Šešelj je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva. Isključen je tek 1992.

travanj 23, 2018 maxportal
Share Button

Ratni zločinac Vojislav Šešelj titulu „četničkog vojvode“ dobio je na Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine, upravo u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice Kosovskog boja na Gazimestanu, od najstarijeg „vojvode“ (s pravom dodjele naslova) četničkog koljača iz Drugog svjetskog rata, popa Momčila Đujića koji je tada poručio kako će se i on vratiti kad Šešelj uzmogne „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“.



U to vrijeme Šešelj je već šest godina punopravni član Hrvatskog društva filozofa i to ostaje sve do isključenja 1992. godine – unatoč tomu što su predsjednik HDF-a Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali jako dobro znali koga imaju u svojim redovima!

Neki od vodećih komunističkih „društveno angažiranih filozofa“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljeni u tadašnje Hrvatsko društvo filozofa drugovali su i s danas pravosnažno osuđenim četničkim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem. I po svemu sudeći, ni malo im nije smetalo što u svojim redovima imaju četničkog vojvodu.

Naime, četnički ratni zločinac Vojislav Šešelj bio je član HDF-a od 1983. do 1992. godine, dakle, punih 9 godina. U Društvo je primljen na osobnu zamolbu i isključen tek 1992. godine, uz objašnjenje tadašnjeg predsjednika ove institucije Gvozdena Flege, da se do tada (1992.) „nije znalo što Šešelj zastupa i kakvi su njegovi stavovi“(!?) (Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo).

Naravno da je riječ (u najmanju ruku) o tragikomičnoj tvrdnji, jer cijeloj Hrvatskoj i bivšoj SFRJ je već od 1988/89. godine bilo itekako jasno što Šešelj zastupa i kako to kani ostvariti. On je to uostalom javno (i na sav glas, bez ikakvoga ustezanja) iznosio na mitinzima (od veljače 1989. godine i u sred Hrvatske – u Kninu, na Petrovoj Gori i drugdje), zagovarajući „Veliku Srbiju“, o tomu je pisao u istoimenom listu koji je javno (i pred TV kamerama raspačavao), a u ljeto 1989. godine već je bio i četnički vojvoda.

Titulu mu je dodijelio četnički zločinac iz Drugoga svjetskog rata i vođa zloglasne Dinarske divizije pop Momčilo Đujić (osobno odgovoran za smrt najmanje 1.500 osoba) što je sam Šešelj obznanio u vrijeme proslave 600-obljetnice Kosovskog boja, na srpski blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine.

Tom prigodom Đujić mu je poručio da „izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetog srpskog tla“, uz obećanje kako će se i on vratiti ako Šešelj uspije „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“. (Vidi: Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997.; str. 11.; istaknuo; Z.P.)

Zakletvu za četničkog vojvodu Šešelj je položio je 21. svibnja 1990. godine u nazočnosti Đujića i brojnih četničkih pristaša u hramu Svetog Save u Libertyville-u kod Chicaga (Vidi: https://www.youtube.com/watch?)

Iste godine, u studenome, u izbornoj kampanji za predsjednika Srbije nastupa na RTV Beograd kao četnički vojvoda i promovira svoj Srpski četnički pokret, uz tvrdnju kako je „četništvo duboko ukorenjeno u tradiciju srpskog naroda“.

I sve to Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali „uvaženi hrvatski filozofi“ nisu znali iako je o svemu brujala cijela tadašnja Jugoslavija!?

I ne samo da „nisu znali“, nego neki od njih i danas pokušavaju opravdati svoje nečasno djelovanje iz komunističkog razdoblja i „oprati“ i sebe i vojvodu Šešelja!

Tako nadobudni filozof opće prakse Gvozden Flego koji ni danas ne propušta nabaciti se blatom na sve što je pozitivno i afirmativno za hrvatski narod i državu, daje jedno stupidno „objašnjenje“ upravo tog fenomena – da je HDF u svojim redovima godinama imao četničkog ekstremista i (danas) osuđenog ratnog zločinca.

Upravo audio-vizualna snimka koju je 28. veljače 2017. godine objavio Glas Srbije info donosi među ostalim i izjavu za ludnicu druga Gvozdena Flege, u kojoj on odgovara na pitanje novinara upravo vezano za neblagovremeno izbacivanje četnika Šešelja iz HDF-a u vrijeme njegovog predsjedanja ovom organizacijom.

Vjerovali ili ne, Gvozden Flego (filozof „od formata“ i nekadašnji suborac Gaje Petrovića i Vojislava Šešelja u bitkama za „demokraciju“), kaže:

„Hrvatsko filozofsko društvo nije vrlo usko gledalo na filozofiju, u Hrvatskom filozofskom društvu je bilo i onih koji su se na teorijski način bavili društvom i ekonomijom, tako da je nevažno da li je on bio filozof, ali se zasigurno bavio teorijski odgovarajućim pitanjima društva i politike i takvima je bilo mjesta i među nama.” (Vidi: https://youtu.be /XNTajxRXfmo)

Ovdje dakle, doznajemo, da je svatko tko se bavio „na teorijski način društvom i ekonomijom“ mogao biti punopravnim članom HDF-a, te da je bilo potpuno „nevažno da li je on bio filozof“, a sve ovo bilo je rezultat toga što tadašnji HDF „nije vrlo usko gledao na filozofiju“.

Još jedna potvrda da je u skučenim i ideološki omeđenim boljševičkim mozgovima sve moguće – pa i to da se ne-sloboda prikaže kao sloboda, a ideološka indoktrinacija kao nešto što „širi vidike“ filozofskih teorija i potvrđuje „širinu“ ontološkog pristupa bitnim egzistencijalnim temama!

Onima koji se (možda) čude ovakvom pristupu „našeg“ Gvozdena, možda treba malo pojasniti ambijent u kojem je on formirao svoj nakaradni „filozofski“ pogled na svijet kojega danas brani iz petnih žila, unatoč svemu.

Možda bi se ukratko i sažeto moglo reći sljedeće.

Flego je kao i njegov nešto stariji i mnogo poznatiji kolega Gajo Petrović – guru čitavog jednog naraštaja „naših filozofa“, potekao iz ideološki omeđenog, indoktriniranog kruga partijskih filozofa čija je zadaća bila filozofiju upregnuti u partijski stroj.

I za to ne treba boljeg dokaza od analize onoga što su radili, govorili i zastupali 60-ih i 70-ih godina kao tzv. praksisovci, pravdajući svoje sluganstvo režimu smišljanjem „novih pravaca“ u filozofiji. Tako se njihov guru Gajo Petrović (u kojega se i danas kune sva ta bulumenta ljevičara, neokomunista, boljševika i kvaziliberala) zanosio bedastoćama poput „Mišljenja revolucije“ – u kojemu tobože pronalazi svrhu i cilj svoga „znanstvenog“ djelovanja.

Gajo je čini se, ipak (koliko god lucidan bio), izgubio iz vida jednu jedinu „sitnicu“: a to je da filozofija nije znanost koja se može strpati u bilo kakvu ladicu, omeđiti, ograničiti, odrediti ili uvjetovati ma kakvim ideološkim pogledom na svijet, pa makar i „revolucionarnim“ i da filozofija prestaje biti filozofijom onog trena kad počne robovati bilo kakvim klišejima i formama.

No, moguće je da je svoje „filozofske spoznaje“ proširio kao član SANU (u koju ulazi 1988. godine, u vrijeme kad Miloševićeva komunističko-četnička koalicija već „drma“ Srbijom i huška na rat protiv „vekovnih neprijatelja srpstva“), pa su „srpski koreni“ prevagnuli u odnosu na pripadnost „hrvatskom filozofskom krugu“ i teoriji „Mišljenja revolucije“ (koju, uzgred, ni sam nije znao objasniti).

Drug Gajo Petrović („hrvatski filozof“ srpskog podrijetla, vodeći praksisovac i tvorac „Mišljenja revolucije“), osim po inovacijama novih „filozofskih“ pravaca (s predumišljajem), ostao je zapamćen i po jednoj vrlo zanimljivoj izjavi koja bi mogla postati „zaštitnim znakom“ onog „filozofskog“ smjera kojega su zastupali on, Gvozden Flego, Milan Kangrga, Vojislav Šešelj i njima slični „filozofi“.

„Demokracija nas je dovela na rub građanskog rata“– reče i napisa „hrvatski filozof“ srpskih korijena i član SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti u kojoj tada sjede arhitekti „Velike Srbije“) Gajo Petrović u vrijeme kad bivšom SFRJ već uvelike odzvanjaju ratne trube iz Miloševićevog i Šešeljevog tabora.

I što je logičnije, nego da tvorac „Mišljenja revolucije“, praksisovac i komunistički „demokrat“ i „filozof“ tog formata OPTUŽI DEMOKRACIJU ZA IZAZIVANJE RATA?

U toj jednoj jedinoj rečenici sadržana je sva „mudrost“, „filozofija“, „ontologija“ i pogled na svijet defektnih boljševičkih mozgova kojima su sloboda i demokracija opasnost – a ne ono što ih satire i guši.

Uvjeren sam da bi se i danas nekadašnji suborci za „demokraciju“ i „slobodu“ iz HDF-a (Šešelj, Kangrga, Petrović, Flego i njima slični) vrlo lako složili oko ovog načela „Mišljenja revolucije“… samo da nije pao Berlinski zid i da su na okupu, kao nekad, u stara dobra vremena, kad su „drmali“ hrvatskom „filozofijom“…i društvenom scenom.

Ne ponovilo se!

Zlatko Pinter/Foto:maxportal



Komentari
Share Button