Grad se ne vodi zabranama, selektivnom slobodom ili osobnim svjetonazorskim filtrima, nego odgovornošću prema svim građanima
Zagreb i njegovi stanovnici postali su taoci Tomaševićeve ideološke zadojenosti i njegovih osobnih obračuna. Jer ono što se dogodilo s dočekom hrvatskih rukometnih reprezentativaca i Tomaševićevo „odlučno ne“ hrvatskom pjevaču, hrvatskom dragovoljcu Domovinskog rata, uz zabranu nastupa u glavnom gradu unatoč izričitoj želji reprezentativaca, ne bi posramilo ni Staljina, ni Pol Pota, ni Kim Il Sunga, ni Ceaușescua, ni Mao Zedonga, a bome ni ljubičicu bijelu – Tita. I to u kombinaciji.
Možda zvuči grubo, ali vrijedi zamisliti kako bi izgledalo Tomaševićevo političko djelovanje u komunističkom režimu u kojem je postojao verbalni delikt i u kojem su se zabranjivale pjesme i umjetnost. Od kipa bana Jelačića do pjesme Vila Velebita. U Zagrebu od kulture ne bi ostalo gotovo ništa, ali bi zato cvjetao biznis s udrugama u koje Tomašević ulaže milijune eura javnog, odnosno našeg novca.
Onima koji misle da je to pretjerivanje, dovoljno je prisjetiti se kako „vrijedni“ gradonačelnik Kazalištu Komedija namjerava oduzeti pravo upravljanja Klubom Kontesa, inače prostoru u kojem su se godinama održavale Komedijine predstave, koncerti i kabarei, te im uskratio pravo samostalne programske politike. Umjesto toga, istu moraju dijeliti s gradskom ustanovom „Novi prostor kulture“, osnovanom prije koju godinu.
Ideološkom cenzoru Tomaševiću je, čini se, kultura samo ono što se uklapa u njegovu radikalno lijevu, projugoslavenski obojenu sliku svijeta. Zato ispada da su „blesavi“ svi koji se pitaju zašto u gradskim prostorima mogu nastupati srpske pevaljke koje ne mogu pogoditi ni ton (o tekstovima je možda i bolje šutjeti), razne jugo-pjevačice koje su pjevale četnicima, ponosno odjevene u četničke uniforme, dok hrvatski dragovoljac koji pjeva o miru, domovini, Bogu i obitelji – ne može.
Ali odgovor je jednostavan. On se ne uklapa u Tomaševićevu ekstremno lijevu jugoslavensku paradigmu, za razliku od „vrhunske umjetnosti“ u obliku programa nekih novih udruga ili spomenutih pevaljki.
No Tomašević nije samo cenzor i zabranitelj, on je i kršitelj Ustava. Jer, Thompson nije osuđen, nema zabranu javnog djelovanja, a pjesma Čavoglave, hrvatska budnica iz 1991., presudom Visokog prekršajnog suda dopuštena je. Otvara se stoga pitanje: otkud pravo Tomaševiću da, unatoč tome, krši Ustav Republike Hrvatske i nekome zabranjuje javno djelovanje i pravo na rad? Nije li to i u domeni hrvatskih sudova, ili su i oni u ovom slučaju nebitni?
Posebno su nevjerojatni komentari kako Vlada i predsjednik Vlade Plenković „ne mogu“ organizirati doček hrvatskim reprezentativcima na glavnom zagrebačkom trgu jer, navodno, nemaju ovlasti. Kao da je glavni zagrebački trg nečija privatna svojina. I sam se Tomašević javio izvanrednom konferencijom za medije s istom tezom.
No zašto se nije javio izvanrednom konferencijom kada mu Vlada, proračunskim sredstvima i sredstvima fondova, obnavlja zgrade, ulice i ustanove po gradu, pa čak sufinancira kupnju tramvaja kojima se kasnije hvali?
Zašto na izvanrednoj konferenciji nije rekao da je Vlada u posljednjih pet godina u Zagreb i njegovu infrastrukturu, iz državnog proračuna i Fonda solidarnosti, uložila oko 2,5 milijardi eura?
Ili da je osigurala nabavu 62 električna autobusa i 20 niskopodnih tramvaja ukupne vrijednosti 111 milijuna eura?
Uostalom, Zagreb – glavni grad Hrvatske – nikada nije izgledao gore. Nikada. Neuredan, tužan, prepun smeća, s katastrofalnim prometom. Grad u kojem malo što funkcionira. Očito to nije posao gradonačelnika kada postoje „važnije“ teme, poput toga tko će pjevati hrvatskim reprezentativcima. I još nešto. Najveći porez na dohodak u državi plaćaju Zagrepčani. Plaćaju ih iz svojih plaća za usluge koje ne funkcioniraju i za usluge koje onako dodatno moraju plaćati. Pitam se imaju li i građani Zagreba koji ne misle isto kao i gradonačelnik, a debelo pune gradski proračun – neka prava?
Ipak, nije sve loše. Tomašević će zauvijek ostati zapamćen kao zabranitelj. Ne Thompsona, nego svega što ima veze s nacionalnim ponosom i domoljubljem. Možda u ovom trenutku toga nije svjestan, ali ovaj događaj označava početak njegova strmoglavog političkog pada. Jer grad se ne vodi zabranama, selektivnom slobodom ili osobnim svjetonazorskim filtrima, nego odgovornošću prema svim građanima.
Zabranitelj Tomašević naučit će da Zagreb nije eksperimentalni poligon za provođenje političkih fiksacija, nego glavni grad države koja je izborena nakon brutalne srpske agresije i koja je nastala na vrijednostima slobode, pluralizma i poštovanja vlastite povijesti.
Ako sumnja, dovoljno je pogledati doček reprezentativaca. Pogledati građane. Pogledati mlade. Njima, uostalom, struja i razglas nisu potrebni da bi poslali poruku. Jasnu poruku.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš/Misao.hr
