprosti ,netko gore. S religijske strane točke gledišta, ono koji su jako bolesni i koji se pate i žele da odu, da patnja prestane, ne može biti protiv Božje volje, pošto On može samo da želi ono što je dobro za nas. Ne željeti živjeti kada se radi o namjernom odbacivanju života sasvim je druga stvar.

Za posljednje zbogom čovjek se ne može da pripremi.Ali nas tješi da naše putovanje kroz ovaj svijet završava jednog dana. Bacamo puno vremena i energije n odbacivanje ove stvarnosti. Postoje trenuci u našim životima kada na poseban način počnemo razmišljati o sebi, da razmotrimo puteve kojima smo krenuli i kako živimo..

Zbogom znači sada na ovozemaljskom svijetu, vidimo se u vječnosti.

Zadnja stanica putovanja nije groblje…

Za vjernike posljednja stanica u našem životu nije groblje. Vjera nas uči da moramo da prođemo kroz „dolinu sjene smrtnosti“.

Nada, vjera da ćemo jednog dana biti sa svojim voljenim nam daje ogromno olakšanje. Groblje je grad koji u tišini počivaju, groblje je mjesto gdje dolazimo, groblje je mjesto koje je samo naš dragi voljeni otac i svi drugi ljudi otišli na privremeni boravak. Mjesto gdje nam bude lakše, mjesto gdje možemo pričati,plakati, izjadati se, doći, posjećivati. Groblje je mjesto koje nam pruža utjehu da je naš voljeni otac tu s majkom,koji nas gledaju s neba. Prilikom smrti prah se vraća u zemlju, a duh Bogu koji ga je dao.

Prihvaćanje stvarnosti

Prihvaćanje stvarnosti dolazi kada smo spremni da prihvatimo da je gubitak konačan i da je, koliko god nas to boljelo, ljudski želimo vratiti da bude kao nekada. Kako doći do prihvaćanja znam da mora proći vremena, znam da moraju proći faze žalovanja.

O prihvaćanju stvarnosti mislim da znači da ne trebamo zavisiti od ponašanja drugih da bismo bili sretniji Svatko svoju tugu i fazu žalovanja prolazi na svoj način. Netko ide svaki dan na groblje d mu bude lakše, netko počne pisati i zapisivati misli,osjećaje, ono što je mogao reći a nije tijekom života.

Znati i biti svjestan činjenice da je naš otac, učinio sve najbolje i majka što su mogli sa svim svojim usponima i padovima,da ih pritom ne osuđujemo niti uspoređujmo s nekim drugim. Prekrasne ste uspomene ostavili, i dok smo živi Hvala Vam što ste nas rodili!

Utjeha u tugovanju

Što reći ili uraditi kad sada tugujemo. Prijatelji će reći, sve je to normalno, prirodno je, tako je moralo biti, neki ljudi čak i kažu život se nastavlja nakon sahrane i tako dalje.Ako netko nije prošao u životu proces tugovanja žalosti bolje da ništa ne kaže. Zašto? Jer ne može razumjeti koji je to razarajući osjećaj tuge, žalosti, gubitka.

Tuga i žalovanje koje nosi bol znam da je dugotrajan proces, jako bolan ,posebno u trenucima kada je čovjek sam ,u trenucima kada dolazi Božić, rođendani, obljetnice i slično. Tada se duša kida okovana lancima tuge. Ali imamo Boga u svome životu i lakše nam se lanci kidaju.

Mi ćemo polako korak po korak nastaviti pratiti melodiju ,koja svira očevu pjesmu. Brat, sestra i ja znamo da Bog upravlja i dirigira ovom veličanstvenom melodijskom pjesmom koja daje nadu, dobrotu, ljubav i nadu!

Dragi oče, vidimo se u vječnosti na nebu! Tvoja djeca.

Posvećeno dragom ocu Juri Alpeza.



Komentari
Share Button