Jergovićev istup ne predstavlja ni umjetnost ni satiru u ozbiljnom smislu riječi. Satira, ako želi biti društveno relevantna, mora imati preciznost, ironiju i argument. Ovdje toga nema.
Ovdje imamo staru, istrošenu matricu: vrijeđanje, tjelesno ponižavanje i rodno obilježeni rječnik, zapakiran u samodopadnu intelektualnu nadmoć. Kada ponestane argumenata, poseže se za „guzicama“ i „snašama“.
Nazivati to hrabrošću ili subverzijom znači vrijeđati i umjetnost i inteligenciju publike.
Iva Rinčić je, nasuprot tome, pokazala ono što Jergović demonstrativno odbija: odgovornost javne riječi. Njezin odgovor ne negira antifašizam, ne relativizira povijest i ne bježi od rasprave. Ona samo postavlja granicu ispod koje se javni govor pretvara u verbalno nasilje — osobito kada se žena svodi na tijelo, karikaturu i objekt poruge.
Tu Jergovićev diskurs potpuno puca iznutra. On traži osjetljivost, a prakticira grubost. Poziva se na emancipaciju, a koristi obrasce koji su upravo suprotni emancipaciji. Kritizira autoritet, a zapravo govori iz najudobnije moguće pozicije — one u kojoj se ne snose nikakve posljedice.
Posebno je važno ono što Rinčić precizno pogađa: antifašizam nije privatni moralni bankomat iz kojeg se po potrebi podiže legitimitet za vrijeđanje, etiketiranje i ponižavanje političkih protivnika. On je povijesna činjenica i civilizacijski minimum, a ne dozvola za intelektualni primitivizam.
U konačnici, Jergovićev problem nije to što je provokativan — nego što je prazan. Njegova provokacija ne otvara dijalog, ne razotkriva moć, ne produbljuje razumijevanje stvarnosti. Ona samo proizvodi buku i hrani vlastiti ego.
Zato je ovaj slučaj važan. Ne zbog filma, nagrade ili Rijeke, nego zbog pitanja koje stoji iza svega:
Hoćemo li javni prostor prepustiti onima koji prostakluk nazivaju umjetnošću, ili onima koji znaju da se sloboda govora ne mjeri količinom uvreda, nego razinom odgovornosti?
U tom izboru, odgovor Ive Rinčić stoji — i moralno i intelektualno — daleko iznad Jergovićeve „satire“.
Josip Milić/foto: pxll
