Naš su problem svi oni primitivci zbog kojih se sramimo svoga, a divimo se tuđem smeću. I oni koji ne mogu shvatiti da možeš biti protiv nekakve politike i stranke, ali ne i protiv države kao takve
Piše: Silvana Oruč Ivoš
„Dalmatinci, Slavonci, Banaćani su u etničkom pogledu Srbi, a nazivaju se po imenu teritorija na kojem žive. Samo su pravoslavni Srbi znali što im je zajednička domovina, bili su svjesni svog zajedničkog imena i nisu ga skrivali.
Sasvim je drukčije s predstavnicima druge dvije vjere (muslimani i katolici), koji su se skrivali iza regionalnih geografsko-etničkih naziva kao što je Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak. Srpsko nacionalno biće ostalo je trodijelno, ali dok se pravoslavni Srbi izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacije, rimokatolici i muslimani sve se više smatraju Hrvatima, odnosno Bošnjacima“, teze čiste velikosprske politike nisu izvučene iz, primjerice, Načertanija druge polovice 19. stoljeća, a nisu ih kao ratni poklič izgovorili ni raznorazni miloševići, vučići, šešelji ili nikolići kada su devedesetih napali Hrvatsku.
Dijelovi su to udžbenika povijesti, autora stanovitog Radoše Ljušića, iz kojeg srbijanski gimnazijalci danas, u 21. stoljeću, uče povijest.
Možemo se nad tom činjenicom sablažnjavati i čuditi. No, ona nije nimalo strašnija od činjenice da učenici srpske manjine u Vukovaru uče po svojim udžbenicima u kojima ne smije pisati istina o primjerice Oluji, o srpskoj agresiji na jednu međunarodno priznatu državu, o zločinima koje su srpski agresori počinili u Hrvatskoj. Valjda da im se ne povrijede osjećaji?! Ili da njihove žrtve počinitelji opet učine žrtvama.
Istodobno, srbijanski predsjednik Vučić, kao i cijela tamošnja vlast uključujući njihove produžene ruke u Hrvatskoj kao što su Srpsko narodno vijeće i Pupovac na sve moguće načine propagiraju velikosrspsku politiku usporedno s procesom stigmatiziranja i Hrvatske i Hrvata prikazujući nas genocidnim narodom. Koji može biti sretan da ima srpsku čizmu nad glavom.
Vučić koristi svaki mogući trenutak da naglasi kako je srpska manjina u Hrvatskoj obespravljena. Pa je tako iskoristio i prigodu predaje vjerodajnica novoga hrvatskog veleposlanika u Beogradu i drsko pozvao hrvatski državni vrh da prida veću pozornost položaju srpske manjine u Hrvatskoj. Vučića baš briga za to što hrvatska manjina u Srbiji nema nikakva prava, što Srbija nije spremna reći gdje su bačeni ubijeni Hrvati, vratiti otete umjetnine, dati planove minskih polja…
Bitno je tražiti još više za Srbe u Hrvatskoj iako imaju ne samo prava koja manjine u europskim državama ni približno nemaju, već i prava koja im ni po čemu ne pripadaju.
Istodobno, s Vučičevom kuknjavom o tome kako bi prava srpske manjine morala biti veća, stanovita Dragana Jeckov, nova zastupnica u Hrvatskom saboru, obratila se ni manje ni više nego na – srpskom jeziku. Valjda u duhu one Miloševićeve, da je ceo svet razume. Članica je SDSS-a, koja je došla u saborske klupe na mjesto stranačkog kolege Mile Horvata koji je imenovan za državnog tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša.
Treba li reći da je Dragana za saborskom govornicom priopćila da nije zadovoljna položajem srpske manjine u Hrvatskoj. A kako bi i bila kad je vrlo vjerojatno i ona povijest učila po onom Ljušićevu udžbeniku pa joj nije jasno zašto ti silni Dalmatinci, Slavonci, Ličani, Zagorci, Prigorci i ostali Srbi u Saboru ne govore srpski.
Nezadovoljna Dragana vjerojatno nikad nije čula za Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji se točno 143 godine i jedan dan, prije njenog debitantskog saborskog nastupa, izborio da službeni jezik u Hrvatskom saboru bude – hrvatski! Umjesto dotadašnjeg latinskog.
Nije nezadovoljnoj Dragani dovoljno ni to što joj hrvatski zakoni omogućuju izravan pristup u Sabor kako bi mogla javno provocirati iako za nju, vjerojatno, gotovo nitko meðu srpskom manjinom nikad nije ni čuo. Možda nezadovoljna Dragana ne zna da etničke manjine u Hrvatskoj imaju sva kulturna, etnička, jezična i vjerska prava koja im jamči Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. A možda nezadovoljna Dragana sve to i zna, ali hoće nešto drugo.
No, ni nezadovoljna Dragana, ni nekakav nadripovjesničar Ljušić, pa čak ni sveprisutni Pupovac, a još manje srbijanski predsjednik Vučić s četničkom prošlošću, nisu hrvatski problem.
Naš je problem sluganski mentalitet zbog kojeg puštamo da nas tako gaze. Sluganski mentalitet koji dopušta da nam nekakve moralne spodobe uvučene u sve pore ove države nameću svoja pravila, da nas ponižavaju i da se izruguju vrijednostima koje su temelj ove države i društva.
Naš je problem to što olako prelazimo preko toga da nas, primjerice, raznorazni razvikani urbani rasisti (vrlo često potomci komunističkih vlastodržaca) nazivaju rvatinama glumeći nekakve naprednjake, lažne kozmopolite iako je mahom riječ o osobama koje nisu u stanju ni saslušati drugačije mišljenje. Naš su problem svi oni primitivci zbog kojih se sramimo svoga, a divimo tuđem smeću. I oni koji ne mogu shvatiti da možeš biti protiv nekakve politike i stranke, ali ne i protiv države kao takve.
Ti nametljivci ne će i ne žele shvatiti da svoj nacionalni identitet trebamo njegovati i čuvati. Kad to naučimo, ili kad se za to izborimo, kad većina pokaže da je većina, više nikad nekakvoj nezadovoljnoj Dragani ni njenim mentorima, na pamet ne će pasti provocirati usred Hrvatskog sabora.
Foto:Screenshot
